Najjači muškarci plaču

12. July 2020.
Ako bih mogla da zamolim za 3 minuta pažnje...
nijwam-swargiary-oMnAKV902LA-unsplash
Ilustracija. Foto: Nijwam Swargiary / Unsplash

Piše: Ognjenka Lakićević. Tekst je prenet sa Fejsbuk profila.

(kopiram ovde svoj post iz februara kao uvod u ovaj članak)
‘dečaci ne plaču’
‘budi muško’
‘ne budi pizda’
koliko puta su to dečaci i muškarci čuli od svog najbližeg okruženja, ne smem ni da zamislim. možda je još gore ako nisu čuli, ali su im slate neverbalne poruke koje su im napravila duboka oštećenja a da toga nisu ni svesni. često pričamo o feminizmu i patrijarhatu, kao da je to samo stvar ugroženosti žena. kod žena se svakako drastičnije i vidljivije očitava, femicid tek sad malo počinje da se tretira ozbiljnije, iako za moj ukus nedovoljno ozbiljno. ima ko da priča o tome, pametniji od mene.

ja se obično bavim luzerskijim i manje mejnstrim temama, putem kojim se ređe ide, pa bih ovog puta (kao i ko zna koliko puta do sada) progovorila o tome kako patrijarhat ubija i muškarce. svako je jebeno ugrožen, samo na različit način.
muškarci su tako tužno, ali strašno osakaćeni patrijarhatom: transgeneracijski se prenose pogrešne, toksične poruke, čak i u prividno emancipovanim porodicama i okruženjima.

muškarci većma od detinjstva (kao i svi) stvaraju jake odbrambene mehanizme koji im ostaju i kad odrastu, a tada postaju simptom, navikli su na ćutljive, odsutne očeve (tough love) i brižne ili preposesivne majke, jače strane su im povlačenje, nesuočavanje, bežanje od problema, ćutanje, ponavljaju obrasce. moraju da se prave jaki, da imaju društveni status, moraju da su uspešni u onome što rade, ne smeju da su ‘previše’ emo jer to znači da su pičkice, kad su emo, obično je kolektivni kliše, ponela nas muzika fazon, kad zagrebeš iza je sve zaleđeno.
tako da, probleme najčešće rešavaju sami sa sobom u tišini, odbacujući eventualnu pomoć koja im se nudi jer je to znak slabosti, biraju partnerke koje nisu pravi partneri nego neke fikusolike osobe kojima treba zaštita (patrijarhalni obrazac muško-ženskih odnosa gde se ovaj dokazuje u nedoraslom okruženju), što stvara dodatnu presiju, ili bivaju zajebavani ili preplavljeni (raskrinkavajućim sramom) ako su im devojke ‘jake’ jer su ‘previše intenzivne’.
neki se obrate dokturu, često kad je depresija već u poodmakloj fazi.
neki izaberu i ravnopravni odnos, bliskost i veliku, stvarnu ljubav. ali, velika depresija je neretko jača od toga.
lgbt osobe su tek u posebnoj društvenoj lakrdiji.

i tako ljudi tiho pate, ne želeći da su u kontaktu sa sobom, beže u posao i najrazličitije adikcije. pate, jer nisu u kontaktu sa sobom, jer to boli.

Ognjenka Lakićević

ako razgovaraju o onome šta ih muči, svi će im se smejati, a žene ih prezreti, narušiće fasadu koju su gradili deo život.
e neće.
nemojte da gnojite u tišini.
depresija ubija.

što je duže pustiš da divlja i da pustoši, veću štetu je napravila. fasada je nebitna, fasada je štetna, posebno kad se trudiš da je održiš, a u neskladu je s onim iznutra. potrebno je poštovati svoja osećanja, razumeti sebe, pomoći sebi, povezati se s drugim.

depresija neće nestati ako se ignoriše. kao ni problemi. vremenom samo postaju teži. možda neće nestati ni ako suočimo, ali šanse svakako postoje. za početak, znam mnogo ljudi koji neće ni da se suoči, jer je bolno, pa onda kažu da ne veruju u to. jedno je sigurno, depresija je mnogo bolnija.

svet je prestrašan veoma često, posebno za osetljive i osećajne, i nekad možda ni nema rešenja, ali češće možda ima. čovek je nestvarno usamljen, posebno muškarci jer se teže verbalno odnosno emotivno povezuju. svaki trud da se održi fasada samo produbljuje usamljenost, i hrani sram. sram se uvek hrani tišinom.

BUDI MUŠKO.
slično kao što su meni par puta rekli BUDI ŽENSKO.
što je valjda značilo igraj igrice, pravi se luda, nedostupna, prozračna, ćutljiva, nedovoljno zainteresovaka, krhka, misteriozna, nedodirljiva, doziraj osećanja, doziraj sebe, ne izgaraj, nije damski.
(par puta, jer sam to rešila odmah tako da više nisu imali savete za mene.)
neću da budem ŽENSKO, hoću da budem ja.

u jeku post-metoo feminizma, važno mi je da kažem da je patrijarhat glasni ubica žena, a tihi ubica muškaraca. ne želim da muškarce zaobiđe ova borba. ovo je zajednička borba.

muškarci su naši ortaci, braća, momci, najbolja ekipa, carevi. i idioti, isto koliko i žene, samo su emocionalno slabiji jer su predugo lomljeni sramom.
patrijarhat nije: muškarci protiv žena. patrijarhat je: žene i muškarci zajedno protiv njega.
zagrlimo emo muškarce, oni su najhrabriji, ohrabrimo one uplašene. mi smo ekipa, ja ne idem nikud bez vas. ❤

Click