BORIS DEŽULOVIĆ: Fašisti, nacisti, komunisti

Piše: Boris Dežulović, Lupiga / Dnevnik.si

Fašisti, nacisti, komunisti, svi isti. Točno mogu zamisliti kako bi to izgledalo.

Subota je, 26. aprila 1941., deset sati ujutro. Maribor treperi od uzbuđenja, a masa ljudi na Glavnom trgu propinje se na prste i gleda niz Ulicu kneza Koclja, kad odjednom neko viknu: „Evo ga!“ I zaista, na trg stiže kolona crnih limuzina, da bi uskoro iz jedne od njih, u pratnji Gauleitera i Reichsstatthaltera Štajerske herr Siegfrieda Uiberreithera, oduševljeno pozdravljen izašao lično Führer Adolf Hitler.

Subota je, 26. aprila 1941., deset sati ujutro. Niti tri tjedna nisu prošla od munjevitog njemačkog napada na Jugoslaviju. Slovenija je u kaosu: vladajuća Slovenska ljudska stranka, koalicijski partner srpskih radikala, predala je deželu nacistima, liberali, socijaldemokrati i kršćanski socijalisti povukli su se u mišje rupe, a Komunistička partija već je deset godina zabranjena. I kad je 6. aprila Luftwaffe preletio Sloveniju, sve je bilo brzo gotovo. Kraljevina je kapitulirala za deset dana, a Dravska banovina podijeljena je između Italije, Njemačke, Mađarske i Nezavisne Države Hrvatske.

Subota je, 26. aprila 1941., deset sati ujutro, i u vili književnika Josipa Vidmara u Rožnoj dolini konspirativno se okuplja šareno društvo. Dolaze, jedan po jedan, komunistički komesar Boris Kidrič i španski borac Aleš Bebler, publicist Boris Ziherl, pisac Ferdo Kozak, jezikoslovac Franc Šturm, kršćanski socijalist Tone Fajfar i Josip Rus iz slovenskog Sokola, te na kraju mladi neki student Janez Janša, koji se na sastanak uvalio kao vozač profesora Šturma, jer je čuo da gospođa Angela sprema bogati ručak.

Subota je, 26. april 1941., a Vidmarovi gosti slušaju na radiju o Hitlerovom posjetu i dogovaraju kako dalje. Kidrič bi odmah u Maribor, da se ubije Hitler i završi stvar, Bebler je za organizaciju masovnog ustanka, Fajfar za strpljivu političku borbu, a Rus bi radije sačekao Ruse, i tako riječ na riječ, sve dok borbeni kružok predvečer nije definirao poziv svim Slovencima na ujedinjenje i oružani ustanak pod vodstvom Komunističke partije, složivši se da sutra utanače detalje i pošalju proglas.

– Nemojte se ljutiti, ali nema ništa od toga – javio se onda za riječ mladi Janša. – Zar ne shvaćate da je potpuno svejedno hoće li Slovenijom vladati Hitler, Mussolini ili Tito?

– U redu je, pusti ga da govori – rukom je Vidmar zaustavio ljutog druga Kidriča, što je krenuo ošamariti nadobudnog studenta. – Kako to misliš, mladiću?

– Lijepo – mirno je odgovorio ovaj. – Mislite li da će komunisti dopustiti Kozakove satire? Ili procesije i svete mise? Josipe, misliš li da je komunistima stalo do slovenskog Sokola?

– Druže Kidriču – oglasio se onda Fajfar. – Šta ti kažeš na ovo?

– Jebiga, možda mali ima pravo – pokolebao se sad i Rus. – Uostalom, zašto komunisti moraju biti glavni?

– Dajte, ljudi, sve ćemo se dogovoriti – podviknuo je Šturm. – Sad je važno samo da otjeramo fašiste.

– Jebe se tebi – ustao je Bebler. – Tebe čeka posao na Univerzi!

– A gdje ćeš ti u rat? U Pariz ili u Moskvu? – skočio je profesor Šturm.

– Drugovi, molim vas! – očajnički je pozivao domaćin Vidmar.

– Je li vidiš što si uradio? – izvadio je u to Kidrič revolver i unio se u lice Janši. – Ovo je izdaja, ovoga malog treba odmah odvesti u podrum i strijeljati zbog širenja defetizma!

– Eto, jesam li vam rekao? – raširio je na to ruke Janša. – Fašisti, nacisti, komunisti, za Slovence svi su isti.

Subota je, 26. aprila 1941., šest je sati poslijepodne, a iz Vidmarove vile jedan po jedan šutke izlaze posvađani sudionici raspalog kružoka, dok ih domaćin uzaludno poziva da se vrate barem na večeru, jer je Angela spremila svoje čuvene žljikrofe. Nitko se, međutim, i ne osvrće. Samo se mladi student vraća i skida kaput.

– Žljikrofe? Možda bih ipak mogao malo – vrati se onda Janša za stol. – Gospođa Angela, možete li molim vas opet uključiti radio, da čujemo što kaže gospodin kancelar?

Subota je, 26. aprila 1941.: tako je već prvog dana neslavno završen sastanak na kojemu je sutradan trebala biti utemeljena Osvobodilna fronta Slovenskega naroda. Pokret otpora neslavno je propao prije nego što je i počeo: već tjedan dana kasnije na glasovitom Majskom savjetovanju u Zagrebu očajni Edvard Kardelj obavještava Josipa Broza da je „Slovenija out“, zaprepašteni Rade Končar smatra da bez Slovenaca nema smisla, Milovan Đilas kaže „ko jebe Slovence, možemo i bez njih“, uvrijeđeni Kardelj odgovara kako je „Janša očito bio u pravu“, Ivan Milutinović pita „tko je sad taj Janša?“, a rezignirani drug Tito prekida svađu, daje neopozivu ostavku i odlazi u Južnu Ameriku, gdje se zapošljava na gradilištu Avenida General Paz u Buenos Airesu i deset godina kasnije neslavno skončava kad ga predsjednik argentinskog sindikata vozača kamiona uhvati u krevetu sa svojom ženom.

U međuvremenu će se kralj vratiti u zemlju i pod savezničkim sponzorstvom uspostaviti Drugu Jugoslaviju, samo bez Dravske banovine, podijeljene između Italije, Austrije i Mađarske, i davnog sastanka u Rožnoj dolini sjećat će se još samo povjesničari, koji će kao historijski kuriozitet bilježiti i „bezuspješni pokušaj slovenskih komunista da 26. aprila 1941. u vili Giuseppea Vidamarea organiziraju svenarodni oružani otpor“.

I, jasno, čili stogodišnjak Giovanni Gianscha iz Lega Nord Friuli-Venezia Giulia Slovenia, vječni veteran talijanske politike, dugogodišnji zastupnik regionalnog parlamenta u Trstu i gradonačelnik Lubiane u dvanaest uzastopnih mandata, koji će osamdeset godina kasnije na Twitteru zapisati: „Fašisti, nacisti, komunisti, za Furlaniju Julijsku Sloveniju isti.“

Tekst je prenet sa portala Lupiga.