Beskrajna potraga

Piše: Paulina Arbutina

Međunarodni dan nestalih, 30. kolovoz, dan je kad se s posebnim poštovanjem javno sjećamo nestalih i nasilno odvedenih osoba u ratovima devedesetih. Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog križa, s područja bivše Jugoslavije traga se za ukupno 10.025 osoba, od čega s područja Republike Hrvatske njih 1.975, dok podaci Ministarstva branitelja govore da se još uvijek ne zna sudbina 1.869 hrvatskih građana. S druge strane, Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije u suradnji s Udruženjem porodica nestalih i poginulih lica Suza i Dokumentaciono-informacionim centrom Veritas ima spisak od 1.714 Srba samo s područja Hrvatske.

Međunarodni dan nestalih obilježile su nadležne institucije u Hrvatskoj i Srbiji, svaka na svoj način i s jasnim isticanjem nacionalnog prefiksa nestalih osoba. U organizaciji hrvatske vlade održana je konferencija u Kongresnoj dvorani ‘Gastro Globus’ gdje su se okupile hrvatske udruge obitelji nestalih osoba iz minulog rata. Iako je u skladu s porukama poslanima u Kninu početkom mjeseca bilo za očekivati da će na konferenciju, na kojoj su sudjelovali premijer Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, biti pozvani predstavnici obitelji nestalih osoba srpske nacionalnosti, to se nije dogodilo.

Priča o potrazi za istinom o stradanju roditelja Nade Samardžije Bodiroga (64), članice Udruženja porodica nestalih Suza, samo je jedan primjer mučnog i bezuspješnog puta kojim prolaze obitelji nestalih do istine o svojim najmilijima. Nadini roditelji Teodor (70) i Danica Samardžija (65), prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora, 7. kolovoza 1995. bačeni su u vatru i zapaljeni zajedno sa svojom kućom u Slavskom Polju kraj Vrginmosta.

– Svake godine mi je sve teže. Kako vrijeme prolazi, sve je manje nade da ću doživjeti da dođem do njihovih posmrtnih ostataka i da ih sahranim. Prolazila sam kroz jako teške trenutke, od godina ćutanja s hrvatske i sa srpske strane, kada sam sama tragala jer nigdje nismo smjeli reći da su i nama Srbima stradali civili, pa do raznih bolnih odgovora i poniženja koje sam doživljavala od nadležnih institucija. Osjećam bol i neizvjesnosti svakog tko je izgubio člana svoje familije bez obzira na nacionalnost. Moji roditelji nisu bili vojno aktivni, nikome ništa nisu skrivili, samo su ostali kod svoje kuće u Oluji – ističe Nada koja se na svom putu borbe za istinu sastala i s dvoje hrvatskih predsjednika, Ivom Josipovićem i Kolindom Grabar-Kitarović, ali bez konkretnijih rezultata.

– Jedini pismeni odgovor koji sam dobila iz hrvatske Uprave za nestale glasio je da su ekshumirani posmrtni ostaci sa zgarišta moje kuće i da su kosti toliko izgorjele da je nemoguće izvršiti identifikaciju. Nadležni u Upravi usmeno su mi rekli da je najbolje da prihvatim te kosti i da ih sahranim. Kada sam zatražila da se izvrši barem analiza porijekla ostataka, više nisam dobivala nikakav pismeni odgovor. Jedino mi je na sastancima komisija za nestale vlada Srbije i Hrvatske vrlo grubo bilo rečeno da su kosti životinjskog porijekla. Doživjela sam to kao još jedno ubijanje mojih roditelja. Ove godine čekanja sve više doživljavam kao da mi se netko namjerno inati – kaže Nada Samardžija Bodiroga.

Tekst je prenet sa portala Novosti.