SLAVNA GODIŠNJICA: Dan kad je Makedonija ustala protiv fašističkih okupatora

Piše: Sonja Stojadinović, Lupiga

Međutim, taj ustanak i slobodna zona u kojoj je on započeo, a radi se o pitoresknom planinskom gradiću Kruševu i slobodnoj Kruševskoj republici, trajali su samo deset dana. Toliko koliko je turskoj vojsci trebalo da od Soluna stigne do Kruševa. Ipak, želja za slobodom nastavila je tinjati te su se Makedonci uoči Drugog svjetskog rata počeli organizirati pod vodstvom Makedonske komunističke partije koja je bila ogranak Jugoslavenske komunističke partije. Konačno, 11. listopada 1941. godine podignut je ustanak.

Nasuprot tvrdnji aktualne bugarske politike podržane „živkovizmom“ (period vladanja predsjednika Bugarske Todora Živkova) koja negira postojanje makedonskog naroda i makedonskog identiteta, kao i stava da carska Bugarska kao saveznik fašističke Njemačke nije okupirala Makedoniju već ju je samo „administrirala“, makedonski partizani borili su se protiv vojske fašističke Bugarske.

Bugarska okupacija Makedonije otpočela je ulaskom bugarske vojke na makedonski teritorij (tadašnju teritoriju Kraljevine Jugoslavije) dan prije bombardiranja Kraljevine Jugoslavije, 6. travnja 1941. godine. Dogodilo se to na jugoistočnom dijelu zemlje, u blizini grada Strumice. Okupacijom Makedonije, bugarska vojska je implementirala bugarizaciju naroda, namećući svoj jezik i obrazovanje, silom uvjeravajući Makedonce da su oni Bugari, a sve sa ciljem da ostvare snove San-Stefanske ili Velike Bugarske. Sanstefanski mir je osnovica tog sna, a radi se o dogovoru iz 1878. godine kojim je Bugarska nakon Rusko-turskog rata dobila makedonsku teritoriju koja je dosezala sve do Ohrida.

Od svih naroda bivše Jugoslavije Makedonci su se najkasnije digli na ustanak i prvih nekoliko mjeseci njihova borba se svodila samo na brze napade na bugarsku vojsku. Uslijed vojne nadmoći neprijatelja makedonski partizani primjenjivali su gerilsku taktiku silovitih i iznenadnih napada koji su za cilj imali uništavanje neprijateljske logistike, nakon čega je slijedilo povlačenje u teže prohodna područja. Sam ustanak je započeo napadom na policijsku stanicu i zatvor u Prilepu, a napad je su izvršili lokalni prilepski komunisti. Već sljedećeg dana komunisti iz Kumanova su izvršili napade na bugarsku vojsku u okolici tog grada smještenog na sjeveru zemlje. Ovi organizirani napadi uvršteni su u makedonsku povijest kao početak ustanka protiv fašističkog okupatora.

Prvih nekoliko mjeseci borbe su vodili odredi koje su osnovali makedonski komunisti i članova SKOJ – Prilepski, Skopski, Kumanovski i Veleški odred. S povećanjem brojnosti partizana ubrzo su osnovan prve brigade. Među prvim brigadama bila je skopska brigada “Kuzman Josifovski Pitu”, nazvana po jednom od organizatora Narodnooslobodilačke borbe u Makedoniji i kasnijem narodnom heroju. Na proljeće 1942. godine formirana je brigada “Dimitar Vlahov” na planini Lisec između Velesa i Prilepa u čiji sastav su ušli mali odredi iz Prilepa, Velesa i Kavadarca.

Na zimu 1942./1943. godine u Makedoniju dolazi delegat Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, tada već slavni Svetozar Vukmanović Tempo s ciljem boljeg organiziranja makedonske borbe za slobodu. Tempov prvi kontakt s makedonskim partizanima dogodio se u obiteljskoj kući veleškog partizana i političkog komesara odreda “Dimitar Vlahov”, Jordana Lazarevskog zvanog Cvaj. Do kraja Narodno-oslobodilačkog rata, na teritoriji Makedonije osnovano je 14 partizanskih odreda. U tim odredima uz Makedonce bio je i znatan broj Turaka i Albanaca koji su se ravnopravno borili za slobodu. Makedonska komunistička partija organizirala je i žene. Dio njih je direktno sudjelovao u borbama, a dio ih se nalazio u pozadini gdje su bile aktivne u okviru Antifašističke fronte žena koja nije radila samo na skupljanju hrane, lijekova i odjeće za partizane, već i na obrazovanju žena u pozadini.

Bugarske fašističke vlasti odgovorile su ubijanjem civila i slanjem građana u radne logore u Bugarsku, uz žestoku torturu civilnog stanovništva. Jedan od takvih slučajeva je i ubojstvo 12 srednjoškolaca iz Kavadarca 1943. godine, točnije njihovo odvođenje iz školskih klupa na strijeljanje u mjesto Vataša, što bugarske vlasti još i danas negiraju. Opjevan je i slučaj narodne heroine Nevene Georgieve Dunje koja se sa samo 16 godina pridružila partizanima, a u prosincu 1942. godine uhvaćena je u selu Papradište, u blizini Velesa. Mučena je i streljana, da bi joj potom bugarski vojnici masakrirali tijelo, odsjekli glavu i pokazivali je po gradskim ulicama kao trofej s ciljem da zaplaše građane. Bugarske fašističke vlasti marljivo su radile i na „židovskom pitanju“ pa su tijekom okupacije deportirali 7.215 makedonskih Židova u koncentracijski logor Treblinka gdje je većina ubijena, vratilo se samo njih 600.

Vojničkim organiziranjem makedonski partizani su postigli puno uspjeha što je na zimu 1943./1944. omogućilo „Februarski pohod“ koji je trajao skoro mjesec dana. Ova akcija uključivala je kretanje partizana kroz središnji, istočni i zapadni dio Makedonije, toka rijeke Vardar, sve do granice s Grčkom. U komunikaciji i suradnji s grčkim partizanima (ELAS), na grčkoj teritoriji u mjestu Zborsko, izvršeni su napadi na ostatke bugarske i njemačke vojske kako bi se stvorila što veća slobodna teritorija. U ovom pohodu sudjelovale su Prva makedonska kosovska brigada, Druga makedonska brigada i bugarski partizanski bataljun “Hristo Botev”. Inače, ovaj bugarski bataljun je sastavljen od bugarskih vojnika komunističkih uvjerenja koji su se nakon sukoba s makedonskim partizanima u blizini sela Konjsko (Đevđelija) u prosincu 1943. godine odlučili pridružiti partizanima. Kasnije se ovaj bataljun priključio bataljunu “Stiv Naumov” i ušao u sastav bataljuna Narodno-oslobodilačke borbe.

Iako su partizanski odredi tokom NOB-a bili sastavljeni od svih stanovnika Makedonije, postojao je i određen broj kvislinga. Osim lokalnih izdajnika postojale su i balističke čete sastavljene od Albanaca koji su najviše djelovali u zapadnom dijelu Makedonije i surađivali s okupacijskim snagama Italije i Njemačke. Njihov cilj je bio stvaranje Velike Albanije uz podršku fašističkih snaga.

Oslobađanje makedonske teritorije od bugarske okupacije krenulo je od juga prema sjeveru, tako da je odmah poslije „Februarskog pohoda“ uslijedila proljetna ofenziva. U aprilu 1944. godine oslobođen je teritorij na potezu između Kumanova, Krive Palanke, Vranja i Crne Trave i istočni dio Makedonije. Uspjeh makedonskih partizana doprinio je održavanju Antifašističkog Sobranja Narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), 2. kolovoza 1944. godine u manastiru Prohor Pčinjski, u blizini Krive Palanke (sadašnja teritorija Srbije). Tom su prilikom postavljeni temelji makedonske države, ravnopravne federativne članice u okviru SFR Jugoslavije. Kako je borba dobivala na zamahu, tako su i oslobađani gradovi. Veles je oslobođen 9. studenog, a Skoplje samo dva dana kasnije, 11. studenog 1944. godine.

Na početku rata u prosincu 1941. godine, partizani su brojali samo skromnih 1.000 ljudi, a na kraju rata u makedonskim korpusima i divizijama našlo se 110.000 boraca. Makedonija je tijekom rata izgubila oko 24.000 boraca i 550 aktivnih komunista. Sve zasluge za oslobađanje zemlje i uspostavljanje države pripadaju Makedonskoj komunističkoj partiji i partizanskoj borbi. Makedonija je dala veliki broj narodnih heroja, a među najpoznatijima su Strašo Pindžur, Kuzman Josifovski Pitu, Vera Jocić, Manču Matak, Stevan Naumov, Mito Hadživasilev Jasmin, Ibe Palikuća, Bane Andreev Ronkata, Borka Taleski …

U periodu iza rata Makedonija je kao socijalistička republika SFRJ doživjela procvat. Od jedne siromašne i gotovo isključivo poljoprivredne zemlje, vječno okupirane od nekoga, dobila je šansu da sama uredi svoju zemlju, izgradi tvornice i podiže svoje naraštaje. Negiranjem antifašističke borbe, što je u Makedoniji djelomično prisutno kao i u svim bivšim jugoslavenskim republikama, ne negira se samo smrt na tisuće partizana i civila nego i stoljetna borba i želja građana za slobodom i vlastitom državom.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.