‘Noćas sam sanjao Zagreb i oficira meni nepoznate vojske’

Bio je 31. prosinca 1993. godine. Ponta do Muta, pijani Bajanosi pjevaju u pet popodne, sunce prži, vjetrić ćarlija, djeca se dovikuju, bubnjevi udaraju, šušte krošnje kolosalnih palmi, mi ležimo u sobama, poludrijemamo, poluspavamo, pa šetnja preko plaža kilometrima vrelim, mirisnim, spremnim da te zagrle, da odbaciš ego. Pustite me da utonem, da nestanem, da budem dio. Ne vjerujem više u sebe, vjerujem u sve. Ponedjeljak, 3. siječnja 1994., sanjao sam Zagreb. Sanjao sam oficira neke meni nepoznate vojske kako prolazi kraj mene i psuje svoj posao. Probudio sam se i pomislio da se ćaletu nešto desilo, pokušavao sam dobiti Beograd, ali bezuspješno…

Početni kadrovi obećavaju. Riječ je o prvim u nizu arhivskih, iznimno vrijednih i nikada viđenih snimaka od kojih je satkan dokumentarni film “Praia do Ventu Eternu”, snimljen tijekom boravka Milana Mladenovića u Brazilu, obogaćen i njegovim dnevničkim zapisima. Snimljen je u vrijeme kada u njegovoj domovini bijesni rat kojemu se snažno i glasno protivio skupa s brojnim beogradskim umjetnicima, na žalost, bez uspjeha, pa ratna mašina melje ljude i prostor njegova djelovanja.

I situacija u Ekatarini Velikoj daleko je od idealne. Posljednjih nekoliko godina Milan duboko je nezadovoljan odnosima i situacijom u bendu, odnosom s tadašnjim menadžerom, osjeća se usamljeno jer nije više imao sugovornike u toj priči i sve mu to počinje predstavljati teret, a sve manje zadovoljstvo do te mjere da je u više navrata ozbiljno razmišljao da raspusti bend.

Odabrao je spakirati kofer i otputiti se preko oceana, kod prijatelja Mitra Subotića Sube, na kraj svijeta, gdje otpočinje njegovo spiritualno, glazbeno i emotivno putovanje na kojem kamera hvata fragmente njegove prisutnosti dok u drvenoj kolibi odsutno prebire po žicama gitare, golog torza, u kratkim hlačicama, bosonog, dok drijema na stražnjem sjedištu auta koji ga odvozi do obližnjeg vodopada u koje ulijeće poput razdragana djeteta, dok sa slamnatim šeširom noću pleše sambu uz vatru na pješčanoj plaži gdje pun novopronađene nade dočekuje novu, 1994. godinu.

Točno 11 mjeseci poslije bio je mrtav. Iz bitke s galopirajućim rakom pankreasa izišao je poražen, a njegov brazilski prijatelj Mitar Subotić Suba, vrhunski glazbenik i producent, poginuo je četiri godine poslije, u studenom 1999. godine, kada je na dan promocije novog albuma pokušavao spasiti materijale u požaru u svojem studiju u São Paulu.

U “samo par godina za nas”, napuštali su ovaj svijet jedan za drugim, potom i cijela postava EKV-a, time je ovaj dokumentarni film autora Đorđa Marjanovića iznimno važan i rijedak artefakt, prije nekoliko dana premijerno je prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti pred zagrebačkim prijateljima, kolegama, partnerima i suradnicima. U istoj prigodi predstavljen je i album “Angel’s Breath” koji je originalno izašao nekoliko tjedana nakon Milanove smrti 1994., ali ratne okolnosti utjecale su na to da album poslije nije ozbiljno promoviran. No, 26 godina poslije objavljen je s remasteriranim snimkama na CD-u i bogato opremljenom vinilu, kao epitaf plodnoj brazilskoj suradnji Milana i Sube, te kao rezultat zajedničkih napora zagrebačkog izdavača Croatije Records, beogradske Zadužbine Milana Mladenovića i Subine obitelji. – Imajući u vidu da je hrvatska publika jako voljela, a voli i dalje, Milana i njegovo stvaralaštvo, znali smo da će postojati veliki interes za ovaj album, ali stvarno nismo očekivali ovakvu reakciju. Sigurni smo da bi Milan danas bio veoma sretan i ponosan – kaže Maja Maričić, Milanova životna suputnica i predsjednica Upravnog odbora Zadužbine Milana Mladenovića.

Zvuk na albumu koji spaja Balkan i Brazil pomalo je meditativan, istodobno vrlo plesan i energičan, demonstrirajući bezgraničnost prostora glazbene imaginacije dvojice umjetnika. No, bio je to i album kojim je Milan Mladenović želio potvrditi svoj antiratni angažman.

Rat na njemu ostavio traga

“Ovo je vrijeme ponovne podjele, ponovnog usitnjavanja geopolitičkih cjelina, cijepanja država i vrijeme lokalnih ratova. Ovo je također i vrijeme u kojemu dominira uska specijalizacija u svim domenama ljudske aktivnosti – od znanosti, preko privrednih grana, do umjetnosti. Današnji čovjek osuđen je da preko medija prima i doživljava ovaj svijet kao kolaž čije pravo lice i cjelinu nije u stanju sažeti u konačnu viziju. Ritam, najstarija komponenta muzike, najstarije umjetnosti, osnova je ovog projekta, dok preko njega plivaju i zvuci balkanskog etna, s mjesta koje je trenutačno žarište iskonske borbe dobra i zla u ljudima. Ovaj pothvat je nastavak mog rada na borbi protiv primitivizma u današnjoj kulturi, koji je uzeo maha uglavnom zbog nemilosrdnih političkih igara moći, koje su prouzrokovale sveopće udaljavanje od spiritualnog”, zabilježio je Milan na popratnom materijalu uz album, ne krijući koliki je trag na njemu ostavio rat u Jugoslaviji.

Milan Mladenović rođen je u Zagrebu 21. rujna 1958. godine, u obitelji Spase, oficira JNA rodom iz Kruševca, i majke Danice rodom iz Makarske. Prve godine života obilježili su novi počeci i neprekidno seljenje, iz Zagreba u Sarajevo, iz Sarajeva u Beograd. Ondje je pohađao 11. beogradsku gimnaziju i osnovao svoj prvi bend Limunovo drvo. Dvije godine poslije udružio je snage s Dušanom Kojićem-Kojom, Ivanom Vdovićem te Dragomirom Mihajlovićem i udario temelje bendu Šarlo akrobata koji se i dan-danas smatra jednim od ključnih predstavnika novog vala. Na ruševinama Šarla akrobate nastala je Katarina II kojoj su se 1982. priključili Margita Stefanović na klavijaturama i basist Bojan Pečar. Mijenjaju ime u Ekatarina Velika (po ruskoj carici Katarini Velikoj), stiže i novi bubnjar Ivana Fece Firči na čijem mjestu su se poslije smjenjivali Ivan Raka Ranković, Srđan Žika Todorović i na kraju Marko Milivojević.

Do 1994. izdali su sedam studijskih i jedan live album (“Katarina II“, “Ekatarina Velika”, “S vetrom uz lice”, “EKV LIVE”, “Ljubav”, “Samo par godina za nas”, “Dum dum” i “Neko nas posmatra”) i niz antologijskih pjesama kojima je EKV ostavila neizbrisiv trag na regionalnoj muzičkoj sceni. Njihove svirke bile su žestoke, nabijene energijom i emocijom, a Milan Mladenović bio je kroničar sumraka jednog vremena, koji je svojim oporim stihovima bez suzdržavanja i milosti dramatično nagovijestio zlokobna događanja.

Njihov najmračniji album “Dum Dum” iz 1991. inspiriran je Jugoslavijom pred raspadom i vjetrovima rata koji se zapuhali. Milanovi bliski prijatelji napuštali su zemlju jedan za drugim, kako bi izbjegli prisilnu mobilizaciju, o čemu govori pjesma “Zajedno”, u kojoj su svi imenovani. Milanu je sve to vrlo teško palo pa zajedno s drugim velikim beogradskim bendovima, Električnim orgazmom i Partibrejkersima, započinje antiratne prosvjede u Beogradu.

Cilj im je zaustaviti Miloševićevu politiku i spriječiti već započeti krvavi sukob u Vukovaru i Dubrovniku. Ta tri benda oformit će bend poznat kao Rimtutituki koji će se krstariti beogradskim ulicama na otvorenom autobusu i širiti antiratne poruke. Njihov hit-singl bila je pjesma “Slušaj ‘vamo” i poruka: Mir, brate, mir. Iz toga vremena zabilježeni su njegovi mnogobrojni intervjui i javni nastupi od kojih su najhrabriji bili pozivanje na minutu šutnje za sve žrtve rata za primanja nagrade na festivalu Beogradsko proleće 1992. godine za grupu godine u prepunom beogradskom Sava centru, kao i otkazivanje nastupa Rimtutitukija u Banjoj Luci zbog rušenja džamije Ferhadija.

“Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, a iznad nas razbuktala se vulkanska lava, koja počinje curiti, rastezati se po nama, narodu. Što bismo mi sad mogli učiniti? Ne znam ni sam. Čini mi se da smo potpuno ‘stisnuti’, ne možemo ni korak nazad, ali ni korak naprijed. Možda bi nam pomogla promjena političkih i ekonomskih uvjeta ili, pak, državni udar? Možda, kažem”, govorio je Milan.

Devedesete su donijele brojne promjene i Ekatarini Velikoj. Nakon završetka albuma “Samo par godina za nas”, Todorović je napustio bend da bi se posvetio glumačkoj karijeri, a Pečar je otišao u London, gdje se trebao zadržati dva tjedna. Tek nakon godinu i pol priopćio je Milanu da ne planira povratak. Mladenovića je njegov odlazak jako pogodio i taj događaj označio je početak kraja Ekatarine kakvu smo do tada znali. Posljednja dva albuma EKV-a gotovo su u cijelosti Milanovo autorsko djelo, za razliku od svih prethodnih gdje su kao autori muzike potpisani svi članovi benda.

Krajem 1993. Mladenović je u konačnici s dugogodišnjom djevojkom, Beograđankom Majom Maričić, otputovao u Brazil, gdje su zajedno napisali tekst za pjesmu “Crv”. – Pjesma je nastala 5. veljače 1994. godine. Toga dana je granatirana sarajevska tržnica Markale. Mi smo vidjeli te snimke na vijestima, i ja sam bila jako uznemirena jer je veliki dio moje najuže obitelji živio u Sarajevu i moglo se dogoditi da se netko od njih zatekne na tržnici u trenutku granatiranja. Suba, Milan i ja smo toga dana satima razgovarali o strahotama koje se događaju na Balkanu. Na kraju dana smo Milan i ja spontano tu priču i sav taj bijes koji smo osjećali pretočili u tekst te pjesme. Iako je postojao konkretan povod za nastanak tog teksta, on nosi jednu univerzalnu poruku koja je veoma aktualna i danas – kaže Maja Maričić. DVDEKV – odličan dokumentarac o najpotresnijem bendu bivše države

Očaran Brazilom

Po povratku iz Brazila Milan nije krio svoje oduševljenje, o čemu je govorio u svom posljednjem intervjuu za Večernje novosti, samo tri mjeseca prije smrti: “Brazil je ogromna i predivna zemlja, koja iz naše perspektive izgleda kao drugi planet. Zaljubio sam se u te ljude koji tako skladno žive jedni s drugima i s prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nijemci, Talijani, svi žive zajedno. Među njima nema rasizma. Mislim da bismo od njih i mi mogli naučiti kako da budemo tolerantniji.”

Svoj posljednji nastup Milan je održao na festivalu u Budvi u kolovozu 1994. godine. Po povratku u Beograd dijagnosticiran mu je karcinom. Imao je simptome koji su upućivali na suženje žučnih kanala i zapravo do operacije početkom listopada koja je trebala biti rutinska, uopće se nije znalo da ima galopirajući rak. Preminuo je nakon tri mjeseca teške borbe s bolešću sa samo 36 godina.

Tko je bio Milan kakvog je upoznala i zavoljela, pitamo Maju Maričić, koja je s Milanom provela posljednje godine njegova života.

–Po priči s ljudima koji Milana nisu osobno poznavali i po komentarima koje čitam na mrežama, stekla sam dojam da su ga ljudi doživljavali kao jednog krutog, ozbiljnog, možda čak i odbojnog čovjeka. Razlog za to vjerojatno leži u činjenici da nije volio popularnost i da se nije osjećao ugodno kada bi mu ljudi prilazili da traže autograme i ćaskaju s njim. Događalo se i da u razgovoru s novinarima, kada bi mu postavljali neka glupa i banalna pitanja, jasno izrazi svoje mišljenje o tijeku tog razgovora. U poslu je bio izrazito odgovoran i discipliniran, točno je znao što hoće, nije tolerirao propuste i nemarno ponašanje svojih suradnika i u takvim situacijama je znao biti vrlo oštar, pa je vjerojatno sve to pridonijelo tom nekom općem dojmu. Međutim, privatno je bio sušta suprotnost. Bio je uvijek vedar, nasmijan, pažljiv, opušten, iskren i odan prijatelj, volio se družiti s ljudima koji su mu bliski, odnosno, bio je jedan sasvim normalan i ugodan čovjek za koga, da ne znate tko je, nikada ne biste pomislili da uživa status rock-zvijezde – kaže Maja Maričić, kojoj je Milan posvetio pjesmu “Srce” u vrijeme dok je boravila u Americi, kao i pjesmu “Anestezija” koja je nastala kada je otišla na završetak studija u Pariz.

Potom nam priča kako je Angel’s Breath trebao biti posve novi početak karijere Milana Mladenovića i Mitra Subotića, i to na globalnoj sceni.

– Album “Angel’s Breath” kruna je Milanove i Subine višegodišnje suradnje i druženja i obojica su polagala velike nade u ovaj projekt. Postojali su planovi da se album izda i u Brazilu, Milan je tijekom svog boravka u Parizu u svibnju i lipnju 1994. godine stupio u pregovore s nekim nezavisnim izdavačkim kućama i planirano je sudjelovanje Angel’s Breatha na međunarodnim festivalima. Razmjena nove energije na polju stvaranja i druženje s novim ljudima otvorili su mu neke nove vidike i vjerovao je da će ga Angel’s Breath odvesti u neke nove muzičke priče – kaže Maja.

Da je Milan pobijedio tešku bolest, što bi bilo s grupom EKV, zanimalo nas je?

– Ja svakako ne mogu dati odgovor na to pitanje. Po povratku iz Brazila, Milan je imao unplugged turneju s Magi i ljetnu mini-turneju s cijelim bendom, ali sav njegov fokus je do posljednjeg trenutka bio usmjeren na objavljivanje i promociju “Angel’s Breatha”. S obzirom na planove koje je imao s tim projektom, sigurno bi došlo do pauze u radu EKV-a, a osobno mislim da bi Milana Angel’s Breath odveo u neke nove muzičke vode koje ne bi bile povratak u EKV. Kao što je poslije Šarla akrobate sljedeći korak bila EKV, tako mislim da je Angel’s Breath bio sljedeći korak u njegovu stvaralaštvu. A Milan je bio poznat kao čovjek koji se, kada jednom raskrsti s nekom pričom, nije vraćao na staro – kaže Maja Maričić.

Danas, ona predstavlja Zadužbinu Milana Mladenovića, nevladinu organizaciju osnovanu prema nalogu koji je u svojoj oporuci ostavila Milanova majka Danica Mladenović, s ciljem da se sačuva autorska i osobna ostavština Milana Mladenovića, da čuva uspomenu na njega, brine se o objavljivanju njegovih djela i potiče umjetničko stvaralaštvo dodjeljujući regionalnu nagradu koja nosi njegovo ime.

Da je barem to samo ružan san

Na tome tragu, važnost rada ove udruge prepoznao je i Gordan Bakota, do konca prošle godine veleposlanik RH u Srbiji, tijekom čijeg je mandata u veleposlanstvu u Beogradu začeta ideja o reizdanju albuma “Angel’s Breath”. – Na promociji knjige Siniše Škarice, na kojoj su bili i Želimir Babogredac i drugi uzvanici iz Croatije Recordsa, sudjelovali su i predstavnici Zadužbine Milana Mladenovića, gdje je dogovoreno izdavanje tog albuma. Predstavnici Zadužbine, naime, prethodno su mi pristupili tražeći kontakte s relevantnim institucijama u RH kako bi se promovirala nagrada koja nosi ime Milana Mladenovića i kako bi mogli sudjelovati i glazbenici iz Hrvatske. Naravno da sam pomogao da do takvih kontakata i dođe. Jer, kada je riječ o Milanu Mladenoviću, meni je kao velikom fanu EKV-a bilo iznimno bitno i da je riječ o jednom o najglasnijih protivnika rata, jednom od ljudi sa scene koji su početkom 90-ih, baš kao i Gile i Cane, osudili agresiju na RH i BiH – kazao je Bakota, danas hrvatski veleposlanik u Njemačkoj, koji je posljednjeg dana mandata u Beogradu, premda ga osobno nije poznavao, odnio buket cvijeća na grob Milana Mladenovića.

I uistinu, naporima Zadužbine Milana Mladenovića nagrada koja nosi ime zaživjela je, dodjeljuje se svake godine na dan njegova rođenja, 21. rujna, a za nju apliciraju mladi glazbenici s područja bivše Jugoslavije, dok u stručnom žiriju djeluju i hrvatski muzičari poput Darka Rundeka i Mirele Priselac Remi, skupa sa srpskim kolegama Srđanom Gojkovićem Giletom i Zoranom Kostićem Canetom, kao i mnogi drugi.

Uspomena na Milana Mladenovića živi i u središtima Zagreba, Beograda i Podgorice, u tri grada u kojima je Milan Mladenović ostavio svoj trag, gradovima koji su mu se barem dijelom odužili ulicama koje nose njegovo ime. A nazvati neku ulicu, trg ili park po Milanu Mladenoviću, znači dati i priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatomljenom tijekom 90-ih godina. Tko zna što bi nam “dečak iz vode” ostavio da je dulje živio. Svojom karizmom, svojim moćnim tekstovima koji su izvrsno detektirali stanje ljudskog uma, stanje u društvu te ljudske emocije, mogao je nastaviti svoju izvanrednu karijeru.

Kazao je: “Moja najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem ‘uh, al’ sam nešto ružno sanjao’, a druga želja bi bila budem zdrav i čitav jedan poduži vremenski period, jedno četrdeset, pedeset godina, a treća želja bi bila da zaradim toliko novca da njime mogu raditi neke interesantne stvari, kao što je muzika.” Od svih želja, ostala je muzika, ali to nije malo, to je cijeli jedan svijet.

Tekst je prenet sa portala Večernji.hr.