Pupovac: Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne smrti svojih mrtvih

Današnji govor Milorada Pupovca na odavanju počasti svim nestalim i ubijenim vukovarcima 1991.

Učinili smo to sa snažnim suosjećanjem s njihovom patnjom kao i s patnjom koju je njihovo stradanje izazvalo i do danas izaziva kod  njihovih najbližih. Naša je dužnost da ih se sjećamo i da sjećanjem na takav način jačamo osjećaj mira među građanima Vukovara i Hrvatske. I više od toga, osjećaj mira s jedne i druge strane Dunava.

Ni 20 godina nakon strašnog 2. svjetskog rata Charles de Gaulle i Konrad Adenauer su potpisali Elizejski ugovor ili Ugovor o prijateljstvu (1963.), a njemački kancelar Willy Brandt je nakon 25 godina u Varšavi (članici Varšavskog pakta) položio vijenac pod spomenik Ustanku u getu a potom pred njim klekao i pognuo glavu. Mi smo više puta u posljednjih 30 godina kretali tim putem, pa smo se ponovo vraćali na mjesta s kojih smo kretali. Zato bih ovdje i na današnji dan s najsnažnijim osjećajem pijeteta prema žrtvama stradanja ovog grada i zemlje htio reći sljedeće:

Ovdje, u Vukovaru nisam bio prije 30 godina, ali kao da sam bio. Tamo u Glini  nisam bio prije 80 godina, ali kao da sam bio. Svako od ovih mjesta i sve ove godine i njihove ratove i stradanja, sa više ili manje svijesti živimo i danas, ali na način na koji ne bismo trebali.

Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne smrti svojih mrtvih. Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne  mržnje svojih i tuđih historijskih neprijateljstava. Mi bismo trebali živimo živote svoje djece ukoliko ne želimo da njihove živote živi ili će živjeti netko drugi. Mi bismo trebali živjeti budućnost svoje djece, a ne prošlost prošlost svojih očeva, djedova i pradjedova. Onih od prije 30 godina. Onih od prije 80 godina. Da, mi ne bismo trebali živjeti u krugu, u kolu smrti, mržnje i strašne prošlosti naših predaka.

Dolazeći ovdje i na sva druga mjesta na kojima smo bili ili bismo htjeli i trebali biti, a dolazimo zbog ideala života a ne smrti, zbog ideala slobode a ne mržnje. Dolazeći ovdje dolazimo zato da bismo u sjećanju na stradanja i u  pijetetu prema stradalima oživjeli i osmislili naše ideale, ideale našeg budućeg života i naših budućih sloboda. Dolazeći ovdje dolazimo zato da bismo se odmakli od svega onog što je uništavalo živote, ograničavalo slobode i zatiralo ideale slobodnih pojedinaca i naroda te da bismo o tome imali jasan sud i znali jasno reći ne svemu tome.

Koliko će još vremena trebati da se na ovom mjestu i na drugim spomenutim i nespomenutim mjestima stradanja tokom 20. stoljeća pojave moralni i politički autoriteti naroda, vjera i država koji će podijeliti suosjećanje i žaljenje na takav način da će pijetet jednih postati i pijetet drugih, da će trajati i da se neće zaustavljati ni na granicama identitetskim, ni na granicama političkim, to ne znamo.