Svijet u kojem nitko ne kopa po smeću

Piše: Olja Savičević Ivančević, Novosti/Nada

Ono je doba godine u kojem se spajaju godišnja doba, krajevi i počeci, euforija i melankolija. Doba festivala i novih tečajeva i slutnje kiše. Govore da je more sada najljepše, prešućujući da je ujedno i najtužnije, a ta se melankolija najbolje raspoznaje u stvarnoj slici obale koju polako napušta život, na kojoj će plaže do zime prekriti naplavine izgubljenih ljetnih sandala i bezbrojnih plastičnih boca. Kao da se more svake jeseni, nakon tuluma, izbljuje i to smeće često prezimi do sljedeće sezone, nudeći čudna i čudesna svjedočanstva na osnovu kojih bi se moglo napisati više socioloških ili antropoloških studija o ljudskim navikama: od ekoloških do modnih, prehrambenih i erotskih, a sve iz otpadaka.

I Zagreb će, vidim, kraj ljeta i početak jeseni 2022. pamtiti po tome što nam je umrla engleska kraljica i po zbrci s vrećicama za smeće ili – vjerojatnije – neće. Tenzije oko škovaca postoje otkako pamtim, mnogi će se prisjetiti onih nonšalantnih susjeda koji su doselivši u nebodere raznih gradova bacali smeće kroz prozor pa šta bog da i zemlja razgradi, a možda, iako manje vjerojatno, pokupi i Čistoća. Tko nije golemu vreću smeća bar jednom ugurao u kantu za sitni otpad dok nitko ne gleda, nek prvi baci plastiku u papir. Tko nije gušeći se u smradu Karepovca i Jakuševca skužio kako je sve to odvajanje smeća besmisleno, kako to sve ide na isto smetlište, rugajući se revnim naivčinama, nek prvi baci koru od krumpira u kantu za staklo. Kome dida nije stari špaher, gume ili getribu od auta bacio u prvu zgodnu provaliju neka se zapita je li uopće odavde.

Hoću reći, kad smo preživjeli sve te urbane paranoje i narodne običaje, naučit ćemo, braćo i sestre, i reciklirati i biciklirati.

Jedno od prvih odvajanja i recikliranja smeća koje pamti moja i nešto starija i koju godinu mlađa generacija, bilo je odvajanje i recikliranje smeća sa zapada od domaćeg smeća. Omoti, salvete, stari strani časopisi na nerazumljivim jezicima, ali s lijepim slikama koje su služile kao korice za školske knjige, i prije svega prazne konzerve bezalkoholnih i alkoholnih pića koje su bile ukras i specijalna posuda za olovke svih tinejdžera koji su imalo držali do sebe. Ono što je za nekog bilo smeće bilo je čudesnom reciklažom pretvoreno u statusni simbol mladenaštva. Čitav zapadni svijet, Evropa, SAD, bio nam je u tadašnjoj imaginaciji jedno te isto mitsko mjesto, nešto poput opće Kalifornije.

Dosta godina poslije, probudit ću se u jednoj kalifornijskoj kući, u kvartu u kojem je odrastao George Lucas, kamo su me mogle odvesti samo moje knjige, okružena nevjerojatnom gomilom predmeta koju je jedna ustvari sasvim simpatična gospođa s godinama nagrnula u svoju kuću, ne bacajući posljednjih desetljeća valjda ništa osim organskog otpada. U kući, u kojoj je stanovala sa svoje četiri mačke, dvije su velike sobe služile samo za odlaganje stvari koje se ne koriste i koje su bile natrpane do stropa, a vrata nije bilo moguće otvoriti. I ostatak kuće bio je zakrčen predmetima, velikim i malim, potencijalno korisnim i uglavnom beskorisnim. Spavala sam na krevetu prekrivenom desecima plahti, okružena tepisima, tapetićima, lutkicama i šalicama, odjećom, kutijama. Sve je imalo neko svoje mjesto, ali se kroz kuću prolazilo kroz koridore među stvarima. I baš sam kod rečene gospođe koja se, činilo se, ničega nije odrekla ni iznijela iz kuće, vidjela prve primjere discipliniranog odvajanja otpada, kućne reciklaže pa čak i kompostiranja. Strogo me upozorila da pazim u koji ću odjeljak ubaciti koje smeće.

Pit, i to je Amerika, pomislila sam, i jedno ne isključuje drugo koliko god se činilo nelogično. Ovo iskustvo urednog recikliranja dok se u isti tren gušimo u količini nepotrebnih stvari, ostalo mi je kao živa metafora današnjeg svijeta.

Tih dana, šetala sam uz dugu žičanu ogradu bivše NATO baze do stanice za taxi boat, i za dvadesetak minuta našla se na drugom kraju Zaljeva, u San Franciscu, jednom od najljepših gradova koje su vidjele ove oči. Izborna kampanja bila je u punom jeku i tamo su ljudi masovno bili za Bernija, neki za Hillary, najmanje za Trumpa, ali su svejedno na ulici s lakoćom još uvijek neobičnom za ovdašnje standarde, preskakali preko brojnih beskućnika na svakom uglu pločnika i komadiću parka, vješto ih izbjegavajući kao da se radi o uličnim psima kojima ne bi bilo dobro stati na rep. Beskućnici su vukli tuđe smeće reciklirajući ga u svoju imovinu, svoje kartone, vreće i lončiće i ležali ili se kotrljali po ulicama i parkovima kao da su se sasvim srodili s tim otpadom, onako otpali ko truli plodovi luksuzne visoko sofisticirane biljke ljudožderke. Bilo je nešto strašno i fascinantno u spoznaji da ove koji preskaču beskućnike od iste sudbine dijeli tek nekoliko mjeseci neplaćenih računa i da oni tu činjenicu, tako je to izgledalo, uspijevaju ignorirati s elegantnim hipsterskim nehajem.

Nije to baš puno drugačije od onoga kad ujutro sa šalicom kave izađemo na svoj balkon i baš svaki put netko kvari prizor i “reciklira” škovace u svoj izvor životnih prihoda ili u namirnice. Doduše, već smo u fazi da se nemušto pozdravljamo s beračima boca i limenki. U nekom trenutku i njima koji skupljaju i nama koji bacamo prestalo je biti neugodno. Morali smo zaboraviti da su još nedavno ovi prizori bili šokantni. Morali smo zaboraviti tu svoju dragocjenu povlasticu. Sjećate se? Nekako mutno? Onoga jutra prije dvadesetak godina kad ste prvi put ugledali starijeg čovjeka, ili je to bila žena… Malo se okrenuo preko jednog pa preko drugog ramena, nije vas primijetio i zgrabio je jučerašnje novine s kontejnera (još se nije odvajao otpad) te odšetao zgureno, u prekršaju. I tako je počelo.

Iako to ovih dana kad su svima usta, oprostite na nespretnoj prispodobi, puna smeća nitko ne spominje, možda nije zgoreg sjetiti se da su prvi pioniri reciklaže na ovim prostorima bili oni najsiromašniji naši sugrađani. Romi koji su nekad popravljali kišobrane i skupljali željezo i koji i danas, organizirano, s kombijima, obilaze gradsko smeće. A tu su i brojni drugi ljudi, različitih priča i sudbina, uglavnom starci, ili oni koji su ostali bez snage, a zatim i mogućnosti da je povrate.

Prije desetak godina u brazilskim favelama zatvorena su velika odlagališta smeća koja su ogromnom broju žitelja, sakupljačima otpada, značila posao – u toj mjeri da su od tog otpada gradili kuće i imali svoje sindikate. Vlast se odlučila za “ekološkiji” pristup reciklaži, osudivši ih na neizvjesnu budućnost.

Nije baš usporedivo s ovdašnjom situacijom, ali dok se nadmudrujemo oko vrećica za smeće, ne mogu ne pomisliti kako je ta prepirka korak nabolje – hej halo, pa mi se natežemo oko vrećica za odvajanje otpada i biciklističkih staza… Mora biti da živimo u nekoj uređenoj zemlji. A ne u nekoj korumpiranoj paradržavi u kojoj pola stanovništva živi na rubu siromaštva, ministri ih bezočno pokradaju, a državnici vozikaju s diktatorima koji zatvaraju novinare.

Kako god nam bilo, jedna povlastica koju imamo neporeciva je. Povlastica da pamtimo stvarnu mogućnost svijeta u kojem nitko ne kopa po smeću. Nju treba čuvati kao blago i zadnju nadu.

Članak je prenet sa Novosti.