Pobuna je test za svakog od nas
U opštirnom intervju Stefanu Slavkoviću u novom broju NINa, Mira Furlan, između ostalih odgovara i na pitanje
Da li su se i narod i političari odrekli odgovornosti i teret mirenja prebacili na pleća umetnosti? Da li je to njena obaveza, njena uloga?
Pitate me koja je uopće uloga umjetnosti. Prije ove katastrofe predavala sam predmet „Art, Culture & Society” na filmskoj akademiji zvanoj New York Film Academy i na prvom satu sam obično pitala svoje studente upravo to pitanje. Odgovori su bili raznoliki i reflektirali su, između ostalog, i različita društva iz kojih su dolazili internacionalni studenti. Je li uloga umjetnosti samo zabava, entertainment, kao ovdje u Americi, ili je njena uloga da nas pouči, nauči, da nam skrene pažnju na neki drugi ugao gledanja, na neki drugi svjetonazor, na neki drugi način doživljavanja stvarnosti? Je li njena uloga da u nama proizvede osjećaje samilosti i straha koje onda „čistimo“ iz svojih bića putem katarze, kao što je to prije nekoliko milenija predložio Aristotel? Mišljenja su različita i konsenzusa nema. Niti ima pravila. Na kraju mi se čini da je jedina naša „dužnost“, jedina naša odgovornost ona koju imamo prema samima sebi. Preuzimamo samo onu odgovornost za koju osjećamo da je možemo ponijeti. Zašto netko ima potrebu da se suprotstavi nepravdi, a drugi tu potrebu nema? Zašto netko osjeća da ima „dužnost“ da se javno suprotstavi zlu, a drugi to apsolutno ne osjeća?
Ne znam.
Ja sam imala privilegiju da devedesetih godina, u vrijeme naše velike ratne krize, ustanovim (na svoje čudo) da pripadam skupini kojoj se čini da joj je „dužnost“ da se pobuni. To je naprosto bio impuls kojem se nisam mogla oduprijeti. Bio je to test za sve nas. Test koji nam je pokazao tko smo. Ali svi smo različiti i svi imamo različite impulse koje treba poštovati.
Prije nego sam otišla, na samom početku rata, vjerovala sam da umjetnost može, mora i treba pokušati „spasiti svijet“. Činilo mi se da je bitno da „gradimo mostove“, da radimo zajedno, da primjerom pokažemo da je zajedništvo moguće, umjetničko, ljudsko zajedništvo, bez obzira na političke podjele. Tada tu ideju nitko nije mogao niti htio čuti. Ta ideja se tada čitala kao izdaja. Hoće li sada, nakon trideset godina, za tu ideju biti više sluha? Ne znam. Želim vjerovati da je tako. Ali je porazno, apsolutno porazno po sve nas, da se to pitanje uopće postavlja nakon trideset godina. Znači li to da pravog pomaka i pravog osvještavanja nema i da ga nikada neće ni biti? Želim vjerovati da nije tako.
Ceo intervju možete pročitati u novom broju NIN-a.
