Na mom radaru: Đorđe Randelj

20. December 2019.
Đorđe Randelj rođen je 1954. u Rumenki. Živi i radi u Novom Sadu, 35 godina je bio novinar i glavni i odgovorni urednik književnih izdanja u Dnevniku, a danas je novinar i urednik Redakcije kulture na Radio-televiziji Vojvodine. Objavio je 26 knjiga različitih tema. Uz brojne nagrade za novinarski rad, dobitnik je i Nagrade Slobodna Vojvodina za unapređenje izdavačke delatnosti, Svetozar Miletić za publicistiku, Zlatne medalje Jovan Đorđević za pozorišnu delatnost i Oktobarske nagrade grada Novog Sada. Osnivač je i domaćin-urednik Novosadskog književnog festivala “Razgovori o ljubavi (prema čitanju)”
Djordje Randelj za Radar
Fotografija preneta sa portala Novi magazin

O ljubavi prema čitanju

Uvek mi je na radaru, evo već pet godina, Novosadski književni festival “Razgovori o ljubavi (prema čitanju)”. Počeo je jednog lepog proleća kada smo predstavljali roman “Tesla, portret među maskama” Vladimira Pištala, a evo, pre neki dan, održan je poslednji program ove sezone i ponovo smo ugostili Vladimira Pištala i pričali o njegovoj novoj knjizi predivnih eseja “Značenje džokera”, koju je takođe objavila izdavačka kuća Agora.

Između te dve večeri, prve i zasad poslednje promocije, stalo je ukupno 162 programa, a ugostili smo 20 dobitnika NIN-ove nagrade i nagrade “Meša Selimović” i “Andrićeve”… i najčitanijih knjiga Narodne biblioteke Srbije. Bili su nam gosti iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije… i pisci, povodom Sajma knjiga, iz Češke, Izraela, Francuske… bilo je filmskih i pozorišnih reditelja, čak i dve pozorišne predstave. Tako da se brod “Cepelin” na kojem smo usidreni pročuo i po tome kako mi pričamo o ljubavi prema čitanju. 

Obavezna lektira

Novosadski izdavač Prometej objavio je nedavno zbirku eseja “Neobavezna lektira” nobelovke Vislave Šimborske, u prevodu Biserke Rajčić. Nikada sebi nisam objasnio zašto toliko volim rusku književnost i poljsko pesništvo. To je čudo jer čuda ne mogu da se objasne, inače ne bi bila čuda. Kada bih to uspeo da objasnim, više ne bi bilo čudo. Zato i ne objašnjavam.

Šimborska predivno piše o knjigama koje je volela “od malih nogu” i koje su na nju i uticale. Uvek tragam upravo za takvim knjigama jer jako volim da čitam o tuđim lektirama… I moja knjiga “Tajno društvo zatočenika knjige”, koje je dan pred bombardovanje 1999. objavila Matica srpska, govori o toj ljubavi za čitanje. Ne znam kome sve nisam poklonio i jednu takvu knjigu Henrija Milera “Knjige mog života”. 

Prevod knjige o patrijarhu Pavlu

Silno sam se obradovao, ali i zabrinuo pre neki dan. “Patrijarh Pavle, svetac kojeg smo poznavali”, knjiga koju sam svojevremeno napisao, objavljena je dosad na srpskom i engleskom jeziku, a preko Amazona se jako dobro prodaje, naročito u nekoliko gradova u SAD i Kanadi…. pa je doživela i četiri izdanja na srpskom jeziku. Uvek kažem da je to mala knjiga o velikom čoveku. Zvali su me iz Ruskog doma da su dobili preporuku da je prevedu na ruski jezik i da je objave, što je mene zabrinulo jer sada moram da napišem dobar predgovor. Moram ruskim čitaocima da objasnim na jedno 100 šlajfni istoriju zemlje sa dva bolna rasparčavanja, ono 41. i poslednje početkom 90-ih. Da im objasnim kako su razbucali tu divnu zemlju jer sam uvek bio Jugosloven i umreću kao Jugosloven.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click