Obeležavanje Sretenja u Kninu i Glini (FOTOGALERIJA/ VIDEO)

Izvor: SNV/ VIDA

“Kolika je živa i koliko je snažna u tom prapočetku i početku ozakonjena i ustavnom tekstu iskazana ideja slobode svjedoče i naša današnja sretenja ovdje u Kninu, u Glini, Rijeci, Vukovaru i Zagrebu. Ne treba ni reći koliko o tome svjedoče nebrojena sretenja u samoj Srbiji i koliko su ustav i ustavnost ponovo postale snažne riječi, ključne riječi patriotizma, sloboda i prava ili ustavnog patriotizma”, rekao je Pupovac.

Istaknuo je kako u zagovaranju i borbi za ustavni patriotizam i Srbi u Hrvatskoj imaju svoje iskustvo.

“Znamo dobro kako nacija može zapostaviti a država obesmisliti ustavne slobode i prava. Znamo da je patriotizam sloboda i prava, ustavni patriotizam najvrijednije naslijeđe koje baštinimo kao kao općečovječansko postignuće”.

O tome treba imati punu svijest, naročito kada velike nacije i velike države sa svojih puteva slobode skreću na stranputice nacionalizma i velikodržavlja i uništavaju kulturu ustavnog patriotizma, poručio je Pupovac.

Obeležavanje Sretenja u Glini Foto: SNV

SRETENJE 2025.

Autor: Čedomir Višnjić

Sretenje Gospodnje 2025. godine najljepše je i historijski najopravdanije obilježiti kao praznik srpskog konstitucionalizma. Stotinu  devedeset godina je proteklo od proglašenja prvog Ustava u kojem je Srbija definisana kao „nerazdjelno i u pravljeniju svom nezavisimo knjažestvo“, tada teško izborena činjenica koja će u iduća nepuna dva vijeka postati nedodirljiva nacionalna svetinja. Bila je to kruna prvih decenija XIX stoljeća, kolijevka moderne srpske nacionalnosti i državnosti.

Slobodan Jovanović je tačno primijetio da je samo slom prvog ustanka spriječio Karađorđa da razvije sve oblike i potencijale svoje lične vlasti, koja se vjerovatno ne bi bitno razlikovala od Miloševe, pri čemu bi njegov put bio i teži, jer bi morao savladati svoje suborce, historijske vođe ustanka po nahijama. Slom ustanka je spriječio da gledamo kako i ova revolucija jede svoju djecu. Umjesto toga, Srbi su se morali suočiti sa, kako je to osvetnički pronicljivo formulisao Vuk Karadžić u svojoj „Osobitoj građi…“, sa sprdnjom, za koju kaže da je nastala u gospodstvu i besposlici, samoljubljem, samovoljom i prevrtljivošću, na svoj način genijalnog i historijski nezamjenjivog Miloša Teodorovića Obrenovića.

Naša je moderna historija još u spomenutoj kolijevci začeta u dualitetima i historičaru danas ne preostaje nego sa zadovoljstvom zaključiti kako izbora ipak nema. Ni između Dositeja i Vuka, iako neki od toga i danas prave program, ni između Đorđa i Miloša, oko čega je mnogo krvi i mastila proliveno, ni između srbijanskih ustanika i prečana „nemačkara“, uostalom „Matica srpska“ tada već postoji devet godina, Lukijan Mušicki je vladika u Plaškom, raznose se ideje i začinje se nešto na raznim stranama i probija se ovisno o snazi otpora. Istina je cjelina, filozofija tog vremena potvrđivala se i na ovom primjeru u nastajanju. U tom duhu treba poštovati i put od konstitucije iz 1835., često kvalifikovane kao “francuske“, do one iz 1938., i službeno nazivane „turskom“.

Autor prvog Ustava bio je Dimitrije Davidović, čovjek do tada ozbiljnih zasluga za nacionalnu kulturu, pristigao iz preka, lijepom slučajnošću rođen upravo 1789. godine. Ustav je bio izraz prividne slobode u njegovom stvaranju u odsustvu svakog iskustva, izraz neugasle širine slobodarskih ideala nacionalne revolucije, ali i odgovor na sve ono što se moralo vidjeti i čuti po Miloševim konacima i na njegovim sudištima. Ovaj unutrašnji kriterij, potreba da se učini kraj samovolji, jednom od centralnih tačaka Ustava činio je član 119.-i koji je govorio: „Imanje svakog Srbina, bilo kakvo mu drago, jest neprikosnoveno…“ Neprijateljem opštenarodnim smatraće se svako ko u njega dirne „bio on ko mu drago i od kud mu drago.“ Ovo se moglo odnositi samo na jednog čovjeka, i on je to dobro razumio.

Ustav, iako je proglašen pozivom na sultana Mahmuda i ruskog cara Nikolaja, pao je upravo na tim instancama. Isuviše je ispoljavao francuske korijene, na pojavu kojih su se u  to vrijeme sedlali konji i pasali mačevi po evropskim monarhijskim prijestolnicama. Tako je i ustavopravno začeta bitna uloga evropske politike u njenoj srpskoj pritoci.

Međutim, zaključak koji se iz svega rečenog ne smije izvući govorio bi protiv, retorski skromnijeg, kompromisnog, datog u formi hatišerifa, usaglašenog s ruskom politikom, Ustava iz 1838. godine. Ovaj akt nije kao prethodnik mu mogao biti rezultat unutrašnjih odnosa među vođama ustanka; između Milete Radojkovića, protiv kojeg je Miloš pokretao narod 1830. godine, da bi potom Mileta pokrenuo uspješnu bunu protiv Miloša 1835. godine. Ovaj je Ustav u sebi ipak sadržavao ključni i Milošu neprihvatljiv član 17.-i, unesen na rusko insistiranje kao brana kneževoj samovolji: „Članovi Sovjeta neće moći biti zbačeni bez uzroka, dokle ne bi bilo dokazano kod moje visoke Porte, da su se oni učinili povini zbog kakovog prestuplenija ili zbog narušenija zakona…“ to je bila ona točka na kojoj je nastao ustavobraniteljski pokret, a u Srbiji „moderno uređenje državne vlasti“. (S: Jovanović)

Jedan od dualiteta kojeg nismo spomenuli odnosi se i na stalno i snažno izraženu volju srpskog naroda da sam slobodno odlučuje o svojoj sudbini i svom putu, i na sagledavanje te težnje u evropskim okvirima. Historijsko iskustvo će pokazati da ni tu nema izbora.

Ustav iz 1835. godine, uza sav snažan kolorit ličnosti i zbivanja koja su dovela do njega, utvrdio je neke polazne osnove uređenja Srbije kao evropske države, iako nije uspio ni sve zahvatiti, ni sve održati; proglasio je trodiobu vlasti, slobodu vjeroispovijedanija, neprikosnovenost privatnog vlasništva i ostala prava čovjeka i građanina po velikom francuskom uzoru. Dovoljno da potvrdi dvostruki simbolički značaj Sretenja kao srpskog nacionalnog praznika.