Svi marš na slem!

Autor: Bojan Dmitrović Krištofić, Izvor: Novosti

Nedugo prije ljetnog raspusta, vašem je kritičaru spontano stigla do ruku jedna veoma opsežna knjiga, “Antologija hrvatske i srpske slem poezije”, objavljena još u prosincu 2023. pri zagrebačkom Udruženju za razvoj kulture i Klubu Močvara. Već prvi pogled na knjigu je potaknuo sjećanje na prvi izlazak do Trnjanskog nasipa i nekadašnje zgrade Tvornice Jedinstvo, u prvom razredu srednje škole davne 2002. – ali ne u Močvaru, nego u stari Attack, čiji je klupski prostor tada bio u suterenskoj garaži kompleksa. Na nagovor prijateljica, ciljano se išlo na večer poezije, pri čemu kritičar onda još naravno nije znao da se radi o vrlo posebnoj, slem poeziji, niti je bilo kako mogao biti spreman na nastup pjesnika čije ime pamćenje nije pospremilo.

No, zato se u njega urezala izvedba – simulacija masturbacije na lik Mire Furlan kao krunskog poetskog nadahnuća tog pjesnika ili performera. Ili je bio i jedno i drugo? Više od 20 godina poslije, misija “Antologije hrvatske i srpske slem poezije” jest da na oko 365 stranica pokaže kako u slemu pisana i govorena riječ ne idu jedna bez druge, kako pisanja nema bez izvedbe, a da nužnost knjiškog dokumentiranja te pjesničke scene ishodištu knjige pritom ne uzme danak. Težak zadatak, ali ga je antologija uglavnom uspjela ispuniti. A još jedan vrhunski pothvat koji je postigla jest prvo poslijeratno zajedničko ukoričavanje pjesnikinja i pjesnika iz Hrvatske i Srbije, u čijem su ponovnom povezivanju slemerke i slemeri ranih 2000-tih bili apsolutni pioniri. No, što je u biti slem poezija?

Pjesme više desetaka autora, u antologiji koju je uredio pjesnik i kulturni radnik Luka Antić, uokviruje niz tekstova koji nude više odgovora na to pitanje; a pritom daju i čitke i nadahnute preglede početaka slem poezije u SAD-u sredinom 1980-ih, preciznije u Chicagu 1984., te razvoja scena u Hrvatskoj i Srbiji od 2000-tih naovamo. Kako navodi Dijana Redžić u tekstu “Šamaranje poezijom (Šta je slem?)”, koji je prilagođeni dio njenog diplomskog rada “Slem poezija kao vrsta usmene tradicije” s Filološkog fakulteta u Beogradu, upravo je te godine u čikaškom klubu Get Me High pjesnik, građevinski radnik i socijalist Marc Smith priredio prvo natjecateljsko izvođenje onoga što će ubrzo postati slem poezija. Tako je taj novi kulturni fenomen otpočetka neraskidivo vezao za kafanu, bunt i politički radikalizam.

Natjecanja u izvedbama slem poezije stoga su praktički odmah postala jedna od središnjih varijanti okupljanja i izgradnje zajednice njenih autora; pa mada ima smisla zapitati se je li opravdano natjecati se u radu na umjetničkoj formi koja ističe demokratičnost, uključivost i otvorenost kao neke od svojih najvažnijih vrijednosti, valja napomenuti da natjecanje u slem poeziji ne treba shvaćati darvinistički. Premda u slem-natjecanjima postoje pobjednici i oni koji to nisu, osobe koje ocjenjuju izvedbe i one koje to ne čine, nije riječ o nadmetanju radi njega samog, nego o drugarskom odmjeravanju inspiracije, koje bi trebalo osnažiti samopouzdanje ličnosti i izvođača pjesama i svih koji ih pritom promatraju.

Još jedan vrhunski pothvat koji je ova antologija postigla jest prvo poslijeratno zajedničko ukoričavanje pjesnikinja i pjesnika iz Hrvatske i Srbije, u čijem su ponovnom povezivanju slemerke i slemeri ranih 2000-tih bili apsolutni pioniri

Naravno, iz redova posjetitelja slem natjecanja i okupljanja “regrutiraju se” novi pjesnici i performeri, za te čete što se dosljedno drže opravdane premise da je pjesma ponajprije korjeniti dio usmene kulture. Na tom tragu, Redžić slem poeziju karakterizira kao postfolklorni fenomen, jer se “bliskost slema sa folklorom ogleda i u tome što se u performansu nastoje obuhvatiti svi životni aspekti: od trivijalnih situacija do slikanja života određenih socijalnih grupa ili društvenopolitičkih okolnosti”, a bitne su joj odlike dakle usmenost, utemeljenost u izvedbi i izvođačima, ritualna uloga koja “treba da ima vrednost isceliteljsku, katarzičnu”, određenost mjestom izvedbe neuobičajenim za pjesnički i književni događaj, doživljaj u smislu kolektivnog iskustva (“na način na koji su to nekad bile pesme izvođene prilikom praznika”), već spomenuti bunt i, vrlo važno: narativnost poetskog teksta i izvedbe.

To je bitan argument u prilog tezi da se slem poezija “po katarzičnoj funkciji može porediti sa ulogom koju ima epska narodna poezija” (kao i, primjerice, pjesma guslara u novijoj povijesti, a i sadašnjosti, mada se u slem-izvedbi u pravilu ne koriste instrumenti, već “samo” glas i tijelo, polazeći od teksta). U završnom eseju knjige, “Beleške o slemu”, Dragan Đorđević upućuje na intrigantnu premisu kako “slem (kao underworld fenomen) svoje postojanje duguje usponu prozne industrije krajem 70-ih godina i nestanku čitalaca-kupaca poezije. (…) U podzemlju kulture ostali su slušaoci i performeri ‘in vivo’ stihova. Ostao je pjesnički underworld, koji se odrekao čitanja kao propozicije”. Naravno, ne i slušanja, ne i govora. Ne i suočavanja s pjesmom kroz izvedbu.

Za razradu i regionalnu kontekstualizaciju ideja o slemu bitni su i tekstovi drugih autora eseja u knjizi: Marije Dejanović, Marija Kovača, Ivora Kruljca, Milana Mijatovića, Dina More i priređivača Antića, ali su najvažnije, bez sumnje, same pjesme; za koje Đorđević, doduše, neuvijeno napominje da su “slem pesme koncepti, uputstva koja performera treba da dovedu do izvesne situacije” te “stihovi (…) nisu dovoljni. Reči moraju da budu izvedene”, a slem-nastup postati “poverljivi susret sa gomilom”. Drugim riječima, s priličnom se sigurnošću može utvrditi da je slem poezija to “bolja”, odnosno svoja, što je dalja od prevladavajućih sadržaja i stilova suvremene lirske poezije objavljivane u knjigama, časopisima i na internetu, kao i s tim povezanih nakladničkih i društveno-kulturnih programa, ali i kao takva postaje stvarno relevantna tek ukoliko pruži iskustvo kakvo se ne može doživjeti nigdje drugdje i ni na koji drugi način. Zbog toga su najuvjerljiviji pjesnici slema oni čije životno iskustvo što je više moguće odudara od društvenog prosjeka.

U antologiji se tako izdvaja, recimo, Hrvoje Bubić iz Solina, čija je svojevrsna parodija jednog od najpoznatijih naslova u povijesti moderne poezije u Hrvatskoj, “Ti šta imaš muževnije ruke od mojih” (naravno, posrijedi je prerada naslova pjesme Vesne Parun “Ti koja imaš nevinije ruke od mojih”), uistinu genijalna sa stihovima kao: “ti šta imaš muževnije ruke od mojih / ti voziš tatin BMW / ja kolica u Intersparu / ti imaš karijeru u tatinoj firmi / ja karijeru savijača kiflića u Babića”. U idućoj, Vidia sam je u busu, Bubić ispaljuje retke poput: “no zato nema / trenutka da / ne skida pogled / s mene / ka šta nema Božića / kada Hans Gruber / ne padne s Nakatomi nebodera”. Ovako osebujan spoj univerzalnosti motiva pjesme i jedinstvenosti njihove obrade, koje su potaknute autorovom očito neponovljivom ličnošću, ono je što njegove pjesme čini začudnima (i doima se dobrom podlogom za slem poeziju uopće). Tu je i Simonida Banjeglav iz Beograda, koja u pjesmu “Bindžovanje”, primjerice, uklapa rijetko originalne poredbe poput: “ti blejiš kao ikebana”, i u cjelini pisanja se odlikuje zaraznim susretom borbene inspiracije i srčanog protesta. Iz Zagreba i Virovitice se ističe Dejan Inđić, performerskim pseudonimom Pokojni Đinđić, sa svojom već antologijskom – “Rusi dolaze”: “Kom trebaju suncobrani na pješčanoj plaži / I japanski turisti s fotoaparatima / Nosači su zrakoplova nama puno draži / I gomile GI Joa sa svojim automatima”.

Zapravo bi se do kraja ovog broja Novosti moglo citirati stihove i autore prepoznatljive za slem-scenu, kojih u “Antologiji hrvatske i srpske slem poezije” zaista ne manjka; a naposljetku čitatelje valja privući i podatkom da se u njoj može pronaći i strip “Tko je ukrao slem” te izbor iz plakata za večeri i natjecanja slem poezije, ponajviše u Zagrebu i Beogradu. Živahnost i vizualna beskompromisnost i tih plakata, kao i životnost knjige u cjelini, ponajbolja su pozivnica za ono što ostaje u osnovi slema: živi nastupi. Zato svi marš na slem!

Tekst je prenet sa portala Novosti.