Umjesto Brandta, Hrvati i Srbi čekaju Godoa

Piše: Drago Hedl

Veran Matić, poznati televizijski urednik i novinar, u podne kišnog 17. studenoga došao je pred spomenik na Ovčari, nadomak Vukovara, zajedno s potpredsjednikom hrvatske vlade Borisom Miloševićem i predsjednikom Srpskog narodnog vijeća i zastupnikom u Hrvatskom saboru Miloradom Pupovcem. No, Matić na Ovčaru, mjestu na kojem je u masovnoj grobnici pronađeno 200 tijela ubijenih ranjenika i branitelja iz Vukovarske bolnice, koje su nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. pobili pripadnici paravojnih srpskih formacija, nije došao kao novinar ili mirovni aktivist. Ondje je bio u ulozi izaslanika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

DOBRA PORUKA

Ali ono što je učinio nakon položenog vijenca nitko nije očekivao. Na trenutak je zastao, poklonio se, a onda kleknuo i sklopljenih ruku, sagnute glave, pred spomenikom ostao nekoliko sekundi. Ta slika, koja neodoljivo podsjeća na gestu njemačkog kancelara Williyja Brandta kada je u Varšavi, prije 50 godina, kleknuo pred spomenikom nacističkih žrtava u Varšavskom getu, osvanula je u svim važnijim hrvatskim medijima. Samo nekoliko sati kasnije hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je kako vlasti Srbije šalju poruku i kao to je “dobra poruka”.

Plenkoviću je Matićeva gesta i te kako dobrodošla. Dobio je odgovor kakav sasvim sigurno nije očekivao, ali ga je i te kako priželjkivao. Činjenica da Vučićev izaslanik kleči pred spomenikom žrtvama srpskih paravojnih formacija nije za Plenkovića značila samo “dobru poruku”. Ta “dobra poruka”, naime, pomaže mu da ušutka svoje političke protivnike, kako one s krajnje desnice tako i one u vlastitoj stranci, koji mu ne mogu oprostiti nekoliko “smrtnih grijehova”. Najveći među njima svakako je koalicija sa srpskom nacionalnom manjinom, potom postavljanje Srbina Borisa Miloševića na mjesto potpredsjednika vlade, te njegov, Plenkovićev, odlazak u Varivode i slanje drugog potpredsjednika, ministra branitelja Tome Medveda u Grubore, gdje su se obojica, Plenković i Medved, poklonili srpskim žrtvama ubijenim od hrvatske ruke nakon akcije “Oluja”.

Sve te poteze Plenković je povukao otkako je početkom ljeta njegov HDZ dobio parlamentarne izbore. Tada se, uspjevši sastaviti Vladu s tijesnim većinom u Saboru, osjetio dovoljno snažnim za povlačenje takvih poteza. Držao se mudrog savjeta kako najteže poteze treba povući u prvim mjesecima mandata. Ono što je, odlučivši se na savezništvo sa srpskom nacionalnom manjinom, učinio Plenković, objektivno govoreći, neusporedivo je više od povijesne rečenice “Hristos se rodi”, koju je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader izrekao na domjenku Srpskog narodnog vijeća u siječnju 2004, čestitajući Božić pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj.

No, koliko Matićev dolazak u Vukovar predstavlja Vučićev odgovor na Plenkovićeve poteze i koliko ta “dobra poruka” pristigla iz službenog Beograda može bar relaksirati, ako već ne i normalizirati odnose dveju susjednih država koje se nikako, ni četvrt stoljeća nakon završetka rata, ne pomiču s mrtve, neprijateljske točke? Može li tome, boljim odnosima Hrvatske i Srbije, pridonijeti najava da bi Aleksandar Vučić trebao imenovati jednog državnog tajnika u Vladi Srbije iz redova hrvatske nacionalne manjine? Stoji li iza tih poteza službenog Beograda i onih spomenutih iz službenog Zagreba namjera da se odnosi poprave?

Na te odgovore teško je dati pouzdan odgovor koji neki događaj neće demantirati možda već sljedećih dana ili tjedana. Jer, pokušaja normalizacije već je bilo, još iz vremena predsjednikâ Ive Josipovića i Borisa Tadića, kada su obojica prije 10 godina posjetili masovnu grobnicu na Ovčari, a potom i Paulin Dvor, mjesto stradanja srpskih civila, nadomak Osijeka. Odnose dveju država pokušali su normalizirati i tadašnji premijer Aleksandar Vučić i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kada je fotografija njihovog susreta na sredini dunavskog mosta između Erduta i Bogojeva predstavljala tračak nade boljih odnosa Srbije i Hrvatske. Bilo je to prije nešto više od četiri godine, u lipnju 2016. Vučić je prije toga došao i na inauguraciju hrvatske predsjednice, pa je njihov kasniji susret u Hrvatskoj (Dalj, kraj Osijeka) i Srbiji (Donji Tavankut i Subotica) u istome danu prije četiri i pol godine bio obećavajući.

LOŠA POUKA

Nade u bolje odnose pobudila je i odluka Vučića i Grabar Kitarović da imenuju svoje povjerenike za nestale (u Hrvatskoj je to bio Ivica Vrkić, gradonačelnik Osijeka, u Srbiji Veran Matić), koji su trebali pomoći rješavanju jednog od najtežih neriješenih pitanja rata iz devedesetih. No, pomaka nije bilo: iako su se Vrkić i Matić trudili i javno izjavljivali kako njihovi napori nisu potraga za “našim” i “vašim” nestalima već nastojanje da se taj teški humanitarni problem riješi pronalaskom nestalih bez obzira na to koje su nacionalnosti, politika je očito mislila drugačije.

Plenkovićeva koalicija sa srpskom nacionalnom manjinom i odlazak na stratišta srpskim žrtvama u Varivode i Grubore ne mora značiti pruženu ruku pomirenja prema Beogradu, kao što ni Matićev dolazak na Ovčaru ne mora biti odgovor na tu, moguće, pruženu ruku. Plenković je pametno ocijenio da bi koaliranje s Domovinskim pokretom Miroslava Škore Hrvatsku odvuklo isuvši desno, što u Bruxellesu, sasvim sigurno, ne bi bilo dobro primljeno. Zato se odlučio na savez s nacionalnim manjima i na relaksiranje unutarnjih odnosa u Hrvatskoj, svjestan kako bi daljnja radikalizacija mogla eksplodirati i dodatno osnažiti krajnju desnicu.

Oštre izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića na račun Aleksandra Vučića sigurno nisu temelji na kojima bi se mogao graditi most pomirenja, kao što to nisu bile ni skorašnje Vučićeve riječi, izgovorene na sprovodu patrijarha Irineja, kada je spominjao “Oluju” i Alojzija Stepinca. Isto tako, nakon Matićeve dirljive geste na Ovčari uslijedio je istup donedavnog hrvatskog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića (bio je ministar u bivšoj Plenkovićevoj Vladi) kako “Srbiji ne smijemo dati zeleno svjetlo za ulazak u EU sve dok ne dokaže da se temelji na vladavini prava” i dok se ne “suoči sa svojom prošlošću i sa svojom ulogom na ovim prostorima”. Tu je i svježa najava jednog hrvatskog tabloida kako će “Plenković tražiti od Srbije ratnu odštetu od 43 milijarde eura”.

O istupima gradonačelnika Ivana Penave, koji je odavanje počasti srpskim žrtvama u Vukovaru (vijence u Dunav, njima u spomen, položili su Boris Milošević, Milorad Pupovac, a također i Veran Matić, sat ranije nego što su odali počast žrtvama na Ovčari) nazvao “skandalom kakav još nije viđen u modernoj hrvatskoj državi”, da se i ne govori. Penava, doduše, više nije član HDZ-a (prije ljetnih parlamentarnih izbora priključio se Domovinskom pokretu Miroslava Škore), ali je zastupnik u Saboru, i to vrlo glasan i utjecajan.

Zato, brandtovska gesta Verana Matića, koliko god bila iskrena, duboko dirljiva i istinski velika, sama za sebe ne može preokrenuti nabolje odnose susjeda, Hrvata i Srba. Da bi se to dogodilo, potrebno je ipak puno više: da se u obje države pojave čelne ličnosti formata jednog Willyija Brandta.

Brandtovska gesta Verna Matića, koliko god bila iskrena, duboko dirljiva i istinski velika, sama za sebe ne može preokrenuti na bolje odnose susjeda, Hrvata i Srba