INTERVJU – IRENA CVETKOVIĆ: „Žene s Balkana morale bi se ujediniti u borbi za rodnu jednakost“

Autor: Sonja Stojadinović, Lupiga

U ožujku prošle godine u makedonskoj javnosti pojavila se informacija da na aplikaciji Telegram postoji grupa „Javna soba“ s više od 7.000 članova, a u kojoj se dijele obnažene fotografije djevojaka i žena, osobni podaci i kontakti bez njihove dozvole i kako se uslijed toga te iste žene uznemiravaju pozivima i raznim ponudama. Javnost je bila zgrožena, ali inertnost policije doprinijela je tome da godinu dana kasnije budemo suočeni s nevjerojatnom činjenicom da je ta grupa još uvijek postojala, i to vrlo aktivno.

Oko ovog problema i duboko ukorijenjenog patrijarhata koji sistematski uništava žene govorile smo sa Irenom Cvetković, feministicom i direktoricom „Koalicije Margini“, nevladine organizacije iz Skoplja koja se bavi zaštitom osnovnih ljudskih prava marginaliziranih društvenih skupina, s fokusom na LGBT zajednicu, HIV pozitivne građane, seksualne radnike/ce i marginalizirane žene.

Seksualno uznemiravanje u Makedoniji sve više postaje vidljivo, a toj vidljivosti u prvom planu doprinosi glasnost žena. Kolika je snaga solidarnosti žena oko ovog problema u usporedbi s periodom otpije deset godina? Govori li se o ovim temama danas više i prepoznaju li žene sve oblike seksualnog nasilja i uznemiravanja? 

– Svjedočenja i javni istupi žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja i uznemiravanja počinju preplavljivati javni diskurs u regiji. Počevši od pokreta #metoo, preko lokalnih balkanskih varijanti (kao primjer pokreta #Sadagovorim, #SegaKažuvam u Sjevernoj Makedoniji), skandal s „Javnom sobom“ i konačno otvaranje slučaja s Marijom Lukić u Srbiji i slučaja s beogradskim profesorom glume Mikom Aleksićem predstavljaju tektonske poremećaje u milenijskom muku o ovom obliku nasilja. Što ima od ovoga jedna mala zemlja kao što je Sjeverna Makedonija? Nasilje predstavlja akt upotrebe sile ili moći koje ima za cilj povrijediti nekog drugog ili mu nanijeti štetu. Čovjek ima tri načina reagiranja kada je suočen s opasnošću: borba, bijeg ili „smrzavanje“. U slučajevima seksualnog nasilja najčešći ljudski odgovor je „smrzavanje“. U tom momentu tijelo i psiha se „smrznu“ i o tome svjedoče mnoge žene u svijetu. U našoj zemlji sistem je ostao smrznut od skandala s online grupom „Javna soba“ gdje je više od stotinu žena bilo seksualno uznemiravano, a njihove privatne, intimne fotografije, telefonski brojevi, video snimke, kućne adrese bile su dijeljene. Godina nakon što je izbio taj skandal, grupa je još uvijek postojala, žene su podnosile prijave policiji i tužiteljstvu, a sistem je ostao smrznut sve dok jedna djevojka u nemoći da riješi svoj slučaj, osim policiji, nije ispričala svoju priču i jednoj televizijskoj kući. Od tog trenutka, za nepunih 48 sati, grupa je bila zatvorena, četvero osumnjičenih je privedeno, a žrtve su počele primati pozive od institucija koje kasne najmanje šest mjeseci.

Dakle, ispostavilo se da MUP uopće nije reagirao na slučaj iz prošle godine. Znači li to da makedonske građanke mogu imati osnovanu sumnju da policija nema namjeru zaštiti ih od seksualnog nasilja i pravdi privesti počinitelje? 

– Pritisak javnosti je donio rezultate. Više od godinu dana institucije su izražavale navodnu nemoć da se pozabave ovim kriminalom, ali s ponovnim izbijanjem skandala, vidjeli smo da su brzo identificirali i priveli neke osumnjičene. To jasno ukazuje na ono što smo odavno znali: sve se može kada se hoće. Drugim riječima, institucije imaju mogućnosti i kapacitete, ali nemaju volju. Svjedočanstva žrtava i pritisak javnosti potiče institucije da počnu raditi svoj posao, ali to je jako loš znak. Ukoliko za jedno kazneno djelo koje obuhvaća stotinu žrtava javnost mora biti uznemirena, žrtve dodatno traumatizirane i prinuđene da s javnošću dijele svoje traume, kako bi institucije počele raditi, onda je nešto opasno trulo u našem sistemu. Institucije su trebale riješiti slučaj bez mnogo pompe i spektakla, donijeti pravdu žrtvama i sankcionirati zlostavljače, a time demotivirati buduća ovakva nedjela. Da odgovorim konkretno na pitanje – da, sumnja makedonskih građanki postoji i, na žalost, opravdana je. Baš zbog toga cijela bitka feministkinja je fokusirana prema institucijama sistema.

Koliko naš pravni okvir štiti žene od seksualnog nasilja, uznemiravanja na javnom mjestu i internetu? Ili se radi o tome da se policija jednostavno ne želi zamarati s pitanjima seksualnog nasilja, osim ako ne završi smrtnim slučajem?

– Pravni okvir je nedovoljan, ali dobra vijest je da su novi zakoni u završnoj proceduri donošenja i uskoro bi trebali biti usvojeni i primjenjivi. Ipak, i najbolji zakoni su uzaludni ukoliko oni koji ih trebaju operacionalizirati to ne rade adekvatno. Policija mora shvatiti ozbiljnost ovakvih kaznenih djela, a kada policijski službenik ne postupa profesionalno, on mora zbog toga biti sankcioniran. Drugim riječima, osim pravnog okvira, potrebne su i profesionalne, nezavisne i posvećene institucije.

U Crnoj Gori već neko vrijeme postoji Facebook i Instagram stranica „Vala Ljeposava“ koja na ironičan način portretira patrijarhat u Crnoj Gori putem likova iz kultne serije „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“. Na njihov poziv ženama da podjele svoja traumatična iskustva od porođaja i ginekoloških pregleda, nisu odgovorile samo žene iz Crne Gore nego iz cijele regije. Koliko u Makedoniju imamo saznanja i informacija o traumatskom tretmanu žena pri porođaja i nekorektnog odnosa medicinskog osoblja tokom ginekoloških pregleda?

– Dovoljno je da otvorite bilo koji forum za majke ili trudnice i da pročitate o horor iskustvima koje su žene doživjele u porodilištima. Svjedočanstva govore o vrlo raširenom trendu verbalnog, psihološkog, a u nekim slučajevima (rijetki, ali istiniti i najčešće nad Romkinjama) čak i fizičkog nasilja nad rodiljama. U periodu kad sam bila u drugom stanju često sam posjećivala takve forume i užas je blaga riječ kako bih vam opisala strah od onoga što mi se može dogoditi pri porođaju. Svjedočanstva su bila različita, ali prenesene riječi koje su bile upućivane ženama bile su identične: “jesi li se ovako derala kada si ga pravila?”, “ne deri se kravo”, “od tvog vrištanja, ne možemo u miru sjediti na poslu” i slično. Od tada (moja trudnoća je bila prije deset godina) nisam otvorila te forume, ali mi je bilo vrlo drago kada sam vidjela da je makedonska feministička platforma „Meduza“ otvorila pitanje o liječničkom nasilju i skupila nekoliko stotina izjava žena vezanih za njihove porođaje. Ono što je nepromijenjeno u tim izjavama danas i onima otprije deset godina je klasna nejednakost među ženama. Odnosno, žene koje imaju veću financijsku stabilnost rađaju u privatnim bolnicama gdje ovakav tretman skoro i da ne postoji. Dakle, klasa, rasa i etnicitet jako utječu na to kakav ćete tretman dobiti kada budete rađale.

Smatrate li da se ženske organizacije trebaju ujediniti regionalno u borbi protiv nehumanih tretmana žena u ginekološkim ordinacijama i tokom porođaja jer prema ovome proizlazi da to nije samo društveni, već i regionalni problem. 

– Apsolutno. Ne samo na ovoj temi. Ja sam veliki borac za regionalni pristup u borbi za rodnu jednakost. Zapadni Balkan je topos kojem pripadam, kulturno, socijalno, čak i emotivno. Enormno važna i draga su mi poznanstva i redovna komunikacija sa feministkinjama iz regije. Mi žene s Balkana stvarno nosimo jedan specifikum, jedan snažan potencijal i kreativni pristup u razmišljanju i djelovanju u smjeru jednakosti i slobode za sve. Možda je neskromno, ali uistinu mislim da zapadne feministkinje puno toga mogu naučiti od žena i feministkinja s Balkana.

Članak je prenet sa portala Lupiga.