Htjeli su me ubiti jer misle da sam kanibal i sotonist, a ne znaju što meni znači petokraka!‘

Izvor: Jutarnji.hr

– Željela sam, i mislim da je to bitno, demistificirati svoj “glamurozni” život. Prizemna sam osoba – kaže. Doduše, teško je ne primijetiti raskošan namještaj i kolekciju umjetnina u njezinoj kući građenoj u obliku zvijezde, čiji je podrum veličine hangara u koji stanu njezina brojna umjetnička djela, kao i kolekcija neobičnih predmeta. Abramović je zaljubljenica u alternativu, kristale i šamanizam kao i astrologiju, a koliba u kojoj meditira nema struje ni kupaonice, već samo prostor za meditaciju, kristal, stolicu i krevet.

Marina Abramović: Prolazim kroz zidove, Samizdat B92
Iskusila sam apsolutnu slobodu – osetila sam da mi je telo neograničeno, bezmerno; bol je bio…

– Ovdje često dolazim. Jedno vrijeme nisam dolazila nakon što sam dobila lajmsku boreliozu od krpelja, no savladala sam strah od tih napasnika – otkriva.

Guardian podsjeća na osebujan opus ove umjetnice. Tako je 1973.velikom brzinom zabijala nož između prstiju u performansu “Rhythm”, a već sljedeće godine u Napulju je ležala na stolu uz još 72 objekta, poput lanaca, bičeva, pištolja i mišolovki, a posjetiteljima je dozvolila da s njezinim tijelom rade što žele, od čega još uvijek ima ožiljke. Te je godine legla i u središte zapaljene zvijezde petokrake, uslijed čega se onesvijestila. Na Venecijanskom bienalu 1997. dobila je nagradu za svoj performans u kojem je, u aktu zvanom “Balkanski barok”, sjedila na dvije i pol tone kravljih kostiju, čisteći krv i meso s njih, što je učinila kako bi ukazala na rat u bivšoj Jugoslaviji. A 2002. dva tjedna je živjela u tri boksa koja su visjela sa stropa njujorške galerije.

***

Osim umjetničkih kritika, svojim radom Abramović je, piše Guardian, na sebe navukla i teoretičare zavjere koji su uvjereni da je ona kanibal i sotonist te pripadnik “liberalne elite” i “globalnog pedofilskog lanca”. To je počelo nakon što je Abramović poslala email svom prijatelju Tonyju Podesti, bratu Johna Podeste, voditelja predsjedničke kampanje Hillary Clinton. U tom je emailu prijatelje pozvala na večer “duhovne kuhinje”. Bila je to šala bazirana na njezinu djelu u kojem je ispisivala “ljubavne čarolije” na zidu galerije koristeći svinjsku krv. No, te noći nisu, kao što bi poruka sugerirala, konzumirali “svježe ljudsko mlijeko sa svježom spermom”, niti “jutarnji urin”. Bila je to, kaže, šala za prijatelje. I danas se smije kad joj se spomene ta epizoda.

– U to me vrijeme to snažno pogodilo. Ali, ja sam umjetnik, a ne sotonist. No, teoretičari zavjera su me googlali i učinila sam im se savršenom za njihove teorije – rekla je, objašnjavajući kako zvijezda petokraka nema nikakve veze s pentagramom, već je taj, u njezinou radu često prisutan element, podsjetnik na djetinjstvo u komunističkoj Jugoslaviji, odnosno Srbiji.

Bacilo sjenu na smisao rada

Iako joj je taj događaj i danas smiješan, kaže kako nije bilo nimalo ugodno. Čak je morala i promijeniti adresu elektroničke pošte jer su joj prijetili smrću.

– Bilo je nevjerojatno. Jedan mi je napisao da će u roku od dva sata svima razotkriti moje najveće tajne. To me nasmijalo, jer nemam tajni. No, bilo je užasno jer je bacilo sjenu na pravi smisao mog rada – kaže umjetnica koja se početkom novog milenija preselila u SAD. Hoće li ondje ostati, još je neizvjesno. 

– Stvari se ovdje mijenjaju. Čekam ishod predsjedničkih izbora. Situacija je trenutno ružna, nije nimalo zabavno – rekla je za Guardian. 

***

Proteklih nekoliko mjeseci naziva svojim razdobljem iscjeljenja. Zbog toga joj je globalni “lockdown” uslijed koronavirusa bio blagotvoran. Nakon što je preboljela opaku lajmsku boreliozu, dugo se osjećala umorno i bez energije. Morala se odmarati, a zbog pretrpanog rasporeda to nije mogla.

– A onda je cijeli svijet stao te sam se mogla koncetrirati samo na nekoliko stvari. Niakda se nisam osjećala tako sretno i opušteno. Shvatila sam da se ljudi zapravo panično boje slobodnog vremena, uvijek tražimo načina kako ispuniti svoj raspored do posljednjeg trenutka – rekla je.

Izolaciji unatoč, umjetnica nije bila besposlena. Ovog mjeseca na aukciji u londonskom Christie’su prodavao se njezin rad “Život”, baziran na “proširenoj stvarnosti” koji je napravila u suradnji sa svojim partnerom, filmskim producentom Toddom Eckertom.

Radila je i na svojoj multimedijalnoj operi “Sedam smrti Marije Callas”, djelu baziranom na životu njezine heroine koje je prošlog mjeseca premijerno izvedeno u Münchenu, a u njemu Abramović glumi u sedam opernih scena koje prikazuju smrt. Zbog virusa je odgođen njezin performans na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu u kojem propituje hoće li mjere socijalne distance zaustaviti kontakte među ljudima.

– Mrzim kompromise. Ne mislim da bi se performansi morali prilagoditi virusu. Performans je umjetnost koja se oslanja na međusobnom odnosu s publikom. Ako to maknete, više nije isto.

Pita se je li pandemija zaustavila umjetnost.

– Više nemamo dovoljno prostora. Umjetnost je postala preskupa, sve je previše, ekonomija se raspada, sve se raspada. Uvjerena sam da to ipak nije smrt performansa, jer je to nematerijalni oblik umjetnosti koji će uvijek preživjeti – kaže.

U planu je i višemjesčni show u galeriji Akademije, što će biti prvi puta u 252 godine povijesti te institucije da žena u tom prostoru izvede samostalno djelo.

– Zanimljivo, mogu imati kraljicu, ali ne i ženu umjetnicu. No, osjećam tremu. Kao prva žena moram smisliti nešto što je bolje od ičega što bi učinio muškarac – rekla je najavljujući show nazvan “Život nakon smrti” jer je, kako kazuje, “obavila umiranje” u spomenutoj operi.

Podsjeća i kako je danas 73-godišnja umjetnica imala teško i zanimljivo djetinjstvo u Beogradu. Odrasla je u velikom stanu koji su roditelji dobili kao heroji Narodnooslobodilačke borbe, a iako joj nije nedostajalo materijalnog, suočavala se s hladnom i emotivno nedoraslom majkom koja ju je često zlostavljala. No, čak i takva, majka joj je katkad pomagala, primjerice kada joj je još kao djetetu dala atelje u gradskom Muzeju umjetnosti i revolucije. Ipak, čini se kako su njezini najbolji radovi nastali u posljednjih dvadesetak godina.

– Mislim da sam napravila dobre stvari i u svojim dvadesetim i tridesetim godinama, no tada nije bilo najbolje vrijeme za performanse. Ostala sam uporna, mislim da je to bilo vrlo važno. A sada, nakon pedeset godina karijere, smatram da sam zrela. Kao dobro staro vino – zaključuje kroz smijeh Marina Abramović.