Divna mlada gospođa

Piše: Sonja Ćirić

Izložba Vlaho Bukovac – slikarstvo neprolazne lepote u Galeriji Srpske akademije nauke i umetnosti, otvorena je još deset dana. Prikazano je 36 slika iz muzejskih i privatnih zbirki Cavtata, Zagreba, Dubrovnika, Ljubljane, Novog Sada, Gornjeg Milanovca i Beograda po izboru Igora Borozana, vanrednog profesora na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. O mnogima od njih Bukovac je pisao u svojoj autobiografiji Moj život, inače najnovijem naslovu biblioteke “Alef” izdavačke kuće “Gradac”.

Poseban je doživljaj gledati ih nakon čitanja njegove autobiografije.

Vlahu Bukovcu se veoma sviđao roman La grande Iza Aleksandra Buvjea koji je objavljivan u pariskom listu “Lantern” i odlučio je da glavnu junakinju, kurtizanu, naslika. Sliku je brzo dovršio “i to u zgodan čas”, pred prolećni umetnički Salon u Parizu, i pokazao je svom učitelju Kabanelu. “Moj učitelj je dugo posmatrao, ali ne izusti riječi. Mene od muke oblio znoj. Najednom poče da se izmotava i, cijedeći riječi kroz zube, reče da slika, doduše, nije loša, ali da je moja glavna figura suviše kratka. Biće da me je na tu grešku naveo sam model, ali da tako ostati ne može, da to moram apsolutno ispraviti. Bolje bi bilo da pričekam, pa da sliku izložim do godine.” Nije bilo druge, napisao je, nego da “glavnu figuru svu istružem”. Model za Izu upoznao je vraćajući se kući “dok ga je neka potajna sila vukla među takozvani polusvijet”, u jednoj noćnoj kafani. “Smilujte mi se”, rekao joj je sklopljenih ruku, “jer bih inače morao da sam sebi kidišem. Život je moj u vašim rukama”.

I, ona je došla, a on je “s njom postupao kao sa najfinijom damom”. Telo joj “nije bilo baš sasvim besprijekorno, ali su razmjeri pojedinih udova bili perfektni; glava joj naročito bijaše vrlo lijepa. Za torzo uzeh drugi model, a za noge treći, no držeći se uvijek proporcija prvog modela”. Sve je završio za pet dana, sliku je poslao na Salon, i odmah dobio odgovor da je primljena. Otišao je sam na otvaranje Salona 1882. godine. U sali B je zatekao gužvu “Približim se da vidim čije je to tako privlačno djelo, kad tamo – zamislite moga čuda! – ugledah svoju rođenu sliku!” Kasno je saznao da je mogao da ima koristi od fotografske reprodukcije Velike Ize s obzirom da je prodata u hiljade primeraka. “Svejedno! Ja sam svojom slikom postigao što malo koji mladi umjetnik može da postigne: poznatost i priznanje cijelog Pariza, a to znači cijelog kulturnog svijeta.”

Salon nije bio ni zatvoren, a Bukovac je dobio poziv od Srpskog dvora da izradi portret kraljice Natalije. “Uvedoše me u veliki salon, a otuda u jedan manji, i kad se poslije otvoriše jedna pobočna vrata, ugledah prema sebi Kraljicu. Dok je ona laganim korakom prema meni stupala, ja joj se ćutke duboko poklonim. Kad mi Kraljica priđe i pruži ruku, ja se opet poklonim i poljubim pruženu desnicu divne mlade gospođe, kakvoj je u ženskom svijetu toga doba teško bilo naći ravne.” Odabrala ga je sama, ne zbog nečije preporuke, zato što joj se dopalo kako je naslikao sinčića dvorskog maršala Konstantinovića. Sama je odabrala i haljinu u kojoj će mu pozirati, balsku toaletu, zato što “ne voli svečani ornat, jer to pretpostavlja suviše mnogo nakita i kojekakvog adiđara.” U monografiji koja prati izložbu u Galeriji SANU, Borazan je ocenio da “tehnički virtuozan u predstavljanu skupocenih materijala i cveća, ovaj portret izražava nove evropske tendencije u predstavljanju vladara, demistifikaciju i demokratizaciju monarha, približavanje estetici građanskog portreta. Takav portret želela je i samosvesna kraljica Natalija, po duhu, kao i slikar, Parižanka”.

Otvoreno, filmski dinamično, Vlaho Bukovac je opisao okolnosti u kojima je naslikao i druge slike. Posvetio je, na primer, dva poglavlja danima tokom kojih je slikao portrete na crnogorskom dvoru (nisu na izložbi) i bez zazora naveo zašto mu tamo nije bilo prijatno, isto kao što je velikog Valtazara Bogišića predstavio kao sujetnog čoveka. Na isti način, iskreno i strasno, preneo je svoja razmišljanja o slikarstvu – na primer o svetlosti, o boji, o slikanju portreta, a sve povodom Gundulićevog sna, multifiguralnog antologijskog dela koje je zbog velikog formata bilo nemoguće pokazati na ovoj izložbi.

Prvi put, Moj život se pojavio 1918. godine u Zagrebu, u izdanju “Književnog juga” sa predgovorom Iva Vojnovića, a drugi put 1924. godine u Beogradu u izdanju Srpske književne zadruge, sa predgovorom Marka Cara. To drugo izdanje priređeno je po rukopisu koji je Bukovac doneo u Beograd “sa željom i namerom da ga ovde ponovo izda pismenima ćirilicom” napisao je Marko Car, i dodao: “Izgleda da je urednik tog izdanja, g. Božo Lovrić, svoj redaktorski zadatak suviše slobodno shvatio, jer se pisac uzalud mućio da u tom zagrebačkom izdanju svoje izvorno delo prepozna.” Ovogodišnje, treće izdanje autobiografije Vlaha Bukovca Moj život, sa predgovorima i Marka Cara i Ive Vojnovića, “Gradac” je objavio po tom originalnom izdanju.