Zločin u Novskoj 21. studenoga 1991.  Ubojstvo Mihajla Šeatovića, Miše i Sajke Rašković te  Ljubana Vujića 

Pripremio: Jurica Vitković   

Studije slučaja su kvalitativne metode kojima se proučava određeni slučaj uz sagledavanje svih njegovih važnijih aspekata. U studiji ćemo se fokusirati na nedovršenu bitku Mihajlove supruge Marice Šeatović koja usprkos proživljenoj tragediji i gubitku supruga, sve do danas nastavlja borbu za istinu i pravdu, trenutno kao predsjednica Udruženja „Protiv zaborava“. Unatoč neospornim činjenicama o zločinu, potvrđenim u pravomoćno okončanom sudskom postupku, za njega nikom nije dosuđeno odsluženje zatvorske kazne. Uz to, Marica Šeatović je zbog izgubljenog parničnog postupka protiv Republike Hrvatske bila primorana podmiriti troškove suđenja što ju je dovelo u  velike financijske probleme.  

Studija prikazuje Mihajlov i Maričin život u prijeratnoj Novskoj te na početku rata, u vrijeme napada i sve brojnijih incidenata i zločina. Naposljetku, studija slučaja tematizira Maričin trnovit  put kroz sudske procese. Materijal korišten za izradu ove studije temelji se na dokumentaciji  prikupljenoj od strane Documente – Centra za suočavanje s prošlošću koja sadrži informacije o  žrtvama i sudskim procesima. Uz podatke iz literature s ratnom tematikom na području Novske,  kao podloga za tekst korišten je intervju s Maricom Šeatović nastao 12. prosinca 2020. godine u  sklopu snimanja intervjua za kampanju za prava civilnih žrtava rata koju provode Documenta i  SNV uz potporu Fonda za aktivno građanstvo. 

2. Život prije rata 

Supružnici Mihajlo i Marica Šeatović živjeli su u Novskoj mirnim i običnim životom. Oboje su  bili ugostiteljski radnici poznati među ljudima. Kako navodi Marica Šeatović, ,,na radnom mjestu  su se i upoznali“ (Šeatović, 2020). Od rada u ugostiteljstvu mogli su si priuštiti izgradnju kuće,  materijalno pristojan život te ljetovanja tijekom sezone. Njihov život bio je primjeren vlastitim  uvjetima i mogućnostima. Kako ističe Marica Šeatović, ,,radili smo, primali smo redovito plaće,  bili smo zadovoljni i sve je bilo normalno“ (ibid.). Mihajlo je rođen 27. lipnja 1944. godine u selu  Kričke pored Novske. Bio je strastveni lovac, član Lovačkog saveza Hrvatske odlikovan za svoj  rad na unapređenju lovstva. ,,Njegovi najbliži prijatelji“, naglašava Marica Šeatović, ,,lovci i  suradnici s kojima se družio i s kojima je išao u lov bili su uglavnom Hrvati“ (ibid.). S njima je  

 2. Prema optužnici (K-DO-16/09) podignutoj pred Županijskim sudom u Sisku 15. siječnja 2010. godine, svjedok  Marijan Kumić (pripadnik I. voda I. gardijske brigade Hrvatske vojske, te osoba koja je ušla u kuću supružnika  Rašković, ali iz nje i izašla prije zločina) u svojem iskazu izjavljuje: „U kući je vladao ‘muk’. Oružje nisu pronašli, a  po završenom pregledu iz kuće su izašli on [Marijan Kumić] i Tutić, a za njim i Škledar“. (K-DO-16/09: 5).

Mihajlo godinama održavao prijateljske odnose. Kao lovac, zajedno s kolegama vodio je brigu da  društvo bude otvoreno prema svima, bez diskriminacije na osnovi etničke, vjerske ili nacionalne  pripadnosti. Prema Maričinim riječima, Mihajlo je bio jako aktivan u Lovačkom društvu te su često odlazili na rad u šumu, hraniti životinje i sl. ,,Posebno je pazio kad su primali nove članove  da oni budu svih nacionalnosti. Da ne bude jednostrano“ (ibid.). Mihajlo je bio u stalnom kontaktu  s ljudima obavljajući svoj posao na visokoj profesionalnoj razini. Posebice je bio voljen među  mladim nogometašima3 s kojima je često igrao nogomet kojeg je i sam volio. Svojom empatijom  i susretljivošću pomagao je sugrađanima oko fizičkih, materijalnih, ali i privatnih problema. 

Njegova supruga, Marica Šeatović, ističe kako je ,,imao empatiju posebno prema starijim ljudima“ (ibid.), pa je tako 1991. kada je već počeo rat, susjedi pomogao cijepati drva i voziti ih u ostavu.  Prepričavajući Mihajlov život, Marica vjeruje kako se njegova dobrota vratila upravo njoj jer su  je ti isti ljudi tijekom rata spasili i pomogli joj, ,,a mnogi često spominju nezaboravne momente  gdje im je Mihajlo pomogao“ (ibid.). Marica Šeatović rođena je 16. rujna 1946. godine u Brezovcu  Subockom, a desetak godina je živjela u selu Paklenica pored Novske. Dolaskom u Novsku te udajom za Mihajla 1967. godine, odlučuju tamo i ostati. Godinu dana nakon vjenčanja, 1968.  godine, započinju gradnju kuće za koju su, kako navodi Marica Šeatović, ,,dizali kredit i puno  radili“ (Šeatović, 2020), a Marica u istoj kući živi i danas, 50 godina nakon dolaska u Novsku.  Mihajlo i Marica bili su u braku 24 godine, a njihov život bio je ispunjen radnim obvezama,  društvenim životom, hobijima te sigurnošću skladnog braka. Odnosno, Maričinim riječima, ,,iako  nismo imali djece, mi smo se jako dobro slagali i nismo imali nikakvih problema, živjeli smo  jednim mirnim, normalnim životom“ (ibid.). 

Novska je grad na samom zapadu Slavonije, između Kutine i Nove Gradiške koji je ,,prije  četrdesetak godina bio jako malo mjesto, a onda su se iz okolnih hrvatskih i srpskih sela ljudi počeli doseljavati i zapošljavati te su u konačnici odlučili ostati“ (ibid.). Gospodarskim rastom i  otvaranjem radnih mjesta grad se je počeo sve više razvijati, a Novska je tih godina bila i  multinacionalna sredina što se moglo vidjeti po strukturi radnika u novljanskim poduzećima. Marica Šeatović navodi kako ,,sve do 1991. nije bilo nikakvih trzavica ili problema da netko ne bi  mogao dobiti posao jer je drugačije nacionalnosti“ (ibid.). Društvene organizacije poput  Mihajlovog lovačkog društva ili nogometnih klubova također su imale članove različitih  nacionalnosti, a prema nacionalnom sastavu stanovništva iz 1991. godine, Novska je brojila 5358  Hrvata, 1765 Srba i 294 osobe drugih nacionalnosti (Republički zavod za statistiku, 1992).  Preciznije, prema istom popisu stanovništva, općina Novska imala je 23.171 stanovnika, od čega  se 16.556 osoba izjašnjavalo Hrvatima, dok su 5402 osobe pripadale srpskoj nacionalnosti (ibid.). Drugim riječima, u općini Novska živjelo je 32,6% Srba. 

3. Kako prepričava Marica Šeatović, ,,S mladim dečkima iz ulice često je igrao nogomet, a i sam je kao mlađi bio  upisan u klub u Novskoj. On je s njima igrao nogomet, a oni su mu često dolazili plačući.“ (Šeatović, 2020).  Gumene lopte nerijetko su se probušile, a Mihajlo je odgovarao: ,,ma ne brinite dečki, ja ću vama kupiti drugu  loptu!“ (ibid.). 

3. Najava i početak rata 

Miran život obitelji Šeatović počinje narušavati tjeskobni osjećaj nadolazećeg rata. Nakon  neizvjesnih mjeseci koji počinju prekidom prometa prema Dalmaciji u ljeto 1990. i postupnim približavanjem bojišnice, od kraja rujna 1991. Novska je na prvoj borbenoj liniji rata u Hrvatskoj.  ,,U ljeto i jesen 1991. općina Novska bila je ogledni primjer sloma mirnog življenja u nacionalno  miješanim sredinama u Hrvatskoj“ (Marijan, 2009: 574). Nedaleko od kuće supružnika Šeatović  stacionirala se vojska koja je podigla rampu u blizini osnovne škole. Paralelno se počinju događati  sustavni incidenti temeljeni na nacionalnoj pripadnosti koji nisu zaobišli ni obitelj Šeatović.4 

Incidenti koji su se događali, prema Marici Šeatović, nisu bili slučajni, već se ,,na taj način  provodilo sustavno maltretiranje ljudi srpske nacionalnosti“ (Šeatović, 2020). Organizacija za  europsku sigurnost i suradnju (OESS/OSCE) u svojoj studiji ,,Ubojstva počinjena nad srpskim  civilima od strane hrvatskih vojnika u Novskoj koncem 1991. na koja je primijenjen opći oprost“ 

od 9. veljače 2009. godine navodi ,,osam pojedinačnih predmeta u kojima su pripadnici hrvatskih  oružanih snaga nedvojbeno ubili sedam srpskih civila, a jednome nanijeli teške tjelesne ozljede“ (OSCE, 2009). Među navedenim slučajevima nalazi se i ubojstvo Miše i Sajke Rašković, Ljubana  Vujića i Mihajla Šeatovića. Dolaskom nezaustavljivog vihora rata koji će kasnije direktno zahvatiti i pogoditi obitelj Šeatović, ,,ljudi se počinju iseljavati u Lipovljane, nedaleko od Novske, prema  Kutini“ (ibid.). Također, poslodavci sa svojim sjedištima odlaze iz Novske te se preko noći sele  cijela poduzeća. Marica Šeatović se uslijed ratne atmosfere odlučila skloniti u Novu Subocku  zajedno sa svojim susjedima i prijateljima hrvatske nacionalnosti. Nova Subocka je mjesto desetak  minuta vožnje udaljeno od Novske, a smještaj je pronašla kod majke jedne od susjeda. Kako nam  sama svjedoči, otišla je ,,zbog čestog granatiranja, velikog osjećaja straha i stalnog prisustva  vojske“ (ibid.). Nova Subocka je bila većinski hrvatsko mjesto koje je 1991. godine po  nacionalnom sastavu stanovništva brojilo 498 Hrvata i 9 Srba (Republički zavod za statistiku,  1992). Mihajlo je odlučio ostati na svojem radnom mjestu u Novskoj te je ujedno sam preuzeo  brigu za kuću. Osim toga, bio je na raspolaganju za potrebe civilne zaštite. Prema Maričinim  riječima, Mihajlo nije htio otići jer ,,nije nikome bio ništa kriv i nije želio da ide ni iz svoje kuće,  ni iz svog mjesta. Nije ni jedan trenutak pomišljao da ide iz Novske“ (Šeatović, 2020.). Blizina  Nove Subocke i Novske omogućila je Marici i njezinim susjedima redoviti povratak kućama kako  bi posjetili ukućane koji su ostali, pa je tako i dan prije Mihajlovog ubojstva, 20. studenoga 1991.  godine Marica u popodnevnim satima bila u posjeti suprugu u Novskoj. Nije slutila da je to zadnji  

 4. Kako navodi Marica Šeatović, jednom prilikom Mihajla je legitimirao nepoznati uniformirani vojnik. Uvidjevši da  je Mihajlo srpske nacionalnosti pojurio je do njegovog nadređenog s agresivnim pitanjem o Mihajlovom radnom  odnosu istovremeno tražeći njegov momentalni otkaz. Mihajlo je, vidno uznemiren, sjeo na svoj motor i otišao kući,  a za sobom je čuo pucnjeve koji su ga dodatno prestrašili. Stigavši kući, shvatio je da nema svoje osobne karte. Ona  je, ispostavit će se kasnije, pronađena tek na mjestu zločina gdje je Mihajlo ubijen. 

Drugi incident koji Šeatović navodi bio je iznenadni upad uniformiranih lica u kapuljačama ispred kuće Mihajla  Šeatovića. U tim trenucima s njim je u kući bio i Ljuban Vujić. Prema Maričinim riječima, ,,njih dvojicu su odvezli  u Policijsku stanicu Novska gdje ih nisu ispitali, već su navečer prebačeni u Kutinu na ispitivanje kod nekog policijskog inspektora. U toku te noći su ih ispitivali gdje je tko, gdje je rodbina, gdje je ovaj, gdje onaj“. Iako nije  bilo fizičkog maltretiranja, rastao je pritisak koji se stvarao prema pripadnicima srpske nacionalnosti i njihovim  obiteljima.

put kada će Mihajla vidjeti živog. U kući je s Mihajlom bio i susjed Ljuban Vujić koji je sutradan također ubijen u zločinu. Prema Maričinom sjećanju, ,,svi smo sjedili, pričali i kuhali kavu“ (ibid.)  ne sluteći što će se dogoditi. Iako je primijetila da je uznemiren te unatoč njezinom nagovaranju i  nagovaranju susjede Marije Šobot, Mihajlo je čvrsto odlučio ostati siguran kako mu život i dalje  nije u opasnosti. 

4. Zločin 

Ujutro, 22. studenoga 1991. godine u Novoj Subockoj, Maričina susjeda iz Novske susreće  poznanika koji ju ispituje o pucnjavi u njezinoj ulici prošlu večer. Prema Maričinom sjećanju, bilo  je to direktno pitanje: ,,što se pucalo u tvojoj ulici?“ (Šeatović, 2020). Radilo se o Ulici Antuna  Mihanovića u Novskoj gdje su živjeli Marica i Mihajlo. Po primitku vijesti, pripadnici Hrvatske  vojske, a ujedno i Maričini susjedi, zajedno s njom kreću prema Novskoj. Bilo je to mučno,  neizvjesno i tjeskobno putovanje do odredišta na kojem je Marica zatekla otvorenu kuću.5 Iako  nije bilo provaljeno, kuća je bila prazna. Međutim, u susjednoj kući obitelji Rašković u koju prvi  ulazi Maričin prijatelj i hrvatski branitelj, zatiču strašan prizor. Nalaze razbacane stvari, perje i  staklo na podu. Krvi je bilo posvuda. U međuvremenu su saznali da je ubijeno četvero civila srpske  nacionalnosti uključujući i Mihajla. Točnije, u večer 21. studenoga 1991. godine šest vojnika 1.  gardijske brigade „Tigrovi“ upalo je u kuću Šeatovićevih susjeda u potrazi za građanima srpske  nacionalnosti. Ubrzo u kuću dovode i Mihajla Šeatovića. U tim trenucima započinje iživljavanje  koje završava ubojstvom četvero nevinih civila među kojima je i Mihajlo Šeatović. Drugim  riječima, te je večeri oko 22 sata u Novskoj, u kući bračnog para Rašković počinjen zločin nad  civilnim stanovništvom. 

5. Prvi izlazak na mjesto zločina i zatečeno stanje 

Prvi na mjesto zločina izlaze djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,  Policijske postaje Novska, Čedo Borojević i Vojislav Vlahović, koji 22. studenoga 1991. sastavljaju Zapisnik o uviđaju (K-149/91). Iz uviđaja saznajemo bliži opis mjesta zločina i zatečeno stanje. Prema njemu, tijela ubijenih Mihajla Šeatovića, Miše Raškovića i Ljubana Vujića  nalazila su se u prostoriji dnevnog boravka u donjem dijelu kuće, a pored stolova su zatečene  prevrnute stolice. Po sobi su bili vidljivi manji i veći razbacani predmeti. ,,Mrtvo tijelo Mihajla  Šeatovića zatečeno je u ležećem položaju okrenuto na leđa, glavom naslonjeno na dio rastavljenog  ležaja“ (K-149/91). Na prednjem dijelu trbuha, na vesti, bile su vidljive veća i manja mrlja krvi.  Njegova potkoljenica bila je slomljena, a na leđima, desnoj natkoljenici te na oba stopala bile su  vidljive strijelne rane rafalno ispaljenih metaka iz automatske puške marke CZ M-70, call. 7,62  

 5. ,,Kuća se nalazi u naselju sa gustim redom porodičnih kuća. Kuća je katnica i sastoji se od prizemne etaže, gornje  etaže i krovišta sa tavanom“ (K-149/91.).

mm što je prouzročilo Mihajlovu smrt. ,,Između ulaznih vrata iz hodnika i tijela Miše Raškovića  zatečeno je tijelo Ljubana Vujića“ (ibid.). Sajka Rašković je zaklana, a postoje indicije, koje  proizlaze iz dokumentacije priložene sudskom spisu, da je prethodno silovana ili seksualno  zlostavljana. 

Također, kako navodi ,,Zapisnik o uviđaju“ (K-149/91), na licu mjesta su izuzete sve pronađene  čahure koje će se koristiti u daljnjoj kriminalističkoj obradi s ciljem otkrivanja počinitelja zločina.6 Mrtva tijela Sajke i Miše Raškovića, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića prevezena su u  mrtvačnicu u Kutinu gdje je po istražnom sucu Okružnog suda Sisak, Željku Mlinariću, naređena  obdukcija. Pregled mrtvih tijela na mjestu događaja obavio je liječnik DZ Novska Zvonimir  Puškarić, a nakon nekoliko dana tijela su vraćena obiteljima koje su ih sahranile na groblju u  Novskoj. Marica Šeatović je bila na sahrani te navodi kako su ih ,,sahranili nakon tri – četiri dana  na Gradskom roblju u Novskoj“ (Šeatović, 2020.). 

6. O zločinu, postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na optužene  

Marica Šeatović prve detalje o zločinu saznaje tek kad je dobila uvid u zapisnik o uviđaju te kad  je pokrenula parnični postupak protiv Republike Hrvatske 2004. godine. Tijekom tog parničnog  postupka čitana je optužnica (K-42/92) protiv počinitelja iz 1992. godine iz koje Marica saznaje  detalje zločina. U njoj se navodi kako su vojnici upali u obiteljsku kuću s kućnim brojem 9 u  vlasništvu obitelji Rašković gdje su zatekli supružnike Rašković, Mišu i Sajku. U kuću su ušli s  namjerom da ispitaju tko su i zašto su ovdje te da provjere posjeduju li oružje. Po saznanju kako  se radi o pripadnicima srpske nacionalnosti zahtijevali su da prokažu i ostale ljude srpske nacionalnosti u okolnim kućama. Kako navodi optužnica iz 1992. godine podignuta pred Vojnim  sudom u Zagrebu, ,,nakon što su putem televizije vidjeli da je izvršen napad i zauzet od  okupatorske vojske grad Vukovar, te da dio građana srpske nacionalnosti pozdravlja okupatorsku  vojsku, duboko ozlojeđeni viđenim postupanjem dijela srpskog pučanstva odlučili su se osvetiti  građanima srpske nacionalnosti koji su živjeli u Novskoj“ (K-42/92: 2). Među pripadnicima srpske  nacionalnosti koji su živjeli u istoj ulici bili su i susjedi Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić koji su  dovedeni u kuću. U tim trenucima započelo je iživljavanje koje je rezultiralo ubojstvom četvero  civila. Prema Maričinim riječima, u kući je na mjestu zločina postojala velika ,,slika izrezbarena  u hrastovini veća od jednog metra koja je kasnije pronađena slomljena što znači da su ih njome  udarali“ (Šeatović, 2020). Fizičku torturu pratila je i psihička, pa su tako zatočeni civili bili  prisiljeni ,,da pjevaju hrvatske pjesme ‘Ustani bane Jelačiću’, i ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’“ (K- 

 6. ,,Utvrđeno je da je 10 čahura ispaljeno iz automatske puške broj B-85853 oduzete od Leskovar Dubravka. 7 dostavljenih čahura koje su pronađene na mjestu ubojstva Rašković Sajke ispaljeno je iz poluautomatske puške broj  336921 koja puška je oduzeta od Pupić Damira, a koju je na mjesto izvršenja krivičnog djela donio Tutić Borislav i  ostavio u hodniku prizemlja, od kud ju je prema vlastitom priznanju uzeo Raguž Vide Damir i njome je izvršio  ubojstvo Rašković Sajke“ (K-42/92).

42/92: 2), a ako to nisu znali, prisiljavani su ,,da pjevaju četničke ili ustaške pjesme, a oni nisu  imali pojma ni o jednima ni o drugima“ (Šeatović, 2020). Unatoč uviđaju koji je obavljen dan  nakon zločina, Marica Šeatović i članovi obitelji ostalih žrtava dugo nisu mogli dobiti službene  informacije. Neka nagađanja u Novskoj išla su u smjeru počinitelja kao uniformiranih osoba, no,  kako navodi Šeatović, ,,nije bilo naglašeno ni da li je to Hrvatska vojska ni ništa“ (Šeatović, 2020).  Kasnije se saznalo da je istragu vodio istražni sudac iz Siska te Marica zajedno sa svojom rođakom  i suprugom ubijenog Ljubana Vujića, Anom Vujić, odlazi u Sisak. Tamo na vlastito zaprepaštenje dobivaju odgovore koji su relativizirali7 zločin te potvrdu da je spis predan na Vojni sud. U tim  trenucima započinje mukotrpna borba s pravosudnim sustavom. Tek 1997. godine odvjetnik ih  savjetuje o mogućnosti podnošenja pismenog zahtjeva za dobivanje Zapisnika. Marica navodi da  su ,,nakon nekoliko dana pozvane“ (Šeatović, 2020) te im je uručen Zapisnik o uviđaju iz 1991.  godine. Naime, Vojno tužiteljstvo u Zagrebu u ožujku 1992. godine podiglo je optužnicu protiv  Dubravka Leskovara i Damira Vida Raguža ,,zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom  kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva“ (Stojanović, Čalić Jelić,  2014: 100). Optužnicom su se I. okr. Dubravko Leskovar i II. okr. Damir Vid Raguž teretili da su  spomenutog 21. studenog 1991. godine u ulici Antuna Mihanovića na kućnom broju 9, u kući  supružnika Miše i Sajke Rašković hladnokrvno mučili i ubili bračni par Rašković kao i kasnije  dovedene Ljubana Vujića i Mihajla Šeatovića. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u  Zagrebu gdje je 18. svibnja 1992. u nadležnosti predsjednika vijeća, suca Nevena Švende te  članova vijeća Aleksandra Zundera i Željka Horvatovića proveden dokazni postupak kojim se I.  okr. Leskovar i II. okr. Raguž terete za ozbiljan zločin protiv civila. Međutim, Vojni sud je ,,10.  studenog 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu  od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv  Republike Hrvatske. Na rješenje o obustavi postupka, Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu“ (Stojanović, Čalić Jelić, 2014: 101) te su okrivljenici oslobođeni teških optužbi za kazneno djelo. 

7. Parnični postupak protiv Republike Hrvatske 2004. godine 

Marica Šeatović je nakon usvajanja Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika  hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata tužila Republiku Hrvatsku za  nadoknadu štete, koristeći tako jedini tada otvoreni pravni put jer je kazneni postupak obustavljen  zbog pogrešne primjene Zakona o oprostu krivičnog progona i postupaka za krivična djela  počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Točnije, 13. srpnja 2004.  godine pred Općinskim sudom u Novskoj podigla je tužbu protiv Republike Hrvatske (P.148/04)  kojom se zahtjeva naknada nematerijalne štete u iznosu od 232.000 kuna, a zbog zločina protiv  

 7. Prema Maričinom svjedočanstvu, u Sisku ih je dočekao razgovor uz riječi kako su se ,,tragedije događale i nažalost  još uvijek se događaju“ (Šeatović, 2020), što su doživjele kao relativizaciju i banaliziranje okrutnog zločina prema  nenaoružanim civilima.

civilnog stanovništva u kojem je ubijen njezin suprug.8 Međutim, već 10. prosinca 2004. godine  Općinski sud u Novskoj donosi presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan te se  ,,tužiteljici nalaže da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove parničnog postupka u  iznosu od 7.500 kn, u roku od 15 dana“ (P.148/04-8). Nakon toga uslijedile su žalbe i presude (Gž 

494/05) kojima se iste odbijaju, kao i pokušaj revizije 24. srpnja 2006. godine kojom se predlaže  ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu  (P.148/04-). Žalbe i daljnji pravni postupci bivaju odbijeni uz gomilanje novih sudskih troškova sve do srpnja 2008. godine kada se predmet vraća na prvostupanjski sud u Novskoj. Međutim,  Općinski sud u Novskoj 30. prosinca 2008. godine donosi presudu (P.205/08-27) kojom se tužbeni  zahtjev odbija zbog zastare te se nalaže dodatnih 10.000 kuna sudskih troškova. Drugim riječima,  kako to ističe OESS/OSCE u svojoj već spomenutoj studiji, ,,Nakon što je Vrhovni sud poništio  prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje, 2008. g. je Općinski sud u Novskoj  odbacio tužbeni zahtjev kao zakašnjeli zbog nastupanja zastare u građanskim predmetima s  obzirom da zbog primjene općeg oprosta nije utvrđeno počinjenje zločina“ (OESS/OSCE, 2009).  Kroz nekoliko godina ukupni sudski troškovi dosegnuli su više od 20.000 kuna što je ugrozilo  Maričinu egzistenciju. Republika Hrvatska je iznos u potpunosti naplatila u mjesečnim ratama,  ovrhom jedne trećine njene mirovine. Za vrijeme naplate parničnih troškova ubojice njezinog  supruga bile su i dalje na slobodi. 

8. Nastavak pravne borbe, sudske odluke u vezi kaznenog postupka 2009. godine 

Osim patnje koju je Šeatović proživjela zbog nekažnjenog zločina tijekom devedesetih, još jednu  proživljava tijekom povlačenja po sudovima – ,,i po sudu za nadoknadu štete i po ovom drugom,  za kaznenu odgovornost počinitelja“ (Šeatović, 2020). 

Županijski sud u Zagrebu 14. siječnja 2009. godine potvrđuje odluku Vojnog suda u Zagrebu (K 42/92) o obustavi kaznenog postupka od 10. studenoga 1992. godine. U međuvremenu, I. okr. Dubravko Leskovar umire što dodatno komplicira cijeli proces. Iste godine, 17. rujna, Županijski  sud u Sisku donosi rješenje (Kv-187/09) kojim se određuje novo provođenje istrage, ,,ovoga puta  kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva“ (Stojanović, Čalić  Jelić, 2014: 101). Naime, „u većini slučajeva (nakon izvjesnih pritisaka međunarodne zajednice i  organizacija za zaštitu ljudskih prava) došlo je do ponovnog procesuiranja doista odioznih ratnih  zločina (Đokić Jović, Bošnjak, Sjekavica, 2014: 264) na čije je počinitelje, kao na pripadnike  Hrvatske vojske, neutemeljeno primijenjen oprost.“ Rješenje nalaže istragu protiv sada I. okr. 

8. ,,U svezi sa okolnostima štetnog događaja pokojni suprug tužiteljice nije dao nikakvog povoda počiniteljima da  postupe na takav način iz razloga što je okruženje u susjedstvu bilo takvo da su pripadnici hrvatske vojske bili  raspoređeni po kućama, a u kući u kojoj se dogodio slučaj masovnog ubojstva nije pronađeno nikakvo oružje, a niti  postoje dokazi da bi se iz iste kuće djelovalo na borbeni ili neki drugi sličan način kojim bi se ugrožavala sigurnost  pripadnika hrvatske vojske“ (P-148/04: 2).

Damira Vida Raguža te II. okr. Željka Škledara. Ovim procesom okrivljeni se optužuju za kršenje  međunarodnog prava te za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.  Međutim, 1. listopada 2009. godine odbija se istražni zahtjev ŽDO Sisak (KV-192/09) zbog neosnovanosti. Drugim riječima, prihvaćena je žalba I. okr. Damira Vida Raguža te se cijeli  predmet vraća na ponovno odlučivanje. Na kraju, nakon žalbe državnog odvjetnika, 3. prosinca  iste godine ipak se prihvaća istražni zahtjev te se određuje provođenje istrage (Kio-50/09-18)  protiv Damira Vida Raguža i Željka Škledara. ,,VSRH je u prosincu 2009. godine prihvatio žalbu  državnog odvjetnika te odredio provođenje istrage, smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj  stvari“ (Stojanović, Čalić Jelić, 2014: 101). 

9. Podizanje nove optužnice 2010. godine i donesena presuda 

Nakon prihvaćanja žalbe državnog odvjetnika i određivanja istražnog pritvora za dvojicu  okrivljenika, 15. siječnja 2010. godine Županijski sud u Sisku podiže optužnicu (K-DO-16/09)  protiv I. okr. Damira Vida Raguža i II. okr. Željka Škledara. Njome se zahtijeva provođenje glavne  rasprave s ispitivanjem svjedoka uz prihvaćanje i uvođenje u zapisnik nalaza i mišljenja vještaka  dr. Dušana Zečevića i dr. Josipa Škavića kao i zapisnika o balističkim vještačenjima iz 1992.  godine. U konačnici, zahtijeva se donošenje završne, osuđujuće sudske odluke9 prema I. okr.  Ragužu i II. okr. Škledaru zbog osnovanih sumnji u počinjenje kaznenog djela koje im se stavlja  na teret. Međutim, u trenutku podizanja optužnice, I. okr. više ne boravi na adresi prebivališta te  je nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. U konačnici, optužnicom se zahtijeva da  se II. okr. Željku Škledaru produži pritvor10 zbog opasnosti od bijega u postupku gdje mu prijeti  presuda visoke zatvorske kazne. Prema dostupnim informacijama, tijekom 2010. godine  provedene su četiri glavne rasprave uz nazočnost predsjednice vijeća za ratne zločine Snježane  Mrkoci, članice vijeća Ljubice Balder, člana vijeća Predraga Jovanovića te zapisničarke Blaženke  Wolf. Na posljednjoj glavnoj raspravi 16. travnja 2010. godine završen je dokazni postupak te se  donosi nepravomoćna presuda kojom je I. opt. Damir Vid Raguž ,,proglašen krivim te mu je  izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, dok je Željko Škledar oslobođen11 optužbe“ (Stojanović, Čalić Jelić, 2014: 101). 

9. Sud predlaže ,,da se protiv I okr. Vide Damira Raguža na temelju čl. 102. st. 1. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom  postupku odredi pritvor jer iz spisa proizlazi kako postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo  stavljeno mu na teret, a evidentno je da postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da se okrivljenik krije jer isti ne  boravi na adresi svog prebivališta…“ 

10. Sud predlaže ,,da se protiv II okr. Željka Škledara na temelju čl. 102. st. 1. toč. 1. i toč. 4. u svezi čl. 107. st. 1.  Zakona o kaznenom postupku produži pritvor jer iz spisa proizlazi kako postoji osnovana sumnja da je okrivljenik  počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret te postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da bi okrivljeni boravkom  na slobodi mogao pobjeći…“ (K-DO-16/09: 3) 

11. ,,Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku smatralo je kako nije dokazano da je i Željko Škledar sa Ragužom,  Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom“ (Stojanović,  Čalić Jelić, 2014: 101).

10. Oslobađajuća presuda 2013. godine 

Postupak protiv I. okr. Damira Vida Raguža i II. okr. Željka Škledara nastavio se i narednih godina. ,,Vrhovni sud je u srpnju 2012. godine prihvatio žalbe i ukinuo prvostupanjsku presudu“ (Stojanović, Čalić Jelić, 2014: 101), a rasprava se prebacuje na Županijski sud u Zagrebu gdje je  odlučeno provođenje nove rasprave s nadopunjenim dokaznim postupkom što je podrazumijevalo  ponovljena svjedočenja pojedinih sudionika procesa kao i određene nove dokaze.12 Prva rasprava  održala se 6. veljače 2013. godine te su na njoj nazočili predsjednik vijeća sudaca Tomislav Juriša, članovi sudskog vijeća Mirko Klinžić i Petar Šakić te Gordana Klokočar kao zapisničarka. Osim  aktera sudskog procesa, glavnoj raspravi prisustvuju i Milena Čalić Jelić iz Documente – Centra  za suočavanje s prošlošću te Milan Jakšić iz časopisa Identitet. Tijekom glavne rasprave nastavilo  

se s dokaznim postupkom koji je trebao potvrditi ili odbaciti zaključke presude iz 2010. godine.  Druga glavna rasprava održala se 4. ožujka 2013. godine u istom sudskom sastavu te je na njoj bio  prisutan samo jedan svjedok, Drago Prša, koji je svojim iskazom direktno svjedočio protiv  pokojnog Dubravka Leskovara. Svjedočenje je temeljio na iskazu kojeg mu je osobno dao  Leskovar 1994. godine, a u kojem on priznaje počinjenje zločina. Sud je povjerovao iskazu  svjedoka Drage Prše ,,iako je u ranijim fazama, u istrazi i na glavnoj raspravi, ovaj svjedok rekao  da nema saznanja tko su počinitelji zločina. U ovom postupku je drugačije iskazivao“ (Stojanović,  Čalić Jelić, 2014: 102). Pršinim svjedočenjem dolazi do obrata u postupku te se krivnja prebacuje na pokojnog Leskovara. Drugim riječima, ,,iz njegova iskaza proizašlo je da je počinitelj ovog  zločina zapravo pok. Dubravko Leskovar, moguće i pok. Perković, a da Damir Vid Raguž nije  sudjelovao u zločinu“ (ibid.). Tijekom iste glavne rasprave Vijeće donosi presudu kojom se I.  optuženi Damir Vid Raguž i II. optuženi Željko Škledar oslobađaju optužbe. Presuda se detaljno  obrazlaže 7. ožujka 2013. godine uz sažetak svih svjedočenja. ,,Ovaj postupak je proveden bez  bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred  Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti  iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine“ (Stojanović, Čalić  Jelić, 2014: 102). Time se ovaj postupak za ovaj zločin zaključuje. Za ubojstvo Mihajla Šeatovića,  Ljubana Vujića te Miše i Sajke Rašković nitko nije osuđen na zatvorsku kaznu. 

11. Zaključak 

Imajući u vidu kako je pok. Dubravko Leskovar tijekom sudskih procesa bio I. okrivljeni,  opravdano se javlja sumnja u ishod postupka. Drugim riječima, prebacivanjem tereta krivice na  preminulog, ostali živući okrivljenici bivaju oslobođeni. Marica Šeatović je prisustvovala svim  raspravama na kojima je bilo izrazito ,,mučno gledati ljude koji svjedoče“ (Šeatović, 2020), bez  

 12. ,,U ponovljenom suđenju trebalo je utvrditi u čemu se ogledao doprinos opt. Raguža u počinjenju kaznenog djela,  odnosno da li su i kada optuženi Raguž te pok. Leskovar i pok. Perković ostali u kući Raškovićevih. U tom dijelu su  se razlikovali iskazi svjedoka Tutića i Kumića pa ih je bilo potrebno dodatno analizirati kako bi se stvorila  vjerodostojna predodžba o događaju“ (Stojanović, Čalić Jelić, 2014: 101).

vidljive grižnje savjesti i kajanja. Šeatović je sudske procese uspjela izdržati uz podršku bliskih  ljudi na privatnom i na pravosudnom putu. To nisu samo prijatelji iz ulice koji su je 90-ih spasili,  već i prijatelji koje je Šeatović stekla u organizacijama civilnog društva, a koje su joj bile moralna,  psihološka i pravna podrška (Documenta- Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za  ljudska prava, Centar za žene žrtve rata, Srpsko narodno vijeće i dr.). Stoga Šeatović zaključuje  kako ,,ne bi mogla sve to izdržati da nije imala takvu podršku“ (Šeatović, 2020) posebice tijekom zadnjeg procesa kada je ,,prema svim pravnim parametrima trebala biti potvrđena osuđujuća  presuda“ (Šeatović, 2020) iz 2010. godine prema kojoj se Damir Vid Raguž upućivao na  odsluženje zatvorske kazne u trajanju od 20 godina. Međutim, na zadnjem ročištu došlo je do  obrata prema kojem su okrivljenici u ovom postupku proglašeni nevinima, uz prebacivanje sve odgovornost na pok. Leskovara i pok. Perkovića. Pokojni Leskovar više nije mogao odgovarati za  zločin, a ostali osumnjičeni bivaju oslobođeni. U konačnici, Marica Šeatović i ostali oštećeni  članovi obitelji te svi koji se bore protiv nekažnjivosti, opet nisu dočekali pravdu. 

12. Nastavak života 

Marica Šeatović 1991. godine nakon zločina i ubojstva njezinog supruga ponovno odlazi u Novu  Subocku kako bi se tamo sklonila. Ondje je naišla na krug ljudi koji joj je pomogao te se u svibnju  1992. godine vraća u Novsku koja je bila pusta i razrušena, a kućanstva ostaju bez osnovnih  životnih uvjeta poput struje, vode ili plina. Marici Šeatović je povratkom u Novsku trebalo  vremena da se privikne na novonastalu situaciju te noći provodi kod susjede zbog psihičke traume  bivanja u vlastitoj kući. Ljudi koji su spasili Maricu i danas su dio njezinog života te su ostali u  vrlo dobrim odnosima.  

Niti visoki parnični troškovi, a niti oslobađajuća presuda 2013. godine nisu slomili Maricu Šeatović koja je odlučila pričati svoju priču u javnosti te tako ohrabrivati druge ljude s važnom  porukom iskrenog suosjećanja bez mržnje. Kako sama navodi, ,,krenula sam u javnosti pričati  svoju priču da ohrabrim i druge ljude, da ju i oni na taj način ispričaju. Ja ne mrzim nikoga, a sa  svakim suosjećam“ (Šeatović, 2020). Također, Šeatović je predsjednica Udruženja porodica  ,,Protiv zaborava“ koje se bori za istinu i pravdu civilnih žrtava srpske nacionalnosti. Iako je čula  tisuće priča Srba, Hrvata i drugih žrtava na raznim konferencijama na kojima je sudjelovala,  vjeruje u humanost i solidarnost svih dobronamjernih ljudi te zaključuje ,,kako je svakom u toj  situaciji teško, ali uz potporu dobrih ljudi, sve se može izdržati“ (ibid.). Žrtve čekaju pravdu već  trideset godina. Marica Šeatović svojom pričom želi potaknuti sve ,,da se ne ustežu pred  autoritetom institucija i da krenu dalje“ (Šeatović, 2020). Pravda se može ostvariti priznavanjem  boli i patnje svih civilnih žrtava.

13. Kronologija sudskih postupaka, izvještaja organizacija za ljudska prava i korišteni  dokumenti 

14. studenoga 1991. – U Novskoj je ubijen Mihajlo Šeatović zajedno sa supružnicima Rašković  i Ljubanom Vujićem. 
15. studenoga 1991. – Pripadnici Policijske postaje Novska, Čedo Borojević i Vojislav Vlahović  izvršili uviđaj i pripremili Zapisnik o uviđaju. 

(K-149/91) 

23. ožujka 1992. – Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podiže optužnicu protiv Dubravka Leskovara i  Damira Vida Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne  ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. 

(KTV-517/92) 

18. svibnja 1992. – Vijeće donosi rješenje da će se provesti glavna rasprava: – I. okr. Dubravko Leskovar, odvjetnik Dragutin Rotim

– II. okr. Damir Vid Raguž, odvjetnica Dafinka Večerina 

(IV-K-42/92) 

10. studenoga 1992. – Vojni sud u Zagrebu donosi odluku o obustavi kaznenog postupka pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. (IV-KV-668/92) (K-42/92). 
11. srpnja 2004. – Marica Šeatović pokreće građansku parnicu protiv RH za naknadu štete. (P.148/04)
12. prosinca 2004. – Općinski sud u Novskoj donosi presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev te se tužiteljici nalaže naknada sudskih troškova u visini od 7.500 kn.

(P.148/04-8) 

24. srpnja 2006. – Šeatović pokreće reviziju kojom se predlaže ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

(P.148/04-) 

10. listopada 2007. – VSRH u Zagrebu donosi presudu kojom se odbija revizija. (Rev 270/06-2)
11. ožujka 2008. – Predmet se vraća na prvostupanjski sud.

(Rev 364/07-2) 

30. prosinca 2008. – Općinski sud u Novskoj donosi presudu kojom se odbija odštetni zahtjev radi zastare. Tužiteljici se nalaže nadoknađivanje troškova parničnog postupka u iznosu od 10.000 kuna.  (P.205/08-27) 

14. siječnja 2009. – Županijski sud u Zagrebu potvrđuje rješenje Vojnog suda K-42/92 od 10. studenoga 1992. godine u odnosu na I. optuženika Dubravka Leskovara i II. optuženika Damira Vide Raguža, te koja je postalo pravomoćno 13. studenoga 1992. godine.

(Vojni K-42/92) 

9. veljače 2009. – Ured OESS-A u Zagrebu (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju – OSCE, Organization for security and Co-operation in Europe) izdaje tekst pod naslovom ,,Ubojstva počinjena nad srpskim civilima od strane hrvatskih vojnika u Novskoj koncem 1991. na koja je primijenjen opći oprost“ s podnaslovom ,,Implikacije na utvrđivanje pojedinačne  odgovornosti za ratne zločine i građansku odgovornost države“. 

Srpanj 2009. – Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podnijelo je istražni zahtjev protiv  Damira Vida Raguža i Željka Škledara i tako iniciralo kazneni progon protiv eventualnih  počinitelja, amnestiranih ratnih godina za svoja nedjela, ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo  ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. 

Srpanj 2009. – U razdoblju od srpnja 2009. do prosinca 2010. organizacije za ljudska prava  provele su uvid u sačuvane spise bivšeg Vojnog suda u Zagrebu, pohranjene u Državnom arhivu  u Zagrebu, u kojima je kazneni postupak obustavljen na temelju zakona o oprostu. U upisniku  Vojnog suda u Zagrebu evidentirano je 1019 spisa kaznenih predmeta u kojima je primijenjen  oprost, a od toga je bar u tri utvrđena pogrešna primjena zakona o oprostu, za dva zločina u  Novskoj i zločin na Jakuševcu. 

17. rujna 2009. – Županijski sud u Sisku određuje provođenje istrage protiv I. okr. Damira Vida Raguža i II. okr. Željka Škledara.

(KIO-50/09) 

25. rujna 2009. – Županijski sud u Sisku odbija žalbu II. okr. Željka Škledara protiv rješenja istražnog suca ovog suda o provođenju istrage i određivanju pritvora od 17. rujna 2009. godine. (KV-187/09)

(KIO-50/09) 

1. listopada 2009. – Županijski sud u Sisku odbija istražni zahtjev Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) Sisak protiv I. okr. Damira Raguža smatrajući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu. 

(KV-192/09) 

– ŽDO Sisak na isto rješenje donosi žalbu. 

3. prosinca 2009. – Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća žalbu državnog odvjetnika (ŽDO Sisak), preinačuje pobijano rješenje, prihvaća istražni zahtjev državnog odvjetnika, te određuje 

14 

provođenje istrage smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj stvari. 

(IV KŽ 76/09-4) 

15. siječnja 2010. – Županijski sud u Sisku zaprima optužnicu ŽDO Sisak u kojoj je I. okr.  Damir Vid Raguž, a II. okr. Željko Škledar. 

(K-DO-16/09) 

8. ožujka 2010. – Zapisnik o glavnoj raspravi, Županijski sud u Sisku. 

(K-2/10) 

9. ožujka 2010. – Zapisnik o glavnoj raspravi, Županijski sud u Sisku. 

(K-2/10) 

13. travnja 2010. – Zapisnik o glavnoj raspravi, Županijski sud u Sisku. 

(K-2/10) 

16. travnja 2010. – Zapisnik o glavnoj raspravi, Županijski sud u Sisku. 

(K-2/10) 

16. travnja 2010. – Županijski sud u Sisku u vijeću za ratne zločine donosi presudu kojom je I.  opt. Damir Vid Raguž kriv te se osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.  Željko Škledar je oslobođen optužbe. 

(K-2/10) 

Srpanj 2012. – Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća žalbu te ukida prvostupanjsku  presudu. 

6. veljače 2013. – Održano prvo ročište pred Županijskim sudom u Zagrebu. (2 K-RZ-22/12) 
7. ožujka 2013. održano drugo ročište pred Županijskim sudom u Zagrebu. (2 K-RZ-22/12) 

* IZVJEŠTAJ O PRAĆENJU SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE ZA 2013. navodi kako su  održane četiri glavne rasprave. 

4. ožujka 2013. – Županijski sud u Zagrebu donosi presudu kojom se I. opt. Damir Vid Raguž i  II. opt. Željko Škledar oslobađaju optužbi. 

(2 K-RZ-22/12) 

Literatura: 

15 

1. Đokić Jović, J., Bošković, M. K., Sjekavica, M. (2014). Zakon o oprostu u Procesuiranje  ratnih zločina – Jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj. Documenta – Centar  za suočavanje s prošlošću. Zagreb 
2. Marijan, D. (2009). Novska u Domovinskom ratu. HVIDRA. Novska 
3. Stojanović, M., Adrić, R., Kruhonja K. (2009). Izvještaj o praćenju suđenja za ratne  zločine za 2009. godinu. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava. Osijek, Zagreb. 
4. Stojanović, M., Čalić Jelić, M. (2014). Izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine za  2013. godinu. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i  ljudska prava Osijek, Građanski odbor za ljudska prava. Zagreb, Osijek. 
5. Republički zavod za statistiku (1992). Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po  naseljima. Zagreb. (str. 138-139) 
6. Šeatović, Marica. Osobni intervju, 12. prosinca 2020. 
7. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Arhiva dokumenata sudskih procesa

1 ,,Projekt „Javni dijalog o sudbini ubijenih i nestalih: Mi pamtimo – a vi?“ podržan je sa 149.999,99 € financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP i Norveških grantova. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i ne odražava nužno stavove država donatorica i Upravitelja Fonda“.