Komunistička partija Jugoslavije – nastala u turbulentnom vremenu i kompleksnoj zemlji

Piše: Branko Milanović

Ivan Avakumović, nekadašnji profesor povijesti na Sveučilištu Britanske Kolumbije, objavio je 1964. prvi tom ‘Povijesti Komunističke partije Jugoslavije’ (KPJ), koji obrađuje razdoblje od osnivanja partije 1919. do 1941. godine, odnosno do nacističke (također i talijanske, mađarske i bugarske) invazije Jugoslavije. Po svoj bi prilici trebao bi postojati i drugi tom, ali nikad ga nisam vidio, niti se čini da postoji igdje, barem ne na Internetu. Prema pretragama, Avakumović se nakon prvog dijela posvetio zapisivanju povijesti Komunističke partije Kanade. Izgleda da se nikada nije vratio svojoj ranijoj temi.

Knjigu sam pročitao 1980-ih. Sada sam je, u okolnostima izolacije, ponovno pročitao. Doima se boljom nego li osamdesetih, možda zato što su u međuvremenu dovršeni mnogi procesi problematizirani u knjizi: ne postoji komunizam, ne postoji partija i ne postoji zemlja. Vjerojatno je sada lakše uvidjeti da razlozi koji su doveli do takvog ishoda leže u partijskim počecima. Poznavajući epilog, zapravo, lakše možemo vidjeti korijene destrukcije – barem mnogo bolje nego li sam ja to mogao 1980-ih.

Želio bih napomenuti visoku kvalitetu knjige. Avakumović je pročitao mnoštvo partijskih glasila, opskurnih biltena, čak i letaka proizvedenih tijekom više od dvadeset godina međuratnog postojanja partije. Proučavao je brojne publikacije koje su izdavale partijske frakcije te s užitkom raspravljao o frakcijskim borbama koje su uporno pratile KPJ. Posjeduje ono što bih nazvao ‘engleskim’ pristupom historiografiji. Kombinira vrlo jasno pisanje s ponešto ironijskim odmakom od predmeta, često koristeći blago laskanje da bi zapravo kritizirao. Ako bi knjiga bila prevedena, takav bi se stav neengleskim čitateljima često mogao doimati nerazumljivim. Tek prema kraju knjige primijetio sam lagani gubitak zamaha – kao da je autor bio pomalo u žurbi da završi rukopis. Možda je zaista bio: ne znam u kojoj točki karijere ga je napisao.

Glavna je tema – više opće nego li tek lokalne važnosti – teškoća uspostave radničke stranke u etnički, kulturno i ekonomski raznolikom okruženju, u kojem je, osim toga, radnička klasa malobrojna te nejednako raspoređena diljem zemlje. To je bio standardni problem srednjeeuropskih lijevih stranaka, uključujući ruske socijaldemokrate prije 1914. Treba li se partija usredotočiti na nezadovoljne manjine ili na radnička prava? Ova su dva elementa u socijaldemokratskoj (kasnije komunističkoj) politici kombinirana s teškoćama, a pokušali su ih – bez velikog uspjeha – izmiriti austromarksisti i boljševici. Jugoslavenski su komunisti također pokušali, no kao što znamo, nisu uspjeli.

U jugoslavenskom kontekstu ovaj problem u prvi plan postavlja središnju ulogu Hrvatske. Zašto? Hrvatska, naime, posjeduje dvije osobine uslijed kojih je bila vrlo pogodna za komunističku agitaciju, no te osobine istovremeno su propagandu činile problematičnom. Imala je značajnu (za jugoslavenske standarde) aglomeraciju radničke klase u velikim industrijskim gradovima (Zagreb, Rijeka/Sušak, Sisak, Split). Također, što se tiče odnosa prema jugoslavenskoj državi, koja je u žurbi proglašena krajem 1918. na razvalinama Habsburške monarhije, bila je obilježena nemirnim i u širokom smislu secesionističkim raspoloženjem naroda.

Glavna je tema teškoća uspostave radničke stranke u etnički, kulturno i ekonomski raznolikom okruženju, u kojem je radnička klasa malobrojna te nejednako raspoređena diljem zemlje

Povijest KPJ započela je nizom uspjeha na izborima 1920. Dobila je 12 posto glasova na općim izborima, postavši četvrta najveća stranka u parlamentu te jedina značajno zastupljena širom zemlje. Osim toga, osvojila je gradonačelnička mjesta u dva najveća grada, Beogradu i Zagrebu. Za vladajuću dinastiju ti su uspjesi nagovijestili prijetnju koja je vlast nagnala da zabrani komunističku partiju. U tom je trenutku KPJ – sada u poluilegali – trebala odabrati hoće li se obraćati prvenstveno nacionalnim osjećajima manjina, koje je vrijeđala srpska politika čvrste ruke, ili će se posvetiti izgradnji klasne svijesti i sindikalizma. Partija je pokušala postići da vuk bude sit, a koza cijela.

Tijekom 1920-ih pokrenula je žestoku antijugoslavensku propagandu, podupirući raspad države. Takva je politika u Hrvatskoj (i u još ponekim dijelovima države, poput Makedonije) možda bila popularna, ali je u Hrvatskoj KPJ gurnula u borbu za naklonost stanovništva s drugim protivnicima Kraljevine – ustaškim pokretom koji je financirao Mussolini. Problem je bio u tome što su, kada je bila riječ o čistom nacionalizmu, fašisti uvijek mogli nadmašiti komuniste. Ipak, knjiga prikazuje značajan stupanj suradnje komunista i fašista, naročito u pokušajima da agitiraju među studentskom omladinom u Hrvatskoj. Međutim, od sredine 1930-ih ta suradnja slabi, s obzirom da je Kominterna počela nametati snažniju antifašističku liniju te podupirati stvaranje ‘narodnih frontova’ u Europi.

Iako Avakumović ne iskazuje simpatije za Tita, prepoznao je njegov ključni doprinos okretanju od ‘taktičke suradnje’ s fašistima (Tito je postao generalni sekretar 1937.) te pojačavanju usredotočenosti na sindikate i radnička prava. Tito je također počistio i ‘lijevu’ i ‘desnu’ frakciju. U tom poduhvatu od pomoći su mu – prešutnim pristankom ili sretnim slučajem – bile simultane staljinističke čistke koje su dovele do smrti stotina jugoslavenskih komunista koji su živjeli u SSSR-u. Bili su po kratkim postupcima optuženi za sve vrste devijacija i poslani u gulage ili strijeljani. KPJ je do nacističkog napada na Jugoslaviju 1941. postala znatno kohezivnija partija, nego li je to bila ranih 1930-ih, čak i ako je njeno članstvo bilo malobrojno (8.000 redovnih te 18.000 članova komunističke omladine). No, kako ukazuje posljednja brojka, bila je snažna među mladima (naročito na beogradskom univerzitetu), a njeni ‘novi kadrovi’ koje je doveo Tito, uglavnom radničkog porijekla, bili su različitog kalibra i izrađeni od čvršćeg ‘materijala’ u odnosu na one koji su ranije činili partiju. Sada je to bila istinska staljinistička partija.

Iako Avakumović ne iskazuje simpatije za Tita, prepoznao je njegov ključni doprinos okretanju od ‘taktičke suradnje’ s fašistima i pojačavanju usredotočenosti na sindikate i radnička prava

No što se Kominterne tiče, Jugoslaveni su često bili svojeglavi. Jedna od zasluga Avakumovićeve knjige je što skreće pažnju na raskolima sklonu i svadljivu prirodu partije. Progonjena od strane vlasti te izvrgnuta organizacijskim teškoćama s obzirom na to da su se u nju infiltrirali špijuni i provokatori, ipak je uvijek bila spremna na sukobe unutar sebe. Ti unutrašnji sukobi prelili su se u Kominternu. Različite frakcije u zbunjujućem su se slijedu natjecale za Kominterninu potporu, da bi tada u potpunom preokretu odbile izvršiti zahtjeve Moskve.

Generalni sekretar KPJ Sima Marković prvo je 1920-ih uspio zapasti u neprijatan sukob sa Zinovjevim (tada šefom Kominterne) – optužujući ga, među ostalim, da ne poznaje Kominternine službene pozicije – a potom se povrh toga upetljao u raspravu sa Staljinom. (Bila je to ‘nesretna tendencija jugoslavenskih komunista da proturječe i protive se sovjetskim dužnosnicima’, kao što suptilno piše Avakumović). Staljin je kritizirao Markovićeve ‘federalističke’ pro-jugoslavenske stavove, optužujući ga za ‘velikosrpski nacionalizam’. Također, Staljin ga je krivio za nerazumijevanje njegove, Staljinove, borbe za prava potlačenih naroda, uključujući i pravo na secesiju. Sukobi su trajali dok Moskva nije eliminirala sve svadljive frakcionaše. Kasnih 1930-ih je postala zauzeta većim problemima, a da bi Balkanu posvećivala mnogo pažnje.

Na kraju (što naravno nije predmet ove knjige), partija je postala žrtva istih demona s kojima se pokušavala boriti 1920-ih – frakcionaštva i nacionalizma. Nestala je i za sobom u grob odvela i komunističku ideologiju i zemlju. Na osnivačkom kongresu 1919. ne bi mnogo ljudi predvidjelo takav ishod.

Global inequality, 12.04.2020.

Preveo: Jerko Bakotin

Tekst je prenet sa portala Novosti.