Otpor u srcu Like

Autorka: Marija Andrijašević, Izvor: Novosti

Urano nedjeljno jutro u Srbu, 27. jula 2025., s prozora Lovačke kuće “Didara” pogled pada na okolna šumovita brda puna bijeloga i crnog graba, hrasta medunca i jasena. Priroda jugozapadne Like posebna je i u srcu ljeta baš zbog kotlina koje čuvaju zemlju od suše – nije spaljena, sve što je pod obroncima Ličke Plješivice, a da nije livada ili pašnjak, buja kao da mu je to jedini ovozemaljski zadatak.

Na pašnjacima koji su nas dan prije pratili od Bihaća prema Kulen Vakufu, preko Donjeg Lapca do Srba, balirke su odradile svoj posao i sijeno pripremile za blago i ljutu zimu. Prizor zlatno žute povremeno je prekidao jedino pogled na život oko nas, na konje, krave i magarce, i potraga okom za tokom rijeke Une.

Una. Prvi susret s njom u Bihaću na terasi Hotela Paviljon 26. jula, u neki šarovedrasti dan, u društvu s Dinom Dupanovićem, direktorom Muzeja Unsko-sanskoga kantona i historičarem, koji je tog jutra s Odjelom za kulturu SNV-a posjetio spomen-područje Garavice, mjesto stradanja mnogih srpskih civila rane 1941, i u manjem broju Židova. Vijenac je položen pod spomen-ploču koja kaže da je život jači od smrti, pravda od zločina, a ljubav od mržnje. Čini se da je to i Dinin životni princip. Brzo se okrene u neku pozitivnu sadašnjost.

– Tu je jučer prošla regata – pokazuje Dino bradom, opušten u stolici, u modro-bijeloj majici na pruge, kao da je i sam na čas utekao s regate provesti neke slučajne putnike po svom gradu.

51. internacionalna Una regata ove je godine posebna jer je organizirana u znak borbe protiv izgradnje male hidroelektrane na vrelu Une. Pobjeda koja je prošle godine teškom mukom izvojevana, ali i važna jer su se mještani Gornje Suvaje i Srba u Hrvatskoj udružili sa stanovnicima susjednih općina u BiH da bi stali na kraj uništenju važne vodne veze i ekosistema toga kraja.

– Ljudi su se pobunili i povezali, i otamo i odavde, i izborili se – zadovoljan je Dino.

Kojih 40 kilometara južnije i 84 godine unatrag, u Kulen Vakufu, na mostu prema Klisi, rijeka Una svjedoči o nešto drugačijoj prošlosti. Pod povijušama i dračom kanjona, u krš je zakucana sjajna granitna ploča postavljena 2004., jedva čitljiva, a svjedoči o lokalnom ustaničkom nasilju i masovnim ubojstvima nad susjedima, većinski muslimanskim stanovništvom, proizašlima iz želje za osvetom nakon ustaškog nasilja nad Srbima tijekom ljeta 1941.

Taj događaj upisao se u začarani krug etnički motiviranog nasilja.

– Nema osobe ovdje kojoj netko nije stradao – kaže Dino zagledan u dubinu Une – porodice su zbrisane.

– Tako, neka se vidi, neka ljudi zastanu, neka znaju – govori Aneta Vladimirov iz SNV-a nakon polaganja vijenca žrtvama na čistinu koju nije preuzeo bršljan.

Vrelo Une imalo je puna skladišta. Nema što nisu radili. I poznati parfem Crna mačka! Radili su tu pola-pola po pitanju kolektiva, u Ličanki, jer je tekstil, bilo je najviše žena, a u Metaliji muškaraca. Propalo kao i sve ostalo, u privatizaciji, u ratu – kaže Dado Rodić

Da je priroda preuzela veći dio posla na sebe po pitanju zaborava, a da čovjek rijetko može i kad hoće, svjedoči i posjeta propaloj tvornici Vrelo Une u Srbu, u čiji nas obilazak u nedjelju, na dan komemoracije, vodi lokalni entuzijast, profesor tjelesnog, ako zafali i povijesti i geografije – Predrag Dado Rodić. Njega, između priprema za otvaranje izložbe i početka šahovskog turnira koji organizira njegov sin Aranđel Rodić, zatječemo u šetnji kraj Društvenog doma. Dado je zanimljiva pojava, na prvu suzdržan i ozbiljan, ali čim počne govoriti o povijesti nekadašnjih tvornica u Srbu, nešto se u njemu razigra.

– Vrelo Une imalo je puna skladišta robe da je moglo godinu dana da ne rade ništa, a da primaju plaću. Sredstva za čišćenje, za namještaj, petrolej, patina za cipele, šampone… Nema što nisu radili. I poznati parfem Crna mačka! Radili su tu pola-pola po pitanju kolektiva, u Ličanki, jer je tekstil, bilo je najviše žena, a u Metaliji muškaraca. Propalo kao i sve ostalo, u privatizaciji, u ratu.

A od čega ljudi žive nakon propale industrije?

– Kako ko. Poljoprivreda. Stočarstvo. Ali nisu ni krave kao prije, bile su srednje veličine, stotinama godina probirane. Sve pobijeno. Sad su to simentalke, metafonke… Velika krava koja ne može bez čovjeka ni za nahranit ni za otelit. Pilana zapošljava sedam-osam ljudi, od toga tri Nepalca. Nešto u prosvjeti, nešto u službama. U šumariji u Lapcu. Turizam još nije zaživio, ali radimo na tome. Ljudi su većinom otišli odavde. I ko se vratio u zadnjih 15 godina, otišao je. Nema se od čega preživjeti.

Punionice tvornice su razrušene, kazani još u sebi čuvaju nerastopljenu sirovinu za patinu, okolo je pobacana plastična ambalaža šampona od koprive, jedina većinom sačuvana. Crne mačke ni za lijek, pokazat će se, ni na Njuškalu ni na Kupindu. Posvuda rastu stabla divljih šljiva, jabuka i sve što se može poviti do krovnih greda i jednog ih dana do kraja sravniti s tlom, gdje ih čeka azbestni pokrov. Trideset je godina bilo potrebno za ovu anihilaciju. Ni prosječan radni vijek tvorničkoga radnika.

No, ono što je naoko nekome prostor za prisjećanje i nostalgiju, arheologiji je radni prostor, teren. Na njega su izašli osnovnoškolci, arheolozi i kustosi s radionice “Arheologija brige”, koju je mjesec dana prije Dana ustanka, u organizaciji Odjela za kulturu SNV-a i u dogovoru s učiteljima i roditeljima, vodila arheologinja Ana Bezić.

– Podloga ove radionice kurs je koji sam držala na Institutu za savremenu umetnost pri tehničkom fakultetu u Grazu. Bavio se istraživanjem kolonijalnih infrastruktura kroz jednu ciglu koja je stigla iz Egipta do biologa Franza Ungera. On je tu blatnu ciglu rastvorio u vodi, i sjemena unutar nje bila su sačuvana. Flotacija je sama po sebi otvorila jedan svet do tada apsolutno nevidljiv, koji se ne tiče samo života ljudi, već i prirode nekad. Iskopavali smo metodološki i koristili Ungerovu tehniku. Išli smo u tri fabrike: Vrelo Une, Ličanku i Metaliju, i djeca su izabrala ono što je njima bilo interesantno. Prvo fotografišu, pa skupe u vrećice i pripreme za izložbu.

Vuk Pualić, iznimno pedantan i srčan jedanaestogodišnji terenski radnik, najviše je prao nalaske. Pokazuje mi staklenu zdjelicu s malo zemlje i pincetom.

– Tu smo radili flotaciju, tražili u malo zemlje sve što nije zemlja. Ali nismo uspeli sve da vidimo. Nismo imali mikroskop, pa smo probrali golim okom.

Iz zdjelice se, ako pažljivije pogledamo, vide koščice jedva četiri-pet milimetara duge. Vuk me vodi kroz postav u dahu: najdraži pronalazak mu je personalni dnevnik radnika, kamenčići koje su radnici u tvornici Metalija proizvodili posebnom tehnikom namatanja i brušenja folije, namot konca iz Ličanke koji je naselila mahovina, sačuvani primjerci tube lijepka iz Vrela Une.

Bila sam ja i na Sutjeski. Mislila sam da neću moć zbog kolina, ali ne dam se ja. Triba ić, i triba obić i sitit se, zato je važno, da nam se ne događa sve šta nam se sad događa. Ne triba mi pomagat, moram sama, kako ću inače vježbat – govori Nevenka Barišić iz Solina

– Nosili smo i zaštitne kacige za do 100 kila nepredviđenog tereta odozgo – opisuje Vuk.

Selena Šakota, jedna od arheologinja i kustosica izložbe dodaje:

– U Ličanki mi je najlepše i najfascinantnije bilo kad smo našli stare delove odeće. Jer nisam znala da tako dugo može da tekstil traje. I stara zastava Jugoslavije!

Njezinoj je kolegici Milici Kukić terenski rad na Ličanki isto bio najdraže iskustvo. Aleksi Brkljaču najzanimljiviji su bili izvedbeni planovi za gradnju tvornice Metalija koji su ostali sačuvani, jedino su malo povukli vlagu.

Dio postava su i tri biljke koje su našli u Ličanki, divlji lešnik, hrast i divlja šljiva. Vuk mi kaže da im možda ne odgovara zemlja, da se teže privikavaju na novi prostor. Držat će ih na oku, ako nešto pođe krivo, pobrinut će se za njih. Kao svaki pravi arheolog, a možda i botaničar, Ungerov nasljednik.

– Nisu mi sva deca ovde – kaže mi Ana Bezić pri kraju razgovora, neki su otišli na odmor. Kažem joj da se ne brine, da ću zapisati nespomenuti kustoski tim, i to azbučnim redom: Ana Dubajić, Dušan Lazić, Nađa Lazić, Nikola Miljuš, Jelena Prijić, Marko Prijić, Kosta Smokrović Maksimović i Mateo Smokrović.

Na šahovskom turniru, odnosno “Šahovskom ustanku” koji je išao usporedo s otvaranjem izložbe u Društvenom domu, okupila se zanimljiva ekipa, a možda najzanimljivija bila je Duška Nikolić (90), nekadašnja prvakinja Srbije u šahu. Odakle Duška u šahu?

– Od malena sam porodično volela da igram šah. Kao pionirka u Novom Sadu osvojila sam prvo mesto, u šestom gimnazije prestanem jer ga nije bilo, i na četvrtoj godini studija arhitekture – ko zna da igra šah? – ja. Uključili me u zemunsku Mladost, i osvojim prvenstvo Srbije. Dve godine zaredom i stekla sam titulu majstora. Možda i ne bih, nisu igrale najjače. To je bilo ima skoro 70 godina! Šah i karte kao ukrštena reč za nas koji imamo godina – kaže Duška i odazove se početku turnira.

U pauzama, dok sjedimo pred Domom, između odigranih partija, upoznajem i Milana Vlaisavljevića, veselog penzionera iz Krbavice kraj Korenice, zapravo rođenog Zagrepčanina koji se u penziji preselio u Liku.

– Inače živim sam na osami, s medvedima i vukovima. Ovdje sam radi društva. Organizacija je super – veli mi.

Od malena sam volela da igram šah. Kao pionirka sam osvojila prvo mesto, u šestom gimnazije prestanem i na četvrtoj godini studija – ko zna da igra šah? – ja. Uključili me u zemunsku Mladost i osvojim prvenstvo Srbije. Dve godine zaredom i steknem titulu majstora – priča Duška Nikolić, sudionica “Šahovskog ustanka”

Slično mi govori i Duško Šever, penzioner iz Rovinja koji se sve više vraća na didovinu u Buniću. Više je gore nego na moru, bježi od turista.

– Naša budućnost je na zemlji. S ovim cijenama, tko ne bude imao komad zemlje da posadi krumpir, teško će se prehraniti – prognozira Duško.

Da je život čitavo vrijeme ispresijecan smrću i obratno, govori Mjesno groblje Srb i spomen-obilježja 71 palom borcu 10. dalmatinske udarne brigade, većinom s područja Sinja. Dragan Rodić iz Udruge antifašista Gračaca, nekadašnji direktor Vrela Une i Dadin otac, održao je kratak govor pred okupljenim Dalmatincima koji su došli na obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu, i podsjetio ih na ideju antifašizma i bratstva između Ličana i Dalmatinaca, uzajamnog povjerenja, ljubavi i odanosti, ali i da je pitanje opstanka Srba važno pitanje: mladi su raseljeni, zdravstvena skrb dislocirana prema Gospiću i Zadru, a poljoprivreda uništena.

Među spomen-obilježjem i karanfilima, ulazim u razgovor s Nevenkom Barišić iz Solina, rodom iz Turjaka; nitko njezin nije ovdje, ali ona je čitav život zakleta antifašistkinja. Naš je razgovor brz i Nevenka mi na moj odgovor odakle su moji, brzo kaže:

– Pripoznala sam ja tebe odmah, ali nisam ništa tila reć, ti si Andrijašević, znala sam ti ja ćaću, i tebe od malena, ali ne sićaš se ti mene – Nevenka me iznenadi.

– Bila sam ja i na Sutjeski. Mislila sam da neću moć zbog kolina, ali ne dam se ja. Triba ić, i triba obić i sitit se, zato je važno, da nam se ne događa sve šta nam se sad događa. Ne triba mi pomagat, moram sama, kako ću inače vježbat – govori mi Nevenka sa modernim štapom u ruci.

Tako se u magiju onih triju elemenata, sunca, zemlje i vode, baš u srcu Srba, ušetao i ravnopravni četvrti – čovjek i njegovo sjećanje.

Max Bergholz, povjesničar koji se iscrpno bavio ustankom u Srbu i Kulen Vakufu, i okolnim mjestima, kaže otprilike da, da bi zajednica zacijelila, trebaju i tuđa i naša sjećanja. Onda se mit, taj neprijateljski element koji se umiješa među ova četiri, može razoružati kao prijetnju pomirenju. Tim su putem, na Dan ustanka u Srbu, doduše svaki sa svoje strane, krenuli i govornici službenog programa, od Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige RH, preko Franje Habulina, predsjednika SABA-e, do Anje Šimprage, saborske zastupnice SDSS-a, ali i Ane Bezić, koja nas je podsjetila na svakodnevicu Srba:

“Srb je mesto koje nam svakodnevno pokazuje koliko su prošlost i budućnost isprepleteni. Mesto koje pamti antifašistički ustanak, samoupravljanje, osmomartovska druženja, ali i ratne traume, bolne migracije, kao i borbu za reku Unu. Tamo gde su danas fabrike, gde su mašine stale, prozori i pločice razbijeni, danas rastu biljke. One klijaju i rastu kroz beton, u pukotinama, tiho i uprkos svemu. Uče nas da život ne prestaje sa napuštanjem već da postoji u tišini, u otporu i saradnji. Izložba pamti ove tragove. Pozivamo vas sve da dođete i uđete na izložbu ne kao posetioci već kao učesnici u prostor drugačije prisutnosti, u prostor brige koja je uporna i koja se ne povlači.”

Na putu za Zagreb, stiže me vijest da je Duška osvojila prvo mjesto na “Šahovskom ustanku”. Kakav povratak legende! Moji sugovornici, Milan i Duško, osvojili su treće i jedanaesto mjesto. Poznajući njih, ostavili su praznu ploču i srce na terenu. U srcu Like.

Tekst prenet sa portala Novosti.