Tema mladi Srbi u Hrvatskoj – Pakrac: Život je krenuo dalje

Autor: Jerko Bakotin, Izvor: Novosti

Nije sve tako sivo, kad imaš s kim otić’ na pivo – odzvanjaju stihovi Hladnog piva dvorištem Janković, baroknim vlastelinskim kompleksom u središtu Pakraca u kojem su Osnovna glazbena škola, gradski muzej, vijećnica i braniteljski dom. Sredina je lipnja, posljednji dan festivala Multipak, pa lokalni bendovi sviraju poznate pop, rok i pank numere. U središtu ove višednevne manifestacije izložba je haj-faj tehnologije, a organiziran je i niz popratnih programa kao što su predavanja, promocije knjiga, filmske projekcije, edukativne radionice za djecu i odrasle. Spoj je to tradicionalnog i suvremenog, od predstavljanja lokalnih autohtonih proizvoda do DJ-nastupa kultnog izdavača alternativne muzike Zdenka Franjića ili koncerta Damira Urbana na čijem su koncertu bile stotine i stotine slušatelja, uključujući poneke s ortodoksnim pank frizurama.

– Na koncertu sam srela malo poznatih. Većinom su to bili ljudi iz drugih mjesta. Načelno su izlasci ovdje slabi. Postojao je disko-klub, ali više ne radi. Živa muzika ili DJ-nastupi postoje samo u kafićima poput “Elixira”, “Jet-Seta” i “Cubisma”. Sve su to uglavnom narodnjaci. Osobno mi takva muzika odgovara. Ipak, nedostaje sadržaja za one koji slušaju nešto drugo. U Pakracu i okolici rijetka su mjesta s drugačijom ponudom muzike – govori Biljana Sudar, 20-godišnja Pakračanka i studentica menadžmenta na zagrebačkom Sveučilištu Libertas.

Iz popisa stanovništva jasno je da iz Hrvatske najviše odlaze mladi. U Pakracu – gradu i pripadajućim selima – 2011. živjelo je ukupno 8.460 stanovnika. Deset godina kasnije ima ih 7.086, odnosno 16 posto manje. Onih u dobi od 15 do 34 godine spomenute 2011. bilo je približno 23 posto od ukupnog broja. Deset godina potom njihov udio opao je na 20,5 posto – u apsolutnim brojkama, riječ je o 1.456 mladih iz te dobne kohorte. Svega nekoliko kilometara od Pakraca nalazi se Lipik. Dva zapadnoslavonska gradića blisko su povezana, pa ovdašnjim mladima ima smisla pribrojiti tamošnje. Njih je danas nešto preko tisuću, četiri stotine manje nego 2011. godine. Doima se da kraj nema presvijetlu demografsku perspektivu, što urušava i svaku drugu.

– Srednja škola u Pakracu nudi gimnazijski program i niz programa usmjerenog obrazovanja – za zanimanje medicinske sestre i medicinskog tehničara, fizioterapeuta, građevinskog tehničara, montera suhe gradnje, rukovoditelja građevinskim strojem. Za fizioterapeutskim smjerom vlada velika potražnja pa dolaze djeca iz okolnih gradova bez medicinske škole. Tako Pakrac ima i učenički dom. Naša djeca često se školuju i u Daruvaru, kojem inače gravitiramo (nešto veći grad udaljen je dvadesetak kilometara, op. a.). Tamošnja srednja škola nudi programe za zanimanje hotelijersko-turističkog tehničara, agroturističkog tehničara i ekonomista, kao i one trogodišnje namijenjene školovanju trgovaca, konobara i kuhara. Brojni mladi zapošljavaju se tijekom sezone na obali. Neki tamo ostaju, neki odlaze u inozemstvo. U Pakracu ih ostaje malo – govori Mirsada Popović Damjanović, dogradonačelnica iz reda srpske manjine, koja dodaje kako se oni koji su otišli u većim gradovima naviknu, primjerice, da kad god zažele mogu otići u pozorište, “što ovdje nije moguće. Vraćaju se oni koji žele miran život i prirodu, naročito ako mogu raditi onlajn. U selo Kusonje doselila su se dva Indijca”.

Slika s prihvaćenošću iskaza identiteta je nijansirana: dok ispitanici smatraju kako bi se, primjerice, isticanje srpske zastave u svatovima shvatilo kao provokacija, muziku iz Srbije se ne gleda negativno, štoviše, konzumira je većina ovdašnjih građana

Ovdašnja srpska zajednica u teškom je položaju. Dok je 2011. u Pakracu živjelo 1.340 Srpkinja i Srba, deset godina kasnije popisano ih je svega 801 – gotovo 40 posto manje. Njihov udio u ukupnom stanovništvu opao je s približno 16 na 11,3 posto. Razlozi su i puke biološke prirode, s obzirom na to da se nakon rata devedesetih vraćalo uglavnom starije stanovništvo. Razmjeri katastrofe još su jasniji ako se pogleda popis iz 1991. godine: tada je ovdje živjelo 16.367 stanovnika, od čega 7.818 ili gotovo 48 posto Srba. Nestalo je gotovo 90 posto srpskog stanovništva Pakraca: podatak porazan i za većinsku zajednicu i kraj u cjelini.

– U ponekim selima ostalo je troje-četvero stanovnika, pa se postavlja pitanje o opravdanosti ulaganja u infrastrukturu… Mladih iz srpske zajednice je malo. U svakoj generaciji možda jedno-dvoje upisuje srednju školu u Pakracu. Najčešće odlaze u Daruvar, gdje im se nude zanimanja s kojima mogu i drugdje tražiti posao, ili u zagrebačku Srpsku pravoslavnu opću gimnaziju – objašnjava Popović Damjanović.

Prilikom posjeta smo u suradnji sa sociologinjom Dorom Levačić proveli fokus-grupu sastavljenu od ovdašnjih mladih osoba srpske nacionalnosti. Među njima su srednjoškolci, studenti, zaposleni. Kao glavni razlog za odlazak navode zaposlenje. “Sumnjam da ću nakon školovanja lako ovdje naći posao”, kaže jedna osoba iz grupe, odnosno “mislim da bih morala ići u neki veći grad”, dodaje druga. “Imam posao, ostajem ovdje – ukoliko se nešto ne promijeni”, reći će naredna. Indikativan je i komentar kako se nekada moglo računati na stalno zaposlenje, a sada se “otkaz dobije preko noći. Mislim da je i to razlog zašto mladi odlaze”.

U prošlosti je samo u ovdašnjem drvno-industrijskom kombinatu Papuk radilo preko 1.100 zaposlenih. Ostaci tvrtke su likvidirani prije nekoliko godina. Pakračko gospodarstvo danas je uglavnom orijentirano na obrte, malo poduzetništvo – uslužne djelatnosti, trgovinu, prerađivačku industriju i građevinarstvo, kao i na poljoprivredu. Sve značajnija privredna grana je turizam. Okolne niske, bujno šumovite planine obiluju veoma privlačnim krajolicima, pružajući brojne potencijale za kontinentalni turizam, od najma kuća na osami do brdskog biciklizma. Važan socijalni, pa i ekonomski faktor je i ovdašnja Opća županijska bolnica s 240 zaposlenih. Grad odnedavno više nije klasificiran kao nerazvijeno područje.

– Naši poljoprivrednici nisu sretni – više ne mogu aplicirati na neke natječaje. Ne znamo što je podiglo indeks razvijenosti, mi se i dalje doživljavamo nerazvijenima – komentira dogradonačelnica.

Mladima Pakrac nudi niz sportskih aktivnosti – između ostalog postoje nogometni, rukometni i odbojkaški klub, trening borilačkih vještina i fitnes. U lokalnom domu kulture organiziraju se kazališne predstave i redovne projekcije filmova, a filmski program povremeno nudi i Gradska knjižnica, uz promocije knjiga, predavanja i priredbe. “Kada dođem iz škole, najčešće idem na folklor. Ne u Pakracu nego u Daruvaru. U Pakracu su polaznici manjeg uzrasta, pa ne možemo više plesati s njima”, kaže sudionica fokus-grupe. Jedan ispitanik bavi se lovom “tako da sam slobodno vrijeme većinom u šumi”, dok ostali dokolicu provode u šetnji ili na kavi s prijatelji(ca)ma.

Problemi nastaju kada se pojave ljudi sa strane koji dižu tenzije i daju neprimjerene izjave. Mimo osjetljivih datuma ili kada nam život zagorčaju političari, rekla bih da se javna manifestacija srpskog identiteta ne doživljava kao provokacija – kaže Mirsada Popović Damjanović

Provoda svakako nedostaje. Koncerti poznatijih izvođača događaju se dva ili tri puta godišnje, često u sklopu festivala poput Multipaka, koji je 2012. u suradnji s institucijama pokrenuo jedan audio-entuzijast. Festival je stvorio vjernu publiku i iz drugih gradova, koja ciljano dolazi u Pakrac. No mimo još ponekog događaja, poput sajma “Slavonski banovac”, mjesto je relativno mrtvo. “Nemamo disko ili tako nešto. Većinom (se izlazi) po kafićima. Ako neko želi (više), ide u Daruvar…”, kaže osoba iz fokus-grupe. Ambiciozniji izlaze i po ostalim okolnim gradovima, od Novske do Virovitice. A koliko iseljavanje oštećuje male sredine, u kojima se gubitak i manjeg broja ljudi u najpropulzivnijoj dobi osjeti više nego u većim gradovima, pokazuje primjer amaterskog kazališnog mjuzikla “Dobri jarani” iz 2022., nastalog u suradnji pakračkog kulturnog društva Sloga i kultnog benda Zabranjeno pušenje.

– Bio je to vrlo uspješan projekt. Glumili su uglavnom srednjoškolci, ali brzo su se razišli, otišli na studij ili drugdje. U malim sredinama je teško ostvariti kontinuitet u radu – kaže dogradonačelnica.

Ponešto depresivnom dojmu doprinosi i nedostatak ponude robâ široke potrošnje. “Sve je nekako tužno. Nedostaje ljudi, nemate trgovine, nema odjeće za kupiti baš. Morate ići u druga mjesta”, kaže ispitanica. Nedostatak ponude znači da nema mnogo toga što građane nakon kraja radnog vremena može izvući iz kuća, komentirao nam je jedan Pakračanin. A dio onih koji izađu odlazi do trgovačkih centara u susjednim gradovima. U njih se ide i zbog svakodnevnih potrepština – u Novsku, recimo, jer tamo postoji poslovnica Lidla. Udaljen pedesetak kilometara od Požege kao županijskog sjedišta, Pakrac kao da je pomalo zapostavljen. Ne čudi što bi od fiktivnog idealnog gradonačelnika naši ispitanici priželjkivali diskoteku i tržni centar. S druge strane, ovdje su nekretnine donedavno bile vrlo povoljne. Mnogi koji su tijekom ili poslije rata otišli jeftino su prodavali obnovljene domove. Kuća s priključkom na vodu, struju i kanalizaciju stajala je 25 tisuća eura. Iako su porasle, cijene su i danas niske u usporedbi s onima u velikim gradovima.

Osjetljiva su pitanja etnički zasnovane diskriminacije i netrpeljivosti, naročito u ovom mjestu. U Pakracu se tijekom ožujka 1991. dogodio prvi sukob hrvatskih postrojbi i srpskih pobunjenika u čitavom ratu. Tijekom četiri godine linija razdvajanja prolazila je kroz središte grada. Iz područja pod srpskom kontrolom izbjegli su i bili protjerani Hrvati, dok se 1995. tijekom vojne akcije Bljesak isto dogodilo Srbima. Velik dio fasada u centru posve je obnovljen, ali ima i onih još uvijek išaranih tragovima gelera. Gori su tragovi na društvenom tkivu. “Mislim da Hrvati imaju prednost. Lakše im je doći do posla, pogotovo ako su učlanjeni u HDZ. Politička stranka ima dosta utjecaja. Znam za slučajeve od prijatelja”, kaže osoba iz fokus-grupe.

Sudionice, odnosno sudionici fokus-grupe ističu da se većina Hrvata i Srba međusobno druži. U Pakracu ne postoji mjesto u kojem bi se zbog nacionalne pripadnosti osjećali nepoželjno. Međutim, postoje i ružne situacije. “Za Badnjak je u društvenom domu u Japagi (selu južno od Pakraca, op. a.) bila zabava za Srbe. Mislim da su tri četvrtine prisutnih bili Hrvati. Super su se zabavljali s nama i našom muzikom. Usred noći došao je jedan dečko i razbio prozore. Teški nacionalist, Hrvat. Mislim da je i zastavu zapalio (srpsku zastavu, pojašnjava druga osoba). I tu je prekinuto sve. Jedan pojedinac je to napravio.” Etnički motiviranih incidenata ima i u školskim razredima: “Srbima uvijek budu upućene neke šale.” Neki učenici u tome “baš pređu granice – odvoje nas, odbace. Ja se družim s cijelim razredom, ali bude tih par u grupi koji gledaju… katastrofa”.

Prisutne su i namjerne provokacije uzvikivanjem poruka mržnje prema Srbima, kao i puštanjem izrazito nacionalistički obojenih pjesama. Povodom raznih neugodnih situacija nastavnici su reagirali pa se “sada malo smirila situacija”. Sudionici navode kako od strane profesora nije bilo neprimjerenih postupaka. Naša prva sugovornica Biljana Sudar kaže pak kako zbog nacionalne pripadnosti nikada nije iskusila različit tretman – no i da tu pripadnost u pravilu ne odaje.

– Radila sam na dosta radnih mjesta, od kafića i diskoteke do bazena u Lipiku. Nikada nisam bila izložena nikakvoj diskriminaciji. Ne znam je li zbog toga što 99 posto ljudi ni ne zna da sam Srpkinja. Apsolutno se ni po čemu ne ističem – objašnjava.

Uz neke iznimke, razgovor s ispitanicima, dojmovi s – napominjemo – kratkog posjeta i opći podaci naslućuju obrazac karakterističan za krajeve izravno zahvaćene sukobom devedesetih. Pakracem politički dominira desnica, koju ukupno podupire sedamdesetak posto birača. Više od polovine svih glasova dobiva sam HDZ. Na makronivou postoje prihvaćeni, kao i prešućivani ili izbrisani elementi srpskog identiteta. Srpska manjina do sada je imala pravo na dogradonačelnika i dožupana.

Od narednih lokalnih izbora to više neće biti slučaj, s obzirom na pad udjela u stanovništvu. Znatnu važnost ima Srpska pravoslavna crkva: gradić je sjedište eparhije Pakračko-slavonske pa se na rubu glavnog gradskog trga nalaze Saborna crkva Svete trojice i Vladičanski dvor. Obnova se upravo dovršava zajedničkim naporima Hrvatske i Srbije. O vladiki Jovanu, odnosno Nevenu Ćulibrku, iznimno pohvalno govore, uvjerili smo se u kafićima, i Pakračani koji ne biraju riječi opisujući vodeće srpske političke predstavnike u zemlji. U Pakracu odavno postoji pododbor Prosvjete, dok je kao kulturno-društveno sjedište ovdašnje zajednice 2022. otvorena Srpska kuća. Grad je među rijetkima u Hrvatskoj na središnjem trgu sačuvao Spomenik palim borcima, premda je prilikom nedavnog preuređenja kip autora Vanje Radauša premješten sa središnjeg na istočni dio trga, dok je u blizini podignut spomenik braniteljima.

No to je gotovo jedino preostalo od nekada javno izuzetno prisutnog sjećanja na antifašističku borbu. Ovdje su je u daleko najvećoj mjeri poveli Srbi, suočeni s ustaškim pokoljima, primjerice u selima Kusonje i Sloboština. I dok je niz spomenika po selima obnovljen naporima srpskih manjinskih institucija, u samom gradskom javnom prostoru više nema nijedne od nekadašnjih bisti i spomen-ploča posvećenih pakračkim narodnim herojima. Oni su gotovo posve nestali i iz imena ulica i trgova. Zato je tu plejada hrvatskih nacionalnih vođa – i onih koji su uz srpske vođe devedesetih suodgovorni za gotovo pa uništenje ovdašnje srpske zajednice, poput Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Potonjem, opsjednutom redukcijom broja Srba u Hrvatskoj, podignuta je u središtu grada i bista, a njegovim imenom nazvan je lokalni dom kulture. Upadljiva je različitost tretmana žrtava posljednjeg rata: u lokalnom Muzeju ratne i vojne povijesti cijela je soba posvećena srpskom logoru za Hrvate u ovdašnjem selu Bučje – gdje je nedavno otvoreno i spomen-područje – dok o ubojstvima više desetaka srpskih civila u nedalekoj Pakračkoj Poljani nema ni spomena.

Kako suštinu svakog identiteta uvelike čini sjećanje, ta neravnopravnost mrtvih nešto govori i o neravnopravnosti živih. Utisak je da doticanje tema vezanih uz povijesne traume izaziva nelagodu te da građani o njima nerado govore, možda zato što vjeruju u dominirajući narativ hrvatskog nacionalizma ili zato što je otvorena kritika privilegija koju si malo tko može priuštiti, jer svakodnevni život zahtijeva praktično prilagođavanje zadanoj stvarnosti. “Ne postavljajte ovdje previše pitanja o Srbima i Hrvatima”: klimu potiskivanja oslikava ovaj komentar, koji nam je uputio dobronamjeran Pakračanin. Prioritete oslikava i gradski proračun iz 2023. u kojem je za stavku “Sjećanje na Domovinski rat” namijenjeno preko 16 tisuća eura, dok su Vijeća nacionalnih manjina – srpske, talijanske i češke – dobila po 664 eura svako. S druge strane, kao što su ispitanici istaknuli, na razini međuljudskih odnosa najveći dio Pakračana nije nacionalno isključiv, no ima i onih ekstremnih stavova. “Mislim da su neke posljedice ostale. I da će trebati vjerojatno puno vremena da to dođe u normalu”, kaže jedna osoba iz fokus-grupe. Druga tome proturječi: “Ne vidim posljedice rata, osim obilježavanja nekih datuma, a to se ovdje previše ne ističe.” Dodaje ipak kako mržnja i zagriženost postoje, ali manje no ranije: “Smatram da će odumirati s odlaskom generacija koje su proživjele rat.”

– Mi kao stanovnici Pakraca nemamo međusobnih problema. Oni nastaju kada se pojave ljudi sa strane koji dižu tenzije i daju neprimjerene izjave. Mimo osjetljivih datuma ili kada nam život zagorčaju visoki političari, rekla bih da se javna manifestacija srpskog identiteta ne doživljava kao provokacija. Na otvaranju Srpske kuće nikakvog incidenta nije bilo. No ništa nije crno-bijelo. Ne možemo govoriti o izgradnji pozitivne svijesti ako se zločini pripisuju samo jednoj strani – kaže Popović Damjanović, napominjući kako aktualna HDZ-ova gradonačelnica Anamarija Blažević, čiji je djed nestao u logoru Bučje, “kada je trebalo pomoći građanima nikada nije radila razliku po nacionalnosti”.

Radila sam na dosta radnih mjesta, od kafića i diskoteke do bazena u Lipiku. Nikada nisam bila izložena nikakvoj diskriminaciji. Ne znam je li zbog toga što 99 posto ljudi ni ne zna da sam Srpkinja. Apsolutno se ni po čemu ne ističem – objašnjava Biljana Sudar

Ipak, nerijetko je skrivanje vlastitog identiteta, pa se srpska zajednica smanjuje i uslijed asimilacije, recimo tako da momci i djevojke prilikom vjenčanja mijenjaju nacionalnost.

– Misle da će biti bolje prihvaćeni ako se ne ističu. To su posljedice loših iskustava iz prvih poslijeratnih godina. Tada je možda i zbog pripisivanja kolektivne krivice bilo sramota biti Srbin. Ljudi su strahove prenijeli na svoju djecu. Za tim odavno nema potrebe. Možete se izjasniti kao bilo što, nitko vas u Pakracu neće poprijeko pogledati – smatra dogradonačelnica.

Ona ističe da su mladi po odnosu prema povijesti podijeljeni. Jednima je domoljublje izrazito bitno, dok drugi “poštuju tekovine Domovinskog rata, branitelje, Hrvate i Srbe, ali im prošlost zapravo nije važna. Oni žive globalnim životom na internetu. Uopće nisu ovdje.”

Sudionici fokus-grupe smatraju kako mladi koji skrivaju vlastitu nacionalnost za to imaju razloge – “vjerojatno misle da će ih prijatelji odbaciti”. Slika s prihvaćenošću iskaza identiteta je nijansirana: dok ispitanici smatraju kako bi se, primjerice, isticanje srpske zastave u svatovima shvatilo kao provokacija, muziku iz Srbije ne gleda se negativno, štoviše, konzumira je većina ovdašnjih građana. “Prvo slušaju Thompsona, onda se prebace na Cecu i onda pređu na krajiške”, razlika je eventualno u tome što “možda Hrvati to neće priznati javno”. U danas zatvorenom disko-klubu Baja nastupali su i izvođači iz Srbije. Na društvenim mrežama tada je bilo govora mržnje, ali radilo se o pojedincima, napominju ispitanici. No turisti iz Srbije itekako su dobrodošli, smatraju drugi građani, ukazujući da brojni dolaze na Multipak.

U Daruvaru je pak baš tijekom našeg posjeta Pakracu nastupala folklorna skupina iz Novog Sada. Sudionici fokus-grupe razlikuju se po interesu za politiku. “Jedno te isto se vrti. Dosadi”, odnosno “slabo me zanima. Pratim, ali da se angažiram, ne bih.” Dvije osobe zanima mogućnost vlastitog uključivanja. Ispitanici ne smatraju da su nedavni napadi Domovinskog pokreta na srpske predstavnike utjecali na društvenu situaciju u Pakracu. Kao presudan za opstanak ovdašnje srpske zajednice vide SPC: “Smatram da crkva ima veliku ulogu za naš narod”, odnosno “mislim da ima važnost za kompletan narod. Lijepo je kad se okupimo na Badnjak”, kao i Srpsku kuću i događaje u organizaciji Srpskog narodnog vijeća: “To je jedino što održava naš identitet i zajednicu – druženja i sve ostalo”.

Važno mjesto društvenog života svih stanovnika cijelog kraja je Planinarski dom Omanovac. Podignut na obroncima Psunja, na pitoresknom proplanku usred šume, od centra Pakraca udaljen je ni petnaest minuta vožnje. S njegove terase puca dojmljiv pogled do tornjeva Petrokemije u Kutini, pa i do zagrebačke Medvednice. Posljednjih osam godina njegov voditelj je Dejan Deki Nagy, vrlo opušten čovjek neodoljivog šarma. U izletištu se odvija mnogo toga: na ovdašnjim igralištima pripreme održavaju sportski klubovi, ljeti se organiziraju vikend programi kao što su “Pozdrav ljetu” i “Ne moš omanut na Omanovcu”, u sklopu kojih nastupaju imena poput Darka Rundeka i Sare Renar, mladi bendovi i polaznici Osnovne glazbene škole, održavaju se pab-kvizovi, igraonice i radionice – od penjanja u organizaciji Gorske službe spašavanja, do škole bubnjanja koju vodi Branko Trajkov Trak iz Zabranjenog pušenja. U tim prilikama ovdje zna biti i do dvije tisuće ljudi, pridošlih iz mjesta od Zagreba do Osijeka. Nekoliko puta godišnje na više dana u sklopu programa Erasmus dolaze studenti iz cijele Evrope.

– Nastojimo mladima koji se bave glazbom, snimanjem, slikanjem ili bilo čime drugim otvoriti vrata da krenu i lakše se izbore sa životom. I mimo toga, prostor oko doma namijenjen je prvenstveno mladima – roštiljaju, druže se, dolaze da iskuse prve ljubavi, nešto dožive. Običnim vikendom tu se muva nekoliko stotina ljudi. Sedamdeset do sto njih su mladi iz Pakraca i Lipika. Ovdje svatko može doći kada god poželi, odnosno osjeti da mu trebaju mir i čašica razgovora. Ovo je prostor za uživanje i veliko zabavište za sve ljude dobre volje – kaže Deki.

Sa šesnaestogodišnjom karijerom rukometnog trenera, velikim dijelom s mladima, voditelj Omanovca dobar je sugovornik za našu temu. Život u Pakracu i Lipiku podsjeća na seriju “Život na sjeveru”, ističe – jako je lijep, a kao svaka mala sredina donekle je izdvojen. Velika prednost je sigurnost – roditelji djecu mogu bez brige pustiti van – “gotovo je nemoguće da se dogodi ozbiljniji problem”. Infrastruktura sigurno nije tako dobra kao osamdesetih godina i ranije, kada je postojala šira ponuda mjesta za izlaske, “ali objektivno gledajući, za malu sredinu ima dosta izbora”.

– Bazen u Lipiku, sportski tereni, kino, Omanovac… Ovaj vikend nastupa Urban, prošli je u Daruvaru bio Vinodar (festival vina, op. a.), bilo je raznih koncerata. Do Zagreba je sat i petnaest minuta vožnje. Nije to loš život – nastavlja Deki, dodajući kako u vezi razmišljanja o životu “nema razlike između ovdašnjih mladih i onih iz većih sredina”.

Kao presudan za opstanak ovdašnje srpske zajednice mnogi sudionici fokus-grupe vide SPC: Smatraju da ima veliku ulogu za narod, “lijepo je kad se okupimo na Badnjak”

– Naravno, kao i klinci iz Zagreba ili Rijeke, i oni kada napune osamnaest žele nekamo otići. Osnovno jest da ovdje nema kvalitetnog zaposlenja. No ne znaju da drugdje nije idealno, nego putem društvenih mreža steknu nerealne percepcije. Veći problem je što mladi iz manjih sredina nisu dovoljno educirani o mogućnostima koje im država i razni fondovi nude da pokrenu tvrtke ili obiteljsko-poljoprivredna gospodarstva. Nakon što godinama rade van Pakraca i Lipika, odrade tu životnu fazu i vrate se, tek onda pokušavaju doznati što mogu započeti. Ta neinfomiranost u određenom ih smislu hendikepira i zakida. Mislim da bi ta znanja morali dobiti kroz školovanje, ali ih ne dobivaju. Vjerojatno bi odlazili i da sustav funkcionira savršeno, no trebamo napraviti više kako bi mogli utemeljeno birati što žele – zaključuje Dejan Nagy.

Njegove riječi potvrđuje priča djevojke koju smo sreli na Omanovcu i koja je pristala anonimno porazgovarati s nama. Nakon srednje škole u Pakracu u Zagrebu je upisala studij te već dugo radi u jednoj javnoj ustanovi. No poslije devet godina proživjela je što je htjela – i dosta joj je betona.

– Nakon dužeg razmišljanja kupila sam ovdje zemlju i polako počinjem na njoj raditi. Svaki vikend i slobodne dane sam tu, cilj je da se vratim za stalno. Za početak bi bilo idealno da nađem posao koji mogu raditi remote (odnosno obavljati od kuće, putem interneta, op. a.). U ovom su kraju mogućnosti uske. Umjesto stvaranja novih radnih mjesta, ponekad se čeka da netko ode u mirovinu kako bi se nešto oslobodilo. Ali ima i mnogo prednosti. U Zagrebu se mnogo vremena provede samo u prometu, dok gužva izaziva stres. Ovdje je drugačiji mindset, sve je sporije i manje umara. Bolje je za psihu. Osobno mi ništa ne nedostaje – sportskih aktivnosti je hrpa, dosta se radi i na kulturnim događajima – priča ova 29-godišnjakinja.

Naša sugovornica pripadnica je srpske manjine, ali se tako ne deklarira.

– Općenito ne vjerujem u pojam nacionalnosti – objašnjava.

U vrijeme njenog školovanja prije petnaestak godina “bilo je dosta bullyinga (zlostavljanja, op. a.) među djecom zbog nekakvih različitosti. Uvijek je bilo sprdnje kada netko pravoslavne vjeroispovijesti nije išao na školski vjeronauk”. Napominje da osobno nije imala negativnih iskustava i da ne zna kakva je danas situacija.

– Možda bi bila i prednost da se nacionalno deklariram. Možda bih po toj osnovi mogla povući neka sredstva – zaključuje.

Zadovoljstvo ovdašnjim životom izrazio je i sedamnaestogodišnji Lovro Nagy – sin našeg prijašnjeg sugovornika – kojeg zatječemo na gradskom košarkaškom igralištu. Osobno je prošle zime u suradnji s pakračkom Sportskom zajednicom organizirao košarkašku ligu koja je izazvala velik interes. I on ističe bogatu sportsku ponudu. Istina je da što se tiče izlazaka opcija nema previše, ali mlade koji ovdje odrastaju ne vidi zakinutima. Po njegovom mišljenju sukob iz devedesetih nema upliva na današnju stvarnost.

– Svi smo Pakračani. Život je krenuo dalje, pogotovo kod nas mlađih – uopće ne razmišljamo o tim stvarima – kaže.

Njegov plan je studij menadžmenta sporta u turizmu.

– Otišao bih na studij u Rijeku ili negdje drugdje na more. Potom se želim vratiti ovdje.

Najbolji način da se u ovom kraju zadrže mladi je, dodaje, otvaranje radnih mjesta.

– Ne nužno u Pakracu, ali recimo u krugu od pedesetak kilometara. Tada mladi ne bi imali potrebu odlaziti – ističe.

Sudionici naše fokus-grupe podijeljeni su oko pitanja gdje vide svoju budućnost. “Zacrtala sam cilj – da nakon školovanja odem u drugu državu ili van Evrope. U Hrvatskoj mi je malo dosadilo. Hoću negdje sasvim deseto, da vidim druge kulture”, kaže jedna sudionica. “Možda bih mogla ovdje pokrenuti neki turizam. Kada bi bilo moguće, voljela bih ostati”, odvraća druga. Naredni komentar ne ostavlja mjesta dvojbi: “Tu je najljepše.”

Ukupno, slika Pakraca izgleda šareno, nijansirano, a ovdašnji mladi doimaju se razapeti između želja, ambicija i potreba za boljim i bogatijim životom te nerijetko skučene realnosti, pojedinih ovdašnjih itekako živih životnih sfera i zamrlosti drugih, nerijetko neophodnog odlaska te povratka i privrženosti domu. Istovremeno, srpska zajednica vodi bitku za makar simbolički opstanak, prisiljena pristati na iskrivljavanje vlastite prošlosti u javnosti, suočena s procjepom između staraca u selima i mladih koji vode onlajn živote i nacionalnom identitetu ne pridaju važnost. A taj identitet većinska zajednica prihvaća, no u strogo zacrtanim okvirima te je izvrgnut pritiscima pojedinih ekscesa i asimilacije. U budućnosti će teret održanja zajednice – sada lišene političkih pozicija – u najvećoj mjeri ovisiti o kulturnim i vjerskim institucijama. Konačno, velika većina naših sugovornika unatoč svim nedostacima – poput manjka društvenih događaja – ukupnu kvalitetu života u Pakracu ocjenjuje pozitivno. No za opstanak je svakako presudna i materijalna osnova, odnosno pokretanje privrede. “To je osnovni uvjet da bi sve ostalo imalo smisla. Sve i da se nudi ne znam kakav sadržaj, to ništa ne vrijedi ukoliko nedostaje mladih”, zaključuje osoba iz fokus-grupe.

Biljana Sudar smatra kako će vjerojatno život nastaviti u Zagrebu.

– Jedini razlog je posao. Ovdje mi je obitelj i rado bih ostala. Mogla bih se i zaposliti, ali šanse za napredovanjem u manjoj sredini su minimalne. A ipak, cilj mi je nešto više postići u životu – zaključuje.

Ovo je četvrti tekst posvećen mladim Srbima u Hrvatskoj. Tekst o Rijeci pročitajte ovdje, o Petrinji ovdje, a o Donjem Lapcu ovdje.

Tekst je prenet sa portala Novosti.