Ninoslav Kunc: Čast svakome, guze nikome…

Razgovarao: Dragan Stošić, Novi magazin

Sredinom prošle godine Hrvatska udruga likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti (ULUPUH) objavila je monografiju Novi kvadrat: 40 godina poslije, sa podnaslovom Od kvadrata do vječnosti i natrag, četiri decenije nakon što je ta grupa, koja je imala kultni status na umetničkoj sceni bivše Jugoslavije tokom druge polovine 1970-ih, prestala da postoji – nikad ozvaničeno i onako usput. Ninoslav Kunc (Zagreb, 1957), jedan od desetorice veličanstvenih, priredio je tu monografiju, čijom realizacijom su Mirko Ilić, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić, Igor Kordej, pomenuti Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Emir Mešić, Nikola Konstandinović, Krešimir Skozret i Ivan Puljak (redosled u ovoj knjizi sećanja), vrlo vidljivo otišli u istoriju, čime je, delom, ispravljeno višedecenijsko ćutanje o Novom kvadratu. Ili, da se poslužimo konstatacijom iz monografije, i pored činjenice da je “u većini likovnih enciklopedija i drugih knjiga o umjetnosti, objavljenih do danas, slabo istražen rad ove grupe”, njeno ime postalo sinonim za strip na ex-Yu prostorima. Tim povodom Ninoslav Kunc govori za Novi magazin.

Čitavu deceniju prikupljali ste materijale za monografiju posvećenu novokvadratovcima, objavljenu 40 godina nakon što je grupa ugašena. Šta je to sve podrazumevalo?

Kao što je poznato, kroz grupu Novi kvadrat prošlo je deset ljudi, njih devet iz Hrvatske, te Kostandinović iz Beograda. Bili smo jugoslavenska grupa jer smo praktično objavljivali u svim republikama bivše države. Ipak, jezgro grupe djelovalo je u Zagrebu. Zametak projekta Novi kvadrat stvoren je u Školi primjenjene umjetnosti u Zagrebu, koju su pohađali Zimonić, Ilić, Kordej i Mešić, a prije njih Devlić. Ja sam bio gimnazijalac, a Ilića i Zimonića, te Devlića upoznao sam u prostorijama slavnog Zagreb-filma. Ovaj uvod bio je potreban da bi se shvatila širina posla vezanog za prikupljanje materijala. Počevši od onog starog više od 40 godina pa sve do onih recentnih. Treba navesti da su dva člana preminula (Mešić i Devlić), a ostali odavno nisu u Hrvatskoj ili žive daleko od Zagreba. Ilić je u Njujorku, Kordej uglavnom u Beogradu, Kostandinović također, Puljak u Košicama u Slovačkoj, Marušić veći dio godine boravi u Šestanovcu (nedaleko Makarske i Splita), Skozret u Lumbardi na otoku Korčuli. Zimonić i ja živimo u Zagrebu iako je Zima često u Vinkovcima, a ja na poluotoku Pelješcu. Ta raštrkanost članova grupe NK bio je poseban problem u prikupljanju materijala za monografiju.

Kako je počeo rad na monografiji?

Prije nego sam se odlučio napraviti knjigu u povodu 40. godišnjice prestanka rada grupe, uredio sam tri vlastite monografije. Prvu je objavila Udruga STRIP forum, a dvije moja strukovna Udruga ULUPUH. Prikupljajući materijale za vlastite knjige neminovno sam se susretao s radovima mojih kolega iz grupe. Naime, neke sam stripove napravio u suradnji sa Zimonićem, Devlićem itd. Dok sam kopao po gomilama materijala iz 1970-ih, i onih u postkvadratnom periodu, odlučio sam arhivirati i radove mojih kolega iz grupe. Inače sam poput hrčka odavno uredno spremao sve što je bilo vezano za NK (kataloge izložbi, plakate, stripove, ilustracije itd). Nakon što su moje monografije ugledale svjetlo dana, bacio sam se na projekt Novi kvadrat. Knjiga je prošla na umjetničkom savjetu ULUPUH. Nakon toga, Udruga traži potpore Ministarstva kulture i grada Zagreba. Moj je projekt dobio te potpore, ali sredstva su bila nedostatna da bi se objavila monografija kakvu sam zamislio i uredio. Naime, skrojio sam knjižurinu od blizu 700 stranica, koja je bila vrlo skupa. Nije mi preostalo niša drugo već reducirati materijal na mizerne 224 stranice. Na koncu je knjiga objavljena u tom opsegu kojega ja nazivam džepnim izdanjem. Bolje išta, nego ništa. Treba naglasiti da je knjiga većeg formata, u boji na najfinijem sjajnom papiru, tvrdo uvezana, pa je tehnički sve gotovo besprijekorno (budući da se radi o većim dijelom prastarim stripovima). Do nekih originala bilo je nemoguće doći pa sam računalno obrađivao dobre kopije ili radove otisnute u kojekakvim izdanjima. Bio je to mukotrpan posao, no rezultati se i te kako vide.

Knjigu Od kvadrata do vječnosti i natrag pripremili ste i objavili u saradnji sa ULUPUH. Takav odnos prema stripu nije primećen kod drugih profesionalnih udruženja širom bivše Jugoslavije. Znači li to da je u Hrvatskoj odnos prema stripu kao umetnosti na višem nivou?

Teško mi je uspoređivati Hrvatsku, odnosno ULUPUH, sa drugim udrugama bivše države, no moja Udruga ima sekciju za strip i ilustraciju koja pruža šansu svima koji imaju dobre ideje. No stripaški dio sekcije nije baš pretjerano nakladnički aktivan. Autori su, kako se meni čini, prilično inertni i nisu skloni radu na monografijama i sličnim projektima. To je krvav i dugotrajan posao pa svi od njega bježe kao vrag od tamjana. Meni je odavno postalo jasno da ako sam ne podignem spomenik grupi NK, a prije toga i samom sebi, nitko to neće učiniti. Nema autora niti teoretičara koji imaju pristup tom moru materijala, kako likovnih tako i tekstualnih, da bi skrojio jednu ozbiljnu i kvalitetnu monografiju. I ja, koji imam ogromnu arhivu, namučio sam se priređujući takva složena izdanja. Na koncu sam knjige osmislio, uredio, dizajnirao, obavio posao tiska i uveza itd. Čak sam i osigurao neke financijske potpore budući da love nikad dosta. Jedini suradnik mi je bila dizajnerica Melina Mikulić koja je složila finalni PDF za tisak. Što se tiče ULUPUH, oni su dobili gotov projekt i nisu imali nikakvog posebnog posla, osim financijskog dijela (potpora).

Da li je ULUPUH još nešto uradio ili priprema na tom polju?

To sve ovisi o projektima koji dođu na natječaj, no ja nisam baš u toku s novim kandidatima. Ipak, čini mi se da neće tako skoro biti sličnih knjiga. Treba imati na umu da sam u periodu od 10 godina (koliko sam radio na monografiji NK), potrošio poprilično vlastitog novca koji mi se nikad neće vratiti s obzirom na malu nakladu. O vremenu da ne govorim. Jedna od važnih stvari koje moram naglasiti je da svaki autor koji dođe u određene godine shvati kad je zadnji čas da se pozabavi ovakvim kompleksnim izdanjima. Moraš još biti dovoljno bistre glave da znaš što valja činiti, te dovoljno iskusan da posao napraviš kvalitetno.

Definišite značaj omladinske štampe u uspostavljanju filozofije Novog kvadrata?

Omladinska štampa u doba kad smo mi stasali odigrala je ključnu ulogu u afirmaciji stripa, ilustracije, novinarstva, glazbe, literature, fotografije… Bilo je to doba velikog UZLETA mladih i novih ideja, i kako samo ime našeg matičnog časopisa Polet govori, radilo se o nevjerojatnom poletu jednog fantastičnog vala energije i idealizma. Suradnja mladih u svim područjima kulture, ali i drugih djelatnosti, stvaralo je novu kvalitetu i svjež pristup medijima.

Novi kvadrat postao je fenomen upravo zato što se istodobno pojavilo toliko novih autora od kojih je svaki imao osobnost, pa iako smo djelova kao grupa radi lakše afirmacije, svi smo bili posebni i originalni. Radikalne novotarije koje su novokvadratovci unijeli u strip kao medij morale su biti primjećene I, da skratim, sve ostalo je povijest. Kad se danas pogleda unatrag, kako voli istaknuti moj kolega Zimonić, nakon svega ostao je MIT koji je ponukao nadolazeće generacije da svijet gledaju kroz drugačiju optiku.

Nažalost, danas je radikalni materijalizam pojeo sve one ideale za koje smo se nekad zalagali. Ako danas radiš stripove koji nisu izrazito komercijalni, onda te nema. Zato je zanimljivo pročitati izjave naših nešto mlađih (i vrlo uspješnih) kolega (kao što su Darko Macan ili Dubravko Mataković) kako su u njihovoj mladosti NK stripovi potpalili žar za tim medijem.

Koliko su Škola primjenjenih umjetnosti i Zagreb-film pridoneli tom ludilu?

Škola je uvijek bila rasadnik velikih talenata. Kad je riječ o NK u svemu je bio najzaslužniji Zimonić koji je motivirao svoje kolege iz škole da se bave stripom, a onda je napravljen posebni broj školskog časopisa posvećen stripu. Tu je Zima bio inicijator i urednik, a pridružili su mu se Mešić, Kordej i Ilić. Zagreb-film bio je slijedeća stepenica u razvoju našeg pristupa suvremenim medijima. Ne treba posebno spominjati da smo štošta naučili od Dragića, Borde, Boureka, Grgića i ostalih velikana ZF.

Kako vi vidite situaciju u oblasti stripa, u svetu, Evropi i regionu?

Koliko ja pratim strip scena je i te kako živa iako je kriza prisutna posvuda. Naklade atraktivnih strip albuma (prednjače Francuska i Belgija kad je riječ o Europi) sve su manje, a korona je zaustavila prodaju u knjižarama… Kupac prije nego kupi neki strip-album voli ga prolistati (da bi se odlučio). Nevjerojatan je podatak da se svaki dan u Francuskoj objavi dvadesetak strip-albuma. U Hrvatskoj prodaja albuma i drugih strip izdanja zasad je zadovoljavajuća, no sve je manje časopisa koji objavljuju stripove, a onih koji nude radove domaćih autora gotovo da i nema. Zato hrvatski stripaši preživljavaju radeći za inozemstvo.

Iz današnje perspektive, gde se nalazi značaj postojanja grupe Novi kvadrat, kolikogod ona postojala kratko vreme, tek nekoliko godina?

Mislim da je NK ostavio neizbrisiv trag u povijesti stripa na ovim prostorima, a i šire. Grupa je ostala upamćena po brojnim sljedbenicima, te velikoj publici koja i danas s nostalgijom gleda na taj projekt. Stalno susrećem neke fanove koji mi s oduševljenjem pričaju o mojim davnim radovima, kako na području stripa, tako i ilustracije, pa i dizajna. Često se navodi u medijima kako je NK – legendarna grupa. Valjda smo ušli u legendu…

Preostali novokvadratovci danas su uspešni u svetu dizajna, animacije, pa i stripa. Je li to potvrda da je grupu činila skupina vrlo kreativnih ljudi?

Skupina NK dokazala se na području stripa, ilustracije, dizajna, animiranog filma i karikature. Uz to njeni članovi bavili su se i obrazovanjem studenata i mlađih generacija, raznovrsnim uredničkim poslovima, bili su art-direktori i članovi žirija brojnih festivala i natjecanja. Itd, itd. Moram spomenuti da sam u suradnji s kolegama iz različitih područja i napisao neke publicističke naslove (primjerice, one vezane za povijest i matematiku). Knjige su prevedene i objavljene u inozemstvu, a knjiga Čudesni svijet matke (moje matematičke strip-zagonetke) može se naći na kineskim internetskim stranicama. Dakle, može se reći da su novokvadratovci svjetski poznati.

Da li je Sjena, na kojoj još uvek radite, vaš alter ego ili tek glasnogovornik?

Riječ glasnogovornik zvuči mi kao izraz koji je politika prostituirala i obezvrijedila. Možda bih mogao Sjenu okarakterizirati kao svojevrsni alter ego. U nekim redakcijama zvali su me Sjena. Kako bilo, to je moj najpoznatiji strip-junak koji, eto, postoji već više od 40 godina. U posljednje vrijeme malo se mota po Facebooku, sastavni je dio mojih monografija, a prisutan je, naravno, i u knjizi o Novom kvadratu. Rekli bismo da je to crna spodoba koja se poput Feniksa stalno uzdiže iz vlastitog pepela.

Je li strip Sjena odmah zamišljen kao dugovečni serijal ili se to dogodilo sticajem okolnosti?

Na mnoge stvari u životu nemoguće je utjecati. Naveo sam kako je došlo do moje suradnje s Poletom. Sjena je postojala i prije njegove pojave, ali nisam je imao prilike objaviti. Kad danas razmišljam o vlastitom djelovanju na području stripa, da nisam napravio ništa osim Sjene zaslužio bih istaknuto mjesto u povijesti hrvatskih priča u sličicama. Hi, hi, hi… Malo lažne neskromnosti. Eto, uz novi obrazovni kurikulum pojavila se ideja da čak i stripovi budu sastavni dio lektire. Između ostalih velikana predložena je i Sjena, za koju je Zimonić jednom rekao da je u njoj napisana abeceda stripovskog jezika. Prikladno štivo za nestašne klince. Možda je to s abecedom istina, tu možete pronaći sve što strip čini stripom (pa i više). Taj moj serijal započeo je svoj život istodobno kao strip i svojevrsni antistrip. Kao oblik vizualnog eksperimenta koji se igrao s elementima tog medija i ujedno se šalio na vlastiti račun. Koliko sam upoznat, Sjena je uvijek bila izuzetno popularna. Strip je (uz kraće pauze) kontinuirano objavljivan kroz period od 40 godina. Već u vrijeme izlaženja Poleta zaključio sam po pismima čitatelja da publika jako voli Sjenu. Povremeno sam imao priliku susretati do tada potpuno anonimne fanove koji bi mi rekli kako su za vrijeme Poleta obožavali taj strip do te mjere da su ga izrezivali i lijepili u svoje studentske bilježnice. Poslije je Sjena objavljena u knjizi, pa su teke vjerojatno bacili. A možda ih još čuvaju kao uspomenu na studentske dane u Zagrebu.

Šta možete reći o novom serijalu Mario Mosca?

Moja najnovija serija (na kojoj još uvijek radim pripremajući album) su stripovi o Mariu Mosci. Taj zajebani muhac glavni je lik neke vrste provokativnog undergrounda 21. stoljeća, a serija nosi naslov Shit happens. Pogađate, muhac voli govnušinu, a nje u današnjem svijetu uopće ne fali. Doslovno i figurativno. Takav strip danas nije lako objaviti, čak ni uz potporu nadzornog odbora gradske kanalizacije. Tu se mogu pronaći mnoge reference na brojne klasike poput Palmotićeve Govnaide, Paljetkove Ode zahodu pa sve do svete stolice. Mosca je, ukratko, oličenje svih suvremenih sranja i govnušina koje nas okružuju. Novi mračni, ali zapravo vrlo crnohumorni underground primjeren 21. stoljeću. Radni naslov albuma je Shit happens, što je parafraza poznate izreke, jer Mosca je upravo to, lik iz skeptične jame koji nas upozorava da se sjetimo “vječnoga sranja što neće jenjat, sve će se, govno neće se mijenjat…” U zemlji u kojoj živim, a koja je, dobrano upala u fekalije i moralnu trulež muhoidni kurvin ribaod Mosca simbolizira svojevrsno prosvjetljenje i katarzu. Potpuno zajebani lik koji nas kroz suze (od smijeha) udara ispod pojasa. Ukratko, usrani, crnohumorni klasik.

Osim stripa dokazali ste se u oblasti ilustrovanja, dizajna i animiranog filma. Koliko se, u tom okviru, dopunjujete, a koliko su to različiti oblici kreativnog izražavanja?

Još u doba Poleta počeo sam ilustrirati tekstove u raznim časopisima, a ilustracije za najmlađe bile su mi posebno drage. Poslije sam se počeo baviti i dizajnom uz povremene izlete u animirani film. U nekim periodima mojega profesionalnog rada nudili su mi se dobro plaćeni ilustratorski poslovi u knjigama za djecu i udžbenicima za osnovnu, srednju školu, te fakultete. Takve poslove teško je odbiti. Do danas sam ilustrirao više od 90 knjiga za djecu i mlade (slikovnice, lektirne naslove, kao i brojna druga izdanja). Bavio sam se i brojnim uredničkim poslovima na bibliotekama za djecu i odrasle. Uživao sam u tom poslu jer su knjige za najmlađe često mnogo bolje od onih za odrasle.

Ta raznovrsnost u mojem profesionalnom djelovanju suočila me s zanimljivim problemom. Stripaši su me počeli smatrati ilustratorom, ilustratori su na mene uvijek gledali kao na stripaša, a dizajneri su u meni vidjeli stripaša i ilustratora. Tako ja nisam, zapravo, pripadao niti jednoj interesnoj skupini pa su me zaobišle neke od nagrada u tim područjima. Nije me to pretjerano smetalo, budući da je većina nagrada svedena na tapšanje po ramenu uz tople riječi: “Dobar si Ti, jako dobar”… Moj odgovor? Čast svakome, guze nikome…

Šta vi, konkretno, trenutno radite?

To se često i ja pitam… Uglavnom sam na socijalnoj pomoći (moje viđenje prijevremene mirovine u Hrvatskoj, u koju su me strpali)… Da bih mogao preživjeti, i dalje radim honorarno. Strip, ilustracija, dizajn… Ne dam se… Kad uhvatim vremena lovim lignje i ribu u morima oko Pelješca. To je rekreacija koja se ne može platiti novcem. Usput ilustriram neke projekte za Maticu Hrvatske, ogranak Dubrovnik. Povijest (priča) o Dubrovniku za turiste i avanturiste je knjiga između šale i zbilje. Za istog nakladnika radim i slikovnicu o Gondoli (Ivanu Gunduliću)… Dok me još služe glava i ruka – ne dam se… Ponekad mi se čini da je vrijeme iznenada ubrzalo. Kako kaže moj kolega i prijatelj Krešo Skozret: “Stolice na kojima su sjedili moji poznanici sve su praznije…”

I šta reći za kraj, ima li kakvih pomaka i nade za budućnost stripa?

Uvijek se sjetim one poznate: “Ima li nade za nomade?” Čuo sam da Nada postoji, ali bavi se najviše prostitucijom i sprema se u Irsku, pa je vrlo nezahvalno bilo što prognozirati. Čini mi se da strip na ovim prostorima ima budućnost, uz uvijet da autori rade za inozemstvo… Ovaj paradoks možda je najjednostavniji odgovor.

Sve u svemu, mislim da je vrlo škakljivo proročanski lupati na tu temu (ponajprije radi mladih, talentiranih klinaca), pa zato, iskreno rečeno… hm… probajte neko lakše pitanje…

Nova energetska paradigma

Potrebno je pregovore sa Evropskom unijom i Energetskom zajednicom u vezi s režimom trgovine karbon kreditima i učešćem na Evropskom tržištu postaviti na nove temelje koji mogu Srbiji i celom regionu doneti ozbiljna finansijska sredstva za nove investicije. Ovde se radi o pitanjima daleko većeg značaja od programa finansijske podrške Balkanu IPA III, koji je nedavno usvojen u Evropskoj uniji. Srbija ima priliku da, kao predsedavajuća Energetske zajednice, do kraja ove godine i u kontekstu Konferencije o klimatskim promenama u Glazgovu početkom narednog meseca povede ceo region u potpuno novu i znatno napredniju energetsku paradigmu.

Veliki trgovački gubici Srbije

Ovog trenutka ceo region gubi izvanrednu priliku da znatno poveća svoje učešće u Evropskom tržištu električne energije i da ostvari lukrativni izvoz hidroenergije. Mi znamo da je domaća tražnja verovatno obezbeđena domaćom proizvodnjom u Srbiji. Međutim, ta situacija implicira velike gubitke u trgovačkim prilikama. Ovog trenutka dragocen je svaki napor da se smanji domaća potrošnja električne energije, a naročito da se eliminiše velika osetljivost potrošnje na vremenske prilike. Elektroprivreda Srbije raspolaže sposobnim komercijalnim timom. Tim ljudima treba dati priliku da na najbolji način upotrebe izvanredni hidroenergetski potencijal kojim Srbija raspolaže.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.