Biljana Srbljanović: Velika hrabrost

18. January 2021.
Beleške sa Fejsbuka.
Untitled-2

Seksualno nasilje, a posebno silovanje, decenijama se predstavlja kao gotovo karikaturalan čin. Silovatelji se smatraju “slabićima”, “manijacima”, koje samo treba da kroz šake provuče neki otac ili brat, pa da on to više nikad ne uradi. Silovatelji su prikazivani u društvenom diskursu kao neki duševno oboleli ljudi, koji iskaču iz žbunja, mračnog ulaza, vrebaju u haustoru ili liftu da skoče na ženu i da je fizičkim nasiljem i pretnjom oružjem, “nateraju” na odnos. Silovanje se shvata kao seksualni akt, smatra se da samo lepe i fizički atraktivne žene mogu biti žrtve, otvoreno se postavlja pitanje – šta će ona na ulici sama kasno, zašto nije glasnije vrištala, zašto se nije snažnije branila, zašto nije brže bežala, zašto nije zvala nekog muškarca – oca, brata, muža, dečka – da je odbrani i osveti.
Na silovanje ili seksualno nasilje koje ne podrazumeva fizičku silu, gleda se sa podozrenjem, nevericom i čak otvorenim podsmehom. To je takodje deo naše tradicionalne kulture, koliko samo filmova znamo u kojima se junakinje obljubljuju i kada to odbijaju, a posle im se kao svidi, ili u kojima se, na kao komičan način prikazuje zloupotreba poverenja, autoriteta, očaja žene, u svrhu seksualnog nasilja, pa onda ti zlostavljači zapravo ostaju u kolektivnoj svesti zabeleženi kao “šmekeri”, “frajeri”, “zavodnici”, neodoljivi mangupi kojima je nemoguće reći ne.
Razmislite samo o najpopularnijim filmovima: “U Varioli Veri” Rade Šerbedžija, taj kultni lik doktora, bukvalno siluje koleginicu, medicinsku sestru Vladicu Milosavljević, dok ona nekoliko desetina puta kaže NE, on je šamara, cepa joj veš, fizički je primorava na snošaj u ordinaciji, na njenom radnom mestu, gde je on njen pretpostavljeni, a usput je i omiljeni doktor, sa kojim bi “svaka htela”. Ta sestra je, inače, i žrtva seksualnog iskorištavanja od strane odvratnog direktora bolnice, Radeta Markovića, on je ponižava i vredja, jer je “kurva” (pošto je “pristala” da je drugi siluje), a da bi na kraju i on, i doktor-silovatelj preživeli, samo mučena sestra ne. Za njom niko ne zažali, ona nema prava na poetsku pravdu, za nju nema iskupljenja.

Ili Otac Makarije iz “Čuda nevidjenog” još je karikaturalnija ličnost, tu prosto Bati Živojinoviću ne možeš a da se ne smeješ, da godinama, decenijama posle, ponavljaš njegove replike i fazone, što je on baš jedan onako mnogo smešan tip, al je šmeker, mangup, dok u stvari seksualno napastvuje i siluje desetine žena, očajnica jer su “nerotkinje”, a mi se još baš zabavljamo, dok gledamo te scene.

Na kraju i sami “Maratonci trče počasni krug”, jedan od naših najvećih filmova svih vremena, umiven, naivan, duhovit, karikaturalan, ipak ima i scenu u kojoj starac-stogodišnjak, nominalno glava porodice, grabi služavku, trpa je u kadu u kojoj leži go, cepa joj bluzu i grabi dojke, dok se ona protivi, ali ipak nema veze starac je to, ne može baš stvarno da je siluje, samo može da je “pipa”, mnogo nam je smešno.

Ovakvih primera ima na stotine, ne samo u filmu naravno, naša književnost je puna silovanja koja su normalizovana, naša pop-kultura, naša estrada, svo to javno ismevanje seksualnog rada (i to uvekradnica nikada klijenata), naravno da nije uzrok zločina Aleksića, ali nekako nije ni da nije. Taj stav da je seksualni napad nešto što se dogodi jednom, pa se onda biješ, vrištiš, šutiraš i bežiš, a sve drugo si sama izazvala, ta poetika u kojoj je žensko telo svačije, samo ne ženino, stvorilo je, na neki način ovu klimu u kojoj je moguće imati sve te komentare koji krive žrtvu, sumnjiče je, ne veruju joj, jer je glumica, jer je ćutala, jer se zločincu “vraćala”. Malo da se zamislimo gde će nam duša.

Seksualno nasilje, a posebno silovanje, decenijama se predstavlja kao gotovo karikaturalan čin. Silovatelji se smatraju …

Posted by Biljana Keller on Sunday, January 17, 2021

Ne mogu da se zaustavim. Želim još i ovo da kažem: užasava me ovo krivljenje roditelja, jer roditelji su, zapravo, takodje žrtve, oni su ona prva instanca koju predator zgazi, on roditelje zavede, kao ličnost od ugleda i autoriteta, kao cenjen pedagog na poziciji vrhunske moći.

Njima mediji, javnost, čaršija i sam Aleksić govore da je “Mika” “učitelj starog kova”, onaj kod koga se zna red, koji je svoje metode nasledio od babe, iz vremena kad je “sve bilo bolje”.

Roditeljima to deluje kao utočište, kao sklonište u doba kada im se čini da se sve drugo raspada, kada im i gotovo celokupno naše društvo nameće beslovesne “tradicionalne vrednosti”, koje nisu ni vrednosti niti su tradicija, već su instrument opresije, stajanja nogom zavrat ljudima koji u moralno zapuštenom društvu ne znaju kome da se okrenu.
Eto kako roditelji poveruju da je normalno da daju dete u sredinu u kojoj vlada nametanje principa najsurovijeg patrijarhata, bespogovornog poštovanja vodje, guranja dece u parareligijske modele, u neravnopravnu podelu polova, otimanje prava da dete bude dete, obavezno oblačenje devojčica u suknje, obavezna molitva za početak i kraj časa GLUME, kult ličnosti o čijim bi moralnim vrednostima, samo da je društvo drugačije, svako normalan morao da se zapita.

Onda kreće odstranjivanje roditelja, odvajanje dece od sigurnosti porodice, suptilno, a sistematsko i smišljeno metodično ubedjivanje da je njihov odnos “sa Mikom” tajna, da roditelji ne treba da znaju za to, predator se obrušava na slabašni dečiji karakter u povoju, on najpre uništi ličnost deteta, ponižava ga, vredja, kažnjava i ruši, pa kada ga potpuno poništi, onda mu podilazi ubedjujući dete da uopšte i nije dete, nego “mali čovek”, da ima pravo na svoje tajne sa “Mikom”, o kojima mama i tata ne smeju ni da ga pitaju. Eto kako to roditelji nisu znali, jer nisu ni mogli da znaju.

I laž je da su “svi sve znali, ali su ćutali”. Mnogo nas je koji smo često i jasno govorili protiv ove “škole”, protiv tog nehumanog i nepedagoškog načina “rada”, protiv maltretiranja i indoktrinacije dece, ja evo, poslednji put sad u junu, baš tokom prijemnog ispita.

Ali je očigledno da niko, ali izgleda baš niko, nije znao za razmere ovog zločina. Moj prezir prema Aleksiću i kritika postojanja i uticaja njegove sekte, zasnivala se pre svega na osudi te lažne pedagogija, na onome što sam ja videla kao zlostavljanje dece, na njihovom psihičkom iscrpljivanju, na prihvatanju surove, a arbitrarne discipline, na naredbe, postupke i ponašanje “Mike” koji najviše podsećaju na ustrojstvo opasne sekte.

Priznajem da se moj prezir zasnivao i na samom ideološkom stavu: nikada mi nije bilo normalno to što je ne samo prihvatljivo, nego i društveno poželjno, čak prestižno, da dečiju školu bilo čega drži čovek koji je bio lični Arkanov reditelj i veran pratilac njegovih paravojnih pohoda u Hrvatskoj, koji je te pohode snimao, o kojima je sa ponosom govorio, u čijoj video-arhivi mogu samo da zamislim kakvih užasa može da ima.

Deluje kao potpuno logično da ne želiš da ti dete ni minut nasamo boravi sa čovekom koji se vucarao sa “Tigrovima”, logično bi bilo da to svoje dete uhvatiš za ruku i kažeš mu da beži bez osvrtanja, pa da mu, kad malo poraste, objasniš da ima ljudi i neljudi, da je ovde bio rat i da su mnogi medju nama radili užasne stvari.

Ali, društvo koje se čak ni prema tome nije jasno postavilo, koje decenijama kasnije polemiše o “ljudskom pravu” na ratni zločin, normalizuje taj paraetički poredak, uverava te da je sve ok, da je sve dobro, da ti je dete sigurno u rukama “učitelja” koji je možda malo strog, malo više insistira na “starim vrednostima”, ali će ti očeličiti, vaspitati i obrazovati dete, jer je cenjen, uvažavan, poštovan i slavan upravo zbog svega toga.
Ipak, bukvalno ne poznajem nikoga ko je pojma imao o seksualnom nasilju i čitavoj toj najmonstruoznijoj dimenziji ovog perfidnog čoveka. Sa zaprepašćenjem sam pročitala Mileninu ispovest, zapanjena sam belo gledala u ekran, dok mi nije, sa ozbiljnim zakašnjenjem sinulo – pa da. Sve sada dobija smisao. Taj strašni metod funkcionisanja sekte uopšte nije bio iz ideoloških razloga, ta ideologija, ta lažna tradicionalnost, ta patrijarhalna neravnopravnost, zapravo bila samo paravan, samo još jedno sredstvo i samo mehanizam prikrivanja pravog zločina, onog iz samog srca tame.

Ne mogu da se zaustavim. Želim još i ovo da kažem: užasava me ovo krivljenje roditelja, jer roditelji su, zapravo,…

Posted by Biljana Keller on Sunday, January 17, 2021

Slične objave

Click