Džive
Piše: Sinan Gudžević
U Trstu je, 15. septembra, s ovoga svijeta otišao Milutin Mitrović, ekonomski analitičar, autor brojnih članaka, od kojih je dobar broj objavljen u četiri knjige. Milutina Mitrovića su prijatelji zvali Džive. Džive je dijete Beograda, rođen na Čuburi, 27. juna 1931. Otac Slavko bio je berberin, radnja mu je bila na Slaviji, ondje gdje je sada ona velika rupa. Brijao je i Tina Ujevića i Antona Korošeca. Majka Jelica, djevojački se zvala Paola Strauss Siderini, bila je iz Sremske Mitrovice, kćerka Austrijanke i Talijana. Džive je po rođenju peto od šestoro djece, imao je tri brata i dvije sestre.
Dživetovo djetinjstvo obilježilo je hapšenje roditelja i braće i odvođenje u Banjički logor. Za četiri dana koliko je ta strava trajala, Džive je bio ostavljen sam u kući. Na Banjici će okupatorske sluge strijeljati njegova starijeg brata Momčila, a roditelje pustiti. Džive će, sa nikad posve razjašnjenih razloga, biti poslan u sirotište u Aranđelovac. Ondje će gledati ulazak četnika u grad i zločine koje će ovi činiti nad stanovnicima. Tu će, sa nekoliko vršnjaka, u proljeće 1944. krenuti da se pridruži partizanima, ali će biti odbijen ‘više zbog žgoljavosti, a manje zbog godina’. Za to vrijeme mu je u partizanima brat Miroslav (kasniji spiker Radio Beograda, onaj koji će pročitati Rezoluciju Informbiroa), a majka će poginuti od posljedica koje su na Beograd počinile savezničke bombe 1944. Otac se u ratu razbolio od tuberkuloze i bolovao sve do poslije rata.
Džive u novinarstvo ulazi u listu Student, kao filmski kritičar, ali se bavi i tehničkim uređivanjem lista. Ekonomiji, proizvodnji i radu kao takvom će se posvetiti kasnije. Njegov pristup ekonomskim temama bio je osvježenje, stil dalek birokratskom leksiku i mistifikatorskim poštapanjima i vrludanjima, što mu sve pribavlja veliki broj čitalaca. Prelazi u časopis Ekonomska politika koji je bio mjerodavna publikacija jugoslavenske ekonomske zajednice. U jednom broju je napisao tekst o uzgajanju glista u svijetu, koji je pobudio veliko zanimanje čitalaca, pa je, da ne bi odgovarao na brojna pitanja u pismima, odlučio da o tome sastavi knjigu. I sastavio ju je: naslov joj je ‘Gajenje glista’, izišla je 1984. kod velikog izdavača Nolit i prvo izdanje joj je bilo razgrabljeno. Odluku da napiše knjigu o glistama donio je kad je uvidio da takve nema u Jugoslaviji, a po širokom svijetu se naveliko pričalo o čudu kalifornijskih glista. Otići će u Italiju i ondje proučiti stanje nauke i primjenu znanja o glistama. Autor Mitrović će obraditi značaj glista za živa bića, život glista, njihovu ishranu, bolesti i druga čudesa. Za prodaju te knjige, zanimljiva je jedna zgoda sa Dživetovim tadašnjim prijateljem, piscem Slobodanom Selenićem. Ovome je tada objavljen roman ‘Očevi i oci’, a prvi mu se roman ‘Prijatelji sa Kosančićevog venca 7’ jako dobro prodavao, za njega je bio dobio i NIN-ovu nagradu. Džive je tadašnjoj književnoj zvijezdi Seleniću rekao da će se njegova knjiga o glistama prodavati bolje od novog romana. Selenić je predložio da se opklade, u bocu viskija. Nakon što je knjiga o glistama rasprodana, Selenić je morao priznati poraz. Ljudima će ova zgoda djelovati kao vesela anegdota, ali je pravednije u njoj vidjeti i Dživetovu kompetenciju u procjenjivanju zanimanja ljudi za fenomen i nepogrešiv zaključak da će kod nas knjiga o uzgoju glista imati širi krug čitalaca nego roman čuvenog pisca.
Godine 2009. u Beogradu, u izdanju NIP BIF Pressa, izlazi Mitrovićeva knjiga ‘Postmoderna vremena’ s podnaslovom ‘Ekonomska beležnica’. Tehnički priređena kao sveska, listovi A4, sa spiralom na vrhu, lista se odozdo na gore, a čita u dahu. Predgovor je napisao Vojin Dimitrijević i naslovio ga ‘Milutinova knjiga’, aludirajući na opreku mentalnoj katastrofi koja je u Srbiji proizvedena ‘Knjigom o Milutinu’. U ‘Beležnici’ su članci koje je Džive pisao za list Biznis & Finansije, a oni se bave najvećim problemima današnjeg svijeta: oligomonopol, nacionalizam, bezobzirna pljačka koju izvode velike korporacije… Džive ukazuje na sramotne pogrome kojima su u Italiji izloženi Romi, braneći tu sirotu zajednicu koja trpi najmasovniji prezir današnjeg svijeta, te navodi svjedočenje Dragoljuba Ackovića ‘da nikad nije video Roma koji je osuđen za tešku proneveru, pljačku preduzeća ili upad u platni sistem’. Džive o Ciganima piše s ljubavlju, podsjeća da na suđenjima nacistima u Nürnbergu nijedan Ciganin nije bio pozvan da svjedoči, a Cigani imaju svoj strašni Samudaripen, u njihovu jeziku holokaust. Progoniti ljude iz te zajednice koji, kako je još Vuk Karadžić zapisao, ‘kradu, koliko da prežive’, govori o bijedi progonitelja.
U ‘Dnevniku globalne krize’, izdala ga je Fabrika knjiga 2016, autor kazuje ovako: ‘Dakle, pišem ovakve tekstove iz sledećih razloga: jer je to ‘sektor’ koji sam svojedobno dobio da sa zadovoljstvom pratim; jer smatram da valja čistiti lopovluk da bi zdrave finansije, bez kojih nema ekonomije, mogle da koriste većini; jer sam mator da bih zajedno sa mladima izašao na ulicu da uz suzavac i pendreke tražim humaniji društveni poredak; jer ne trpim da me neko pravi budalom, na šta se najbolje odgovara analiziranjem sistema kome je to cilj.’ Na preko 400 stranica Džive je sačinio komentar svojevrsnom katalogu brutaliteta i nepravdi u današnjem svijetu, koji vrše bogati da bi se još više bogatili, pri čemu siromašni još više siromaše.
Posljednja Dživetova knjiga ‘Ekonomija nepoštenja’ izići će ovih dana u Beogradu, u Fabrici knjiga. U njoj su tekstovi koje je pisao i objavljivao u posljednje četiri godine svog života. Dživetova supruga, univerzitetska profesorica Marija Mitrović, rođena Gleščič, poslala mi je dijelove rukopisa knjige. Već prvi tekst u knjizi je opomena. Džive navodi riječi cara Marka Aurelija koji je, usred epidemije kuge, kazao da je korupcija strašnija od kuge. Ivan Čolović će u kratkom pogovoru napisati kako ‘Mitrovićeva slika ‘ekonomije nepoštenja’ nije poštedela nijedan deo sveta, nijednu oblast društvenog života. Primere nasilja, korupcije, pohlepe, ekstremizma, demagogije, on nalazi u politici, zdravstvu, ekologiji, crkvi, u Italiji, zemlji u kojoj poslednjih godina živi, ali i u drugim delovima Evrope i sveta. Uverljiva, detaljima bogata, crna, zastrašujuća slika’. Ova je knjiga nastavak prethodnih dviju, neće biti ništa neobično, ako neki izdavač sve tri objavi u nekom ‘kolu’, kao dio Sabranih djela Milutina Mitrovića.
Dživetove knjige me jako podsjećaju na riječi moga rođaka koji je, vidjevši kod jednog ljekara knjigu debljine telefonskog imenika s naslovom ‘Međunarodna klasifikacija bolesti’, a u njoj su samo nazivi bolesti od kojih ljudi mogu oboljeti, povikao: ‘Aman, doktore, pa kako čoek može doprijeti i do 20 godina života, kad ga ovolika zla vrebaju!’
Dživetova svijest o današnjem vremenu i ljudima koji u njemu mijenjaju glavu čim se promijeni kapa nije ugrozila njegovu gospodsku ironičnost. Nezaboravno mi je kako je Džive pričao šta je doživio njegov i Marijin sin Bojan u Beogradu. Bojan Mitrović, dakle, kao doktor povijesti, jednog dana među danima 2015, dođe do Batakovića, tadašnjeg direktora Balkanološkog instituta i upita ga, bi li postojala mogućnost da on, Mitrović, bude primljen za saradnika toga instituta. Direktor mu kaže da, prije bilo kakva razgovora, povjesničar Mitrović treba da njemu, direktoru, odgovori na tri pitanja. Prvo pitanje: Jugoslavija ili Srbija? Drugo pitanje: Tito ili Draža? I pitanje treće: Partizan ili Zvezda? Preneraženi upitanik kaže da, ako već mora na takva pitanja odgovoriti, njegovi odgovori glase: Jugoslavija, Tito, Zvezda! Na što će direktor: ‘Mi više nemamo o čemu da razgovaramo!’
Gospodska vedrina Dživetova lica dok priča i tu okrutnu zgodu kojom je bio izložen njegov sin, meni će zauvijek ostati kao primjer za stoicizam poznavaoca svijeta.
Članak je prenet sa portala Novosti.