Tema mladi Srbi u Hrvatskoj – Petrinja: Kad bi opet bio disko

Autorka: Ivana Perić, Izvor: Novosti

Topli, medno-voćni miris u zraku. Nježno nenametljiv, a vazda prepoznatljiv. Kraj je maja i lipe cvatu u Petrinji. Po centru grada uz Strossmayerovo šetalište samo skele i prašina. Sve je isto k’o i lani. Ali lipe su lijepe, stoičke, impresivne. Skele će kad-tad otići, lipe će ostati.

Osim u glavnom gradskom parku, posađene su i duž rijeke Petrinjčice, i zaštitni su znak Petrinje. Prije par godina u suradnji s Hrvatskim šumarskim institutom dogovoren je projekt kloniranja petrinjskih lipa iz gradskog parka, s ciljem očuvanja njihovog geofonda. Uskoro će i vrijeme berbe cvjetova, taman su napola otvoreni.

U Petrinju stižemo s velikim pitanjem u koferu, guramo ga jedva. Pitanje kojim se imamo baviti u Petrinji i još pet gradova diljem zemlje glasi – kako žive mladi Srbi u ovome gradu? S nama je u timu i istraživačica Dora Levačić, koja priprema sociološki rad o toj temi i vodit će fokus-grupu s mladim Srbima u Petrinji. Dozvoljeno nam je da osluškujemo tu grupu i prenesemo nešto iz tih razgovora i u ovoj reportaži. Ali prije nego što se zaputimo u kontejner u kojem se u subotu ujutro održava fokus-grupa, najprije se moramo smjestiti u hotel u Hrvatskoj Kostajnici. U Petrinji opcije za smještaj nema, pa ćemo zelenim putevima od petka do nedjelje u Petrinju stizati iz Hrvatske Kostajnice.

Najveći problemi intenzivirani su nakon potresa, dio ljudi je otišao i ne namjerava se vratiti. Zajednica se rasula. Petrinja bi mogla biti lijep gradić da se sredi i renovira. Dok se to ne dogodi, mladi centar uglavnom izbjegavaju

U hotelu “Central” jedini gosti uz nas su hrvatski policajci, graničari posvećeni nadzoru kretanja izbjeglica i migranata. Dobro je da se u Hrvatskoj Kostajnici ne bavimo mladima, jer u njoj ih izgleda uopće nema. Kod kafića “Kostarika” dežuraju jedna crna mačka i tri starija muškarca goli do pasa. Una iza njih svjetluca, zimzelena rijeka. Pounje kakvo je nekad bilo.

Sjedamo u auto i krećemo natrag u Petrinju, da otkrijemo što nam ondje nudi zadnji petak uvečer u mjesecu maju. Prolazimo Panjane, Donje Kukuruzare, Knezovljane, Blinju, Moštanicu, Donju Budičinu, Hrastovicu. Iza nas ostaju spomenici NOB-u, šume kestena, oraha, graba i hrasta. Ostaju i mnoge biljke kojima ne znamo nazive, a neobuzdano rastu po selima u kojima je sve manje stanovnika.

Na klupi kod igrališta uz Petrinjčicu srećemo dvije djevojke, pa im trčimo kao da smo ugledali suho zlato. Pitamo ih kamo izlaze, kako provode petak navečer. Odgovaraju nam da se druže na klupicama kod igrališta, a ponekad odu i u “Petrus”, kafić na brdašcu malo dalje od centra grada. Petkom je ondje živa muzika, objašnjavaju nam. Zahvaljujemo djevojkama pa krećemo i mi prema Petrusu. Promatramo usput i novu sportsko-rekreacijsku zonu uz Petrinjčicu. Na spravama za vježbanje nema gužve, ali nekolicina dječaka igra košarku.

Ostavljamo ih mekom tupkanju lopte po asfaltu i nastavljamo prema Petrusu. Orijentir nam je jedna gigantska stucka, posuda u kojoj se nekad nosilo vodu ili vino (a možda i pola vino, pola voda). Kad nju prođemo, skoro smo na odredištu. Klasične su petrinjske stucke načinjene od pečene pocaklene gline, ali ova postavljena na ulazu u grad nije jer ne postoji tako velika peć u kojoj bi se stucka od četiri metra mogla ispeći. Po lončarstvu je Petrinja dugo bila poznata – prvi su lončari stigli u 18. stoljeću iz Češke i naselili se u dijelu grada koji se i danas zove Češko Selo.

Malo dalje od stucke, putevima koji se zovu vinogradski, stižemo do Petrusa. Na terasi nema gužve, pa komotno sjedamo za stol s kojeg možemo škicati i atmosferu unutar kafića. Unutra se uštimava bend, i odmah nam se čini da će klavijaturist biti zvijezda večeri. S prvim pićima i padanjem mraka kreće repertoar klasika domaće muzike, od Prljavog kazališta do Halida Bešlića. Atmosfera nije baš uzavrela, mladi konobar nam objašnjava da nije još počela prava sezona.

U subotu ujutro ispred bijelog kontejnera blizu marketa Gavrilović čeka nas Tihomir Žilić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Petrinje. Uz njegovu je pomoć organizirana fokus-grupa mladih, u dobi od 19 do 30 godina. Razgovor s njima vodi Levačić, a mi se ubacujemo s kojim dodatnim pitanjem. Ne smijemo navoditi ni aludirati na identitet sudionika fokus-grupe, ali nam je dozvoljeno prenijeti dio onoga što u zajedničkom razgovoru kazuju. Za početak nam govore da nemaju u Petrinji problema na nacionalnoj osnovi, nego na nekim drugim. Dodaju da vjeruju da je bilo teže starijim generacijama Srba, naročito tijekom i neposredno nakon rata.

Čini im se da ljudi općenito žive na distanci, svatko svoj život, “kao grad u Njemačkoj”. Najveći problemi, konstatiraju, intenzivirani su nakon potresa, dio ljudi je otišao i ne namjerava se vratiti. Zajednica se rasula. Konsenzus za stolom je da bi Petrinja mogla biti lijep gradić da se sredi i renovira. Dok se to ne dogodi, centar uglavnom izbjegavaju.

– Mi smo odmalena u Petrinju išli samo na sladoled, u školu, kod zubara i doktora. Svuda mi je opuštenije nego ovdje. Čak ni Petrinjci ne izlaze u Petrinju – komentira jedna sudionica fokus-grupe iz sela kraj Petrinje.

Ona i prijatelji imaju svoju “ekipu iz petnaest sela” i izlaze kolektivno. A tako i moraju, jer javnog prijevoza na koji se mogu osloniti po selima – nema. Svi ovise o autima koje imaju (ili nemaju) u kućanstvu. Tijekom dana postoje samo autobusne linije za prijevoz učenika, ali to nisu linije koje drugi mogu koristiti. Najgore je srednjoškolcima sa sela koji bi htjeli izaći, a nemaju još položen vozački ispit ni automobile koje mogu koristiti. Ako se ne uspiju uvaliti nekoj starijoj ekipi, primorani su ostati u selu.

Stariji mladima kažu da paze kad izlaze u Bosnu. “Oni još žive u drugom dobu, zaglavili su u drugom vremenu. Svi mladi ovdje slušaju muziku iz Srbije, nikad s time nije bilo problema”, ističe jedna sudionica fokus-grupe

Kad se uspiju organizirati, izlaze uglavnom u Bosnu na narodnu muziku.

– Znaju nam tada stariji reći da pazimo. Oni još žive u drugom dobu, zaglavili su u drugom vremenu. Svi mladi ovdje slušaju muziku iz Srbije, nikad s time nije bilo problema – kaže jedna sudionica.

Kroz razgovor se pokazuje kako je Kostajnica popularno odredište za izlazak toj grupi mladih, jer su ondje “muzika i atmosfera opušteniji”. Dodaju i da se izlazi u Glinu i Sisak, iako je “u Sisku dosadnije, kao u Zagrebu”. Od Petrinje spominju samo “Petrus”, ali više kao usputnu opciju, ne nešto što se često prakticira. Dodaju da u Petrinji bude življe jedino u augustu, kad je fešta za Lovrenčevo. A za izlaske treba i zaraditi, pa pažljivo osluškujemo što će nam reći na pitanje o mogućnostima zapošljavanja u Petrinji.

Kažu da posla u posljednje vrijeme ima svugdje, jer fali radnika i radnica. Nije to nužno sjajno plaćen posao ni posao u struci, naročito za one koji su studirali, ali je posao. Pričaju nam i da zna biti problema za Srbe koji su se recentnije vratili u Hrvatsku, s priznavanjem diploma za neke obrazovne smjerove koji nisu isti u Srbiji i Hrvatskoj. Ali svi govore da nemaju osjećaj da im je nacionalnost bila prepreka kod zapošljavanja.

– Uvijek imaš ljude koji se kod natječaja pozivaju na neke posebne stvari, na braniteljski ili manjinski status – kaže jedan sudionik.

Ističe se i da je dobra stvar kod zapošljavanja blizina Zagreba, jer se može putovati na posao svakodnevno.

– Više vremena neki ljudi u Zagrebu potroše dok idu na posao s jednog kraja grada na drugi nego da iz Petrinje odeš u Zagreb – komentira jedna sudionica.

Primjećuje i da mladi oko njih dosta rade, još od učeničkih i studentskih dana, neki zarađuju za džeparac, neki sami financiraju obrazovanje. Razgovor se širi na druge važne javne usluge i servise, pa navode da zdravstvo šteka, ali i da “šteka svugdje, ne samo u Petrinji”. Nabrajaju dalje da su u vrtićima gužve, malo je mjesta i fali mogućnost upisa za djecu. Ističu da fali i igraonica, jer su parkići loša opcija kad je kiša i hladno vrijeme. Od kulturnog sadržaja fali im kino i “neki pošten klub”.

Na pitanje o političkom aktiviranju mladih i uključivanju u kolektive koji rade na društvenim promjenama, odgovaraju nam da nisu članovi takvih kolektiva i da uz poslove baš i nemaju vremena za aktivizam. Politika ih smara, kažu, dosta im je lažnih obećanja, osjećaju se iznevjereno i ne vjeruju da se nešto može promijeniti kroz cikluse izbora. Aktivirali bi se možda oko nečega što je neovisno o postojećim političkim strankama, dodaju.

Zanima nas je li crkva možda postala mjesto kojem mladi gravitiraju.

– U crkvu se ide samo na Badnjak maltene – stiže odgovor.

Nemaju dakle običaj da se u crkvi okupljaju. Tijekom dana u Petrinji najčešće idu u Šarengrad, kontejnersko naselje koje funkcionira kao novi centar grada. Ondje su sada kafići, frizeraji, dućani.

– I pizzerija Lucija je važno okupljalište, imaju stvarno super pizze – slažu se svi.

Pred kraj razgovora, vrteći još malo priču o klubu kakav bi htjeli, netko spominje da je prije u gradu bio dobar disko, da su to čuli od starijih. Prava stvar, u podrumu, radio do šest ujutro.

– E, kad bi to opet bilo! – s uzdahom veli jedna sugovornica.

Pridružujemo se dobrim željama i zahvaljujemo svima na vremenu koje su s nama podijelili, kao i na preporukama za daljnje kretanje po ovom kraju.

Pozdravljamo se i odlazimo do Šarengrada, u pizzeriju Lucija. Subotnje je popodne, gužva, hvatamo zadnji slobodni stol na terasi. Oko nas su obitelji s djecom, tinejdžeri, starije gospođe. Atmosfera je živahna, pizza je dobra. Uljuljkani od ugljikohidrata, stignemo detaljno promatrati prostor od 168 kontejnera čija je namjena bila omogućiti rad obrtnicima i malim poduzetnicima čiji su poslovni prostori uništeni u potresu. Međutim, ovdje ima još puno praznih kontejnera, a obrtnici su se više puta žalili zbog cijene zakupnine i režija. Od praznih izloga do gužvanja ljudi na pojedinim točkama centra, čitav prostor djeluje kao rođak zagrebačkog Importannea.

Navečer se opet spremamo za izlazak, jer kako netko jednom mudro reče – tko izlazi samo petkom, ne mora uopće. Temperaturu subotnje večeri mjerit ćemo preko granice, u Kostajnici. Možemo opušteno, iz hotela pješice preko mosta u noć. Dok hodamo prema mostu uz Unu čujemo glasove s druge obale, šušur koji obećava. Javljamo se graničnim policajcima, od kojih jedan ima full sleeve tetovažu. Donedavno je policija, i hrvatska i bosanska, među eliminacijskim kriterijima na natječajima za posao imala i tetovaže na dijelovima tijela nepokrivenim uniformom. Nakon pritužbe Andrije Krivka iz Zagreba na diskriminaciju to se promijenilo. Policija pomalo postaje tolerantnija prema tetovažama, ako već ne prema migrantima.

Okolna sela imaju i manje mogućnosti od Petrinje. Nema infrastrukture koja pokriva javni prijevoz, postoje samo učenički autobusi. Postoje još društveni domovi u nekim selima, ali uglavnom ne funkcioniraju ili nisu programski prilagođeni mladima – priča Tamara Jovičić

Čim smo prešli preko mosta, život kao da je procvjetao. Od mrtvila Hrvatske Kostajnice u kojoj se ne čuje ni lavež pasa do klubova krcatih ljudima u Kostajnici. Sjedamo na terasu kluba Imperijal, pa bacamo oko na raju. DJ radi megamiks, prebacuje od Lepe Brene i “Jugoslavenke” do “CCokolade”, hita repera Designerica. Nijednu pjesmu ne pušta do kraja, kao da nervozno šalta daljinskim u potrazi za boljim programom. Ipak, stignemo u miru poslušati popularni refren “puzi, moli, šećer pada, budi moja čokolada”.

Stol do našeg sjedi grupa djevojaka, koje se mic po mic primiču vršnjacima za drugim stolom. Nakon što su se pola sata pogledavali, startuje lagana seoba naroda – jedan momak prvo poziva jednu od cura, a zatim ona zove ostale drugarice. Mogli bismo da ih pitamo kako žive, ali radije puštamo da žive. Vidimo da im je zabavno, poštujemo trenutak pomaka iz faze pogledavanja, svet je u svakoj generaciji i svakom vremenu. Oko jedan u noći počinje sipiti kišica, a prvi par napušta stol i odlazi dalje u noć, stisnuti ispod jedne majice koja služi kao kišobran. Odlazimo i mi, lagano preko mosta, uz crne obrise visokih stabala koja uz Unu u noći djeluju kao čvrsta linija nekog gorskog masiva.

U nedjelju ujutro mašemo crnoj mački i Uni i odjavljujemo se iz hotela. Taman što smo autom izašli iz Hrvatske Kostajnice, zaustavljamo se jer kraj ceste vidimo stariju pogrbljenu ženu kako na jutarnjoj vrućini muku muči s dvije torbe koje jedva vuče. Pitamo je kamo se zaputila, a ona odgovara da pješači od granice do Panjana. Prešla je dva kilometra, a hoda skoro tri sata. Blizu granice ju je udario auto i produžio dalje. Kaže nam da ju je okrznuo samo, da joj je bedro malo natučeno, ali je ostalo “sve dobro, samo ide sporo”. Vozimo je u Panjane u koje autom stižemo za nekoliko minuta. Pomažemo da istovari prtljagu ispred kuće, a dalje nam kaže da će sama, da je sad sve dobro.

– Hvala vam, deco, kao da ste me na Mesec odvezli – pozdravlja nas.

U centru Petrinje čeka nas Tamara Jovičić, voditeljica Udruge IKS, koja više od 20 godina radi s mladima. Žurila je da stigne na naš razgovor, pa joj se crvena kovrčava kosa još suši dok u kafiću naručujemo kavu. Nasmiješena, Jovičić komentira da je navikla na strku, brzo se svemu adaptira. Komentiramo situaciju u okolnim selima, jer Udruga IKS dosta radi i s mladima u ruralnim sredinama. Organiziraju radionice, festivale, edukacije.

– I u Petrinji je loše, a okolna sela su s još manje mogućnosti. Nema infrastrukture koja pokriva javni prijevoz, postoje samo učenički autobusi. Ako roditelji nemaju auto ili ako nemaju vremena da djecu razvoze uokolo, neko dijete između deset i 19 godina nema izbora, nema opcija gdje da se aktivira kroz slobodne aktivnosti ili kulturni sadržaj. Postoje još društveni domovi u nekim selima, ali uglavnom ne funkcioniraju ili nisu programski prilagođeni mladima. Uglavnom imaju samo vatrogasce ili KUD-ove – priča Jovičić.

Što se Petrinje tiče, nakon dugog niza godina u kojima nije postojao Gradski program za mlade, Udruga IKS je prošle godine započela proces izrade tog važnog dokumenta. U partnerstvu s Gradom Petrinjom rade na pripremi programa za mlade kroz projekt “Rebuild mladih: Gradimo temelje sutrašnjice”.

– Program je to koji će utjecati na kvalitetu života mladih i usmjeravati kreiranje sadržaja po njihovoj mjeri. Zajednički napori predstavnika grada i civilnog sektora uz uključivanje nadležnih službi govore u prilog tome da stvari idu nabolje i da se mijenja svijest zajednice o važnosti potreba mladih, kvaliteti njihova života i resursa koje mladi predstavljaju u razvoju demokratskog društva, ali i odgovornosti koju imamo mi “malo stariji”, kao i izabrani predstavnici vlasti. U konačnici, mladi su najvažnija karika na putu stvaranja bolje budućnosti za sve nas – komentira naša sugovornica.

Udruga IKS trenutačno je podstanar u kontejneru u Turkulinovoj ulici, nekoliko kućnih brojeva dalje od kompleksa u kojem se su se trebali konačno skućiti i u kojem su od 2010. koristili dio zgrade za svoje programe. Prije devet godina izradili su i projektnu dokumentaciju za adaptaciju kompleksa u moderni društveno-kulturni centar. Nakon potresa im je dano da prijave zgradu za obnovu i da je koriste, ali još uvijek čekaju na nove sastanke u županiji i gradu o daljnjem razvoju projekta i planiranju prostora kojim bi trebali upravljati mladi.

– Zamislili smo to kao pravi građanski centar, koji će ostati zajednici, budućim generacijama. Glavno okupljalište mladih u Petrinji donedavno je bila gradska tržnica. Policija ih je u 12 sati rastjerivala, susjedi su prijavljivali galamu i tako dalje. To ne može biti jedina opcija mladima – priča Jovičić.

Spominje nam kako je iz njihovih istraživanja i anketa vidljivo da mladi nemaju problem samo s mogućnostima zapošljavanja, korupcijom i nepotizmom, nego i s općenito “trulom atmosferom u gradu”. Kroz volonterske programe koje IKS provodi u Petrinju dolaze i mladi iz drugih europskih i svjetskih zemalja.

– To je i rijetka prilika mladima iz ovoga kraja da upoznaju ljude iz čitavog svijeta, i često su tako nastajala prijateljstva za život. Imali smo u programima i mlade iz Srbije i s Kosova, probijali smo led i kroz to – govori Jovičić.

Pitamo je primjećuje li među mladima netrpeljivosti na nacionalnoj osnovi.

– To je smanjeno na minimalnu razinu, mislim da je prevaziđeno. Čak i ako se dogodi, to je sporadična glupa situacija, izolirani incident. S vremenom se to dosta promijenilo nabolje. U poratnom periodu je bilo drugačije, prvim valovima povratnika nije bilo lako – odgovara.

Iz kafića odlazimo još do Turkulinove ulice, do kontejnera u kojem IKS organizira svoje programe i u kojem je pažljivo spremljena hrpa registratora u kojima je pomno razrađena dokumentacija za budući društveni centar. Jovičić nas vodi i u derutnu zgradu u kojoj su prije radili, pokazuje nam šarene murale i grafite koje su oslikali volonteri iz čitavog svijeta, kao i prostoriju u kojoj je nekad bio petrinjski radio. A onda, u istom tom kompleksu, ukazuje nam na stepenice koje vode u podrum. Zatrpane su prašinom, ali još im pri vrhu stoji mali stol.

– To je bio ulaz u disko – objašnjava.

Je l’ to onaj disko koji nam svi spominju, pitamo oduševljeno. Jovičić potvrđuje, pa se prisjeća kako se nekad gradilo diskoteke u Petrinji.

– Postojao je omladinski centar, preko puta parka. Tamo bi se stalno družili, pa kod Beriše na burek u četiri ujutro. Omladinski je bio izvrstan zato što su ga mladi vodili i kreirali sadržaj. Kao balavanderi osjećali smo se bitno, svaku subotu smo radili disko, a preko tjedna druge programe. Kad nam je disko postao premali, to smo podijelili s vodstvom. Nije bio problem, organizirala se radna akcija i svi smo skupa sredili podrum. Sjećam se kako smo zidali šank, a kad je stigla kugla i kad smo je postavili, to je bilo vaaauuu – završava priču Jovičić.

Držimo u glavi još dugo tu sliku postavljanja disko kugle nakon zajedničke radne akcije. Puštamo da nas baš ona isprati kroz centar pun skela i otvaramo prozor da nam još malo zamirišu lipe.

Tekst je prenet sa portala Novosti.