PUTUJUĆE KAZALIŠTE: ROMAN ZORANA FERIĆA JEDAN JE OD NAJIMPRESIVNIJIH DOMAĆIH ROMANA POSLJEDNJIH GODINA

Zagrebačku kroniku s epskim ekskursom na Baniju, čiji kronotop pokriva razdoblje od 1900. do 1992. godine i obuhvaća sva tri rata na ovim prostorima, može se na makroplanu čitati kao freska društveno-političkih turbulencija, a na mikrorazini kao saldo osobnih promašaja, sunovrata i gubitaka protagonista, jer i prelako se ovdje ostajalo bez svega, imetka i ugleda, zdravlja i domovine, razuma pa i glave. Brzo je čitatelju jasno da u rukama drži kompendij nesvakidašnjih životnih zapleta nekonvencionalnih pojedinaca, inače autorovih bližnjih, koji su svi redom izvan okvira, iznad prosjeka, ispred vremena, ustvari nepretenciozni, ali istovremeno drčni, revolucionarni, a ponetko od njih tek naprosto lud, pa su u svemu tome nerijetko i autodestruktivno, ili bar hazarderski raspoloženi. Povijesna zbivanja i društveni fenomeni prelamaju se ovdje, dakle, kroz začudne egzistencije i kompleksne odnose, kroz partikularno i privatno, pa bi „Putujuće kazalište“ najpreciznije bilo odrediti kao psihološko-socijalni roman.

Aktualna proza Zorana Ferića obiteljski je hall of fame, knjiga mrtvih, salon portreta stanara jedne mirogojske grobnice u kojoj u međuvremenu više nema mjesta „jer grobovi se ne mogu kopati unedogled“. Takvu rečenicu čut će pripovjedač romana od službenice groblja tek koji tjedan prije nego onamo smjesti oca i tim konačnim oproštajem od jedinog preostalog člana familije zaključi svoje skoro pet stotina stranica dugo kronikalno izlaganje. Junačke ili ako ništa osebujne pojavnosti zahtijevaju kroničare i interpretatore jednakog kalibra, a ovi „putujući kazalištarci“ nisu mogli naći ravnopravnijeg, hrabrijeg, empatičnijeg.

Reći ću odmah pa mogu rasterećeno dalje: „Putujuće kazalište“ jedan je od najimpresivnijih domaćih romana posljednjih godina, od onih svevremenih i dugovječnih, koji bez teškoća podnose ponavljana čitanja, koji pripovijedajući o prošlosti, hvataju sadašnji trenutak, koji zaokupljajući se intimom onih koji nisu više tu progovaraju, onako univerzalno humanistički, o svakome od nas. S obzirom da je roman o kojem govorimo opsežan i objavljen na izmaku 2020. godine, puni intenzitet analitičkih iščitavanja, čitateljskih pohvala i nagrada struke doživjet će, predviđam, u godini pred nama. Toliko o knjizi iz općeg plana, promotrimo sad detalje.

Uvodno poglavlje donosi atmosferičan prikaz življenja zagrebačke sirotinje u razdoblju između dva svjetska rata, a počinje se odmotavati u trenutku oplakivanja Stjepana Radića po uličicama tada proleterske Trešnjevke. Društvenu situaciju promatrat ćemo kroz ljubavnu priču Ivke, medicinske sestre iz tradicionalne „žandarske i pčelarske“ familije koja se zaljubljuje u nešto starijeg Benjamina Bernsteina, šarmantnog liječnika i slikara amatera nejasne prošlosti, a kasnije i tragičnog, ne posve objašnjivog kraja. Taj ruski Židov, starinski pristojan i dobrohotan, ali puno važnije, strastven i maštovit, neočekivana je, gotovo nadrealna pojava u skučenosti Ivkina malograđanskog svijeta, koja kod njenih roditelja, razumljivo, izaziva sumnjičavost pa i zle slutnje.

Za jedne mitski lik, za druge hulja i hohštapler, taj melankolični lutalica s balalajkom, široka slavenska duša s umjetničkim senzibilitetom nepredvidivo vrluda stranicama romana, spasonosno se ukazuje i uznemirujuće nestaje, povremeno, naposljetku i trajno, no nastavlja tiho dominirati pripovjednim prostorom, a potom i našom čitateljskom memorijom. Dok je Ivkičino odrastanje na ondašnjoj zagrebačkoj periferiji proteklo bez uzbuđenja, a prošlo bi i bez trauma da nije u kratkom roku izgubila dva brata od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze, čudnovati Bernstein bježao je u formativnim godinama pred Oktobarskom revolucijom, pa školovan u Parizu nekako dospio do Zagreba gdje će u Vinogradskoj bolnici zamijetiti okretnu “Ifkicu”, proživjeti s njom filmske momente da bi ona po rođenju njihove kćeri Vere podlegla uznapredovalom TBC-u. U ovoj knjizi „sjene na plućima“ provlačit će se kao smrtonosna nit koja svojim sveprisutnim, a nepredvidivim fatalizmom istočkava historijat jedne obitelji, izglobljuje čitavo rodoslovno stablo.

Ovaj gubitak prvi je udarac koji ćemo otrpjeti u Ferićevom romanu prepunjenom životom, pa onda i smrću; nadat ćemo se da će mlada žena unatoč jednoznačnoj dijagnozi poživjeti, ponadat ćemo se zavedeni familijarnošću koju pripovjedač iskazuje prema svojoj baki, nazivajući Ivku upravo tako, bakom, kao da ga je u djetinjstvu čuvala i mazila, a ne tek rubno figurirala kao uljani portret nepoznate mu i odavno pokojne djevojke na zidu roditeljskog stana. Zastor, onaj baršunasti s naslovnice, na prvo poglavlje spušta se uz taktove starogradskih pjesama kakve su na njihovu skromnom vjenčanju pratile Ivku i Benjamina u kratku zajedničku budućnost.

Stotinjak munjevito iščitanih stranica i već smo u poglavlju drugom, obiteljska se konstelacija usložnjava: kako se Bernstein, odjednom udovac, ne osjeća sposobnim, ili motiviranim, sam odgajati (žensko) dijete, povjerava ga Ivkinom bratu. Tako ujak Stjepan, u romanu ujča, postaje Verin zamjenski otac, a kasnije i djed ja-pripovjedača, Zorana Ferića, autorovog istoimenog alter-ega koji je fokalna točka ove prostorno i vremenski razvedene pripovijesti. Pripovijesti u svojoj ishodišnoj potrebi duboko emotivne, stoga istodobno smjele i plahe, a u posturi i umjetničkom dojmu raskošne i sočne, u gornjim lagama čak dekadentne, poput kolača mille-feuille, jer počinje se slagati promišljeno i pažljivo, sloj po sloj, od krhkih pojedinačnih listića do čvrste cjeline. Sve se to pokreće u prisjećanjima sredovječnog naratora koji će postupkom fikcionalizacije redom, gotovo otkupiteljski, oživljavati generacije svojih predaka.

Ujča Stjepan od dojmljivijih je među licima s obiteljskih slika, nezaboravan, antologijski lik stabilnog i pouzdanog, sposobnog i dobrog čovjeka obilježenog međutim dvjema ljubavnim tragedijama. Od njega Vera uči o svijetu, njega takvog nježno će kriviti što ne zna ništa o ženskim stvarima, jer odgajali su je muškarci; ujču će, nastanivši se trajno u njegovoj kući, bez ikakvog prava optuživati i Verin nefunkcionalni muž, da mu je on upropastio brak jer ona više poštuje i voli njega nego evo, oca svog sina.

Nakon što mu žena umire jako mlada, ujča će zavoljeti, platonski i zauvijek, gospođicu Kottek, ubrzo gospođu Weiss, koja zatim silom prilika opet postaje Ada Kottek, udovica Židova ubijenog u logoru koja je u ratu izgubila i malenog sina, a kojoj je ujča svojom nesebičnošću i najboljim namjerama, uvjetno rečeno, uništio život. Cjeloživotna vezanost Ade i Stjepana zgusnut će se godinama poslije u ritualnim sjedeljkama petkom na terasi male vile na Šalati, nekoć davno njegove, a već dugo njezine, uz šaumrolu za njega i šalicu kave za nju.

Usporedni krak ovog doista izuzetnim sudbinama premreženog romana prebacuje nas na obalu Une, a tamo će, u Dubici, početkom stoljeća otpočeti skandalozna romansa lijepe Mimice Pejić, kćeri bogatog seoskog nacionaliste i to s Petrom Ćirićem, srbijanskim glumcem i vođom putujućeg kazališta. Dogodit će se da će jedno od njihovo troje djece odgajati baka i djed, a zatim će i ta kćer, Dobrila, baš poput majke, pobjeći od kuće, ona pak da bi se udala za zgodnog šumara Iliju Ferića čiji će mlađi sin Tvrtko oženivši Veru postati pripovjedačev otac. Bjegovi odmetnutih kćeri predstavljaju kod starog Pejića očito obrazac, a u obje obitelji zamjetljiva je situacija da žensku djecu umjesto prezaposlenih ili neprisutnih roditelja odgaja netko iz užeg familijarnog kruga.

Daljnja poglavlja prate tragikomičan odnos Vere i Tvrtka, dvoje mladih teško oštećenih ratnim događanjima, jer Tvrtko se spletom okolnosti našao na frontu i jedva preživio, a nju se kao židovsku djevojčicu skrivalo po Zagrebu za NDH, dok joj je otac Benjamin, kojeg je unatoč ležernom pristupu roditeljstvu obožavala, nestao u ratnom kaosu. U nadolazećim godinama Vera će patiti zbog Tvrtkove distanciranosti i agresivnosti, pa je na mahom turobnim tabloima iz njihova bračnog života nalazimo pretjerano fokusiranu na sina, dok on emocionalno zakočen, u nezdravoj osami lašti oružje koje opsesivno kolekcionira i iz kojeg povremeno puca po susjedovom povrću.

Vera umire mlada skoro kao ranije ujčina supruga Tereza, s tim da je u ovom slučaju, nekoliko desetljeća kasnije, notornu tuberkulozu zamijenila nova zastrašujuća bolest. Tvrtko, kojeg njegov sin naziva „Razlogom za rak“, mučen posttraumatskim sindromom, koji mu je alibi za zlostavljanja najbližih, i poslije načet dijabetesom, poživjet će sve do Domovinskog rata zahvaljujući sinu koji ga zatočen u opustjelom i mračnom zdanju, kao u kakvoj kripti, predano njeguje, ali i žestoko mrzi. Probijajući se laka koraka i s voljom kroz stotine događajno i osjećajno vrtložnih stranica na trenutke itekako potreseni čitatelj zaključit će kako nije toliko strašno umrijeti, pa ni bolovati, koliko nevoljeno i neispunjeno živjeti, pri čemu je psihička bolest pod teretom koje do pozne dobi životari Tvrtko ipak gori scenarij nego fizička nemoć nakon kakve umire Vera.

Upravo hiperrealistični fragmenti iz prisilnog suživota s ocem, koji će se neželjeno odužiti sve do pripovjedačeve tridesete, po mom je mišljenju forte ovog romana. Ne toliko sve ono na prvo čitanje svidljivo, odvažno i divlje, neuobičajeno i fascinantno, snagom imaginacije i literarnog talenta povučeno iz koloritnih obiteljskih davnina, nego baš ovo iz posivjele pripovjedne sadašnjosti, direktno proživljeno, nesretno i davno odumrlo, crna jama otvorenih konflikata, potiskivanih kompleksa i neriješenih (post)traumatskih iskustava. Protagonisti ovog romana dokaz su da je duboku ljubav moguće iskazivati na najsumanutije načine, pa tako i odbijanjem, grubošću, bježanjem, vrijeđanjem – upornim maltretiranjem. Izvan te tjeskobne mizanscene Zoran studira i zaljubljuje se, čita i luduje, druži se s prostitutkama i maše noževima, zagriza u svijet, halapljivo i slobodarski. Kroz njegove gimnazijske, pa studentske dane na Filozofskom fakultetu dobivamo uvid u zagrebačke sedamdesete, u scenu osamdesetih, sve do početka ratnih devedesetih.

Ferićeva ekstenzivna proza poput majstorski je napisanog i režiranog, uopće visoko produciranog televizijskog sadržaja nove generacije, vizualna i dinamična, topla i na razne načine duhovita, od pritajene komike do urnebesnih momenata, meandrirajuće, digresivno gusta, na mahove filozofična, a opet podatna, čitka, s pamtljivim mikroepizodama i živim, često spektakularno uspjelim dijalozima. Premda me familijarne kronike apriorno čine nervoznom pa ih spontano izbjegavam, jer sklona sam gubiti se u rodoslovljima – što mi se dogodilo i ovdje, doduše samo nakratko u mnogoljudnom banijskom rukavcu s brojnim ženskim imenima – među povlaštenim knjigama koje su me kroz sazrijevanje odredile ili posljednjih godina oduševile, pomalo u čudu nalazim čak dvije obiteljske sage, najprije „Buddenbrookove“, a onda i „Kad svjetlost nestaje“ (OceanMore, 2014, prev. Helen Sinković), familienroman dramatičara Eugena Rugea, još jedan njemački, ali suvremeni naslov koji je nažalost kod nas prošao ispod radara, a koji kroz poliperspektivno pripovijedanje pripadnika jedne utjecajne komunističke dinastije izlaže noviju njemačku povijest.

Ovim autobiografskim, ukratko, vrlo osobnim romanom posvećenom jednoj obitelji, dobili smo vremeplov od austrougarskih dana, preko Jugoslavije, do našeg doba, dobili smo meditaciju, zapravo utješnu, o prolaznosti, dobili smo također posvetu starom Zagrebu kakav mnogi od nas poznaju samo iz roditeljskih priča i/ili Golikovih filmova, a komadićke kojeg još možemo naći u šetnjama lokacijama iz knjige. No, što je najvažnije, u traganju za zaboravljenim pričama i izgubljenim vedutama uspostavlja se među ovim koricama neki specifično osjenčan Zagreb, sumračno zavodljiv, a koji ćemo nepogrešivo pamtiti kao Ferićev. U takav ambijent nastanio je on plejadu živopisnih likova, koje završivši s čitanjem osjećamo svojima i koje volimo, možda i najviše onda kad ih sasvim ne razumijemo, kako to već biva s familijom.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.