(Ne) pitajte kako znam

Autor: Dejan Kožul, Izvor: Bezbedninovinari

Predrag Lucić (53), Denis Kolundžija (51), Vladimir Matijanić (50), Hrvoje Polan (47), Jadranka Bugarski (39)…

Ovo je samo kratki spisak imena ljudi iz svijeta novinarstva koji su prerano, ako postoji kasno ili prekasno, preminuli. Iza razloga njihove smrti ne stoji ni podmetnuti požar, ni ispaljeni metak, ali ni stradavanje u ratnom području. Iza ne stoji ništa tog tipa. Samo datum i godina rođenja i smrti.

Za neke ćemo saznati da je bio rak, za neke pluća, za neke srce… U stvari, za sve će biti srce. Jednostavno je zakazalo. Nije moglo da podnese više.

A šta se imalo podnositi ako već nije metak, ili neki zalutali geler?

U nedavnoj anketi o mentalnom zdravlju novinara/ki, ispostavilo se da preko 70% novinara svakodnevno ili često doživljava stres na poslu, njih preko 30% tvrdi da ima dijgnostifikovan mentalni poremećaj ili doživljava mentalne smetnje, dok 82% novinara smatra da je novinarstvo stresnije od većine zanimanja.

Od dijagnostifikovanih mentalnih smetnji najčešći su to anksiozni poremećaji, depresije i napadi panike. Gotovo petina ispitanih novinara pati od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Ono što u ovom istraživanju ne postoji, a sa čim se novinari dodatno suočavaju, jesu dodatni stresovi u vidu prijetnji, pa čak i fizičkih napada na terenu.

Uloga novinara, dopisnika, ima svojih dobrih i loših strana. Dobra, iako to ne bi trebalo tako biti, odnosno ne bi se trebala smatrati dobrom, jeste činjenica da šira javnost nema toliko uvid u ono čim se baviš, ali prije svega načinom na koji se baviš. To negdje štiti od onih prvih, direktnih udara koje najčešće primaju kolege, a posebno kolegice medija koji su dostupniji toj javnosti. Poput N1, recimo.

Sa druge strane, ako ta opna napukne, a napući će kad-tad, ostaješ sam jer iza tebe ne stoje mediji sa kojima radiš. Tek udruženje (NUNS), pod uslovom da si raspoložen da prijavljuješ neprilike, ljudi kojima si okružen, a i oni često propituju tvoj način obavljanja posla jer i sami postanu ugroženi. A ti niti radiš nešto nezakonito, niti nešto nemoralno, već samo i isključivo SAMO svoj posao. Onako kako ti novinarska etika, moral i, prije svega, ljudskost nalažu.

Recimo, ako poželite da se bavite pedofilijom unutar SPC, iako ste svjesni da odgovor nećete dobiti, morate barem zvanično osumnjičenoj ili optuženoj strani poslati dopis sa molbom za razgovor na tu temu. Tu ćete ostaviti potrebne kontakte, a kasnije će vas nazvati, ne da vam odgovore na pitanja, već da vam preporuče da se okanete ćorava posla. Ukoliko vaš odgovor bude negativan, daće vam do znanja da, pored već postojećih kontakt podataka, koje ste sami dali u dopisu sa molbom za razgovor, znaju i puno više o vama, poput sitnice gdje živite, sa kim živite, pa će vam, ako baš budete imali sreće, i iznijeti detalje o vašim članovima porodice.

Ne pitajte kako znam.

A na vama je onda da odstupite ili nastavite, svjesni da nastavak može značiti i nešto puno gore od samih anonimnih telefonskih prijetnji.

Recimo, mogu vam izbušiti gume na autu, po hladnoj zimskoj noći, pa zbog debelog minusa te gume neće ni ispustiti dok vi ne krenete u vožnju. Nizbrdo i po ledu.

U onom prvom slučaju vezanom za SPC, znajući u kakvoj „državi“ živite, shvatate da bi odlazak u policiju značio posjetu možda istim onima koji su vas i zvali telefonom i da je besmisleno. Ponudiće vam možda policijsku pratnju, policijsko vozilo u blizini stana, ali ono što vas dodatno stresira u svemu ovome je činjenica da policiji ne možete vjerovati, jer policija je ona druga strana. A i kako policijsko vozilo može spriječiti nove prijetnje?

Ne pitajte kako znam.

U drugom slučaju će vas pitati da se niste zamjerili nekome u saobraćaju, na šta ćete vi pitati da li su do sad imali slučajeve da se onaj kome ste se zamjerili u saobraćaju dođe pred vašu zgradu, u neko doba oko ponoći, šetka se oko zgrade čekajući da ne bude prolaznika, još jednom provjeri na papiru koje je vozilo na koje se treba usmjeriti, te kad se uvjeri da nikoga nema, laganim potezom ruke u kojoj drži nož, sa strane će vam izbušiti sve četiri gume i potom napustiti stratište putem za koji ni oni koji žive tu ne znaju da postoji.

Ne pitajte kako znam.

I u redu. Zavešće se to kao mogući napad na novinara. Daćete još poneku izjavu kako policiji, tako i tužilaštvu i idemo dalje. Ako je kako moguće da date izjavu da je nerješavanjem slučaja slučaj riješen, u policiji će vam biti zahvalni, kao što su zahvalni na sav trud koji ste obavili umjesto njih, poput, recimo potrage za snimcima kamera iz komšiluka koje im uredno dostavite.

I ništa vas neće začuditi, jer to su stvari koje očekujete radeći posao novinara. Ono što će vas možda dodatno mučiti je šta je u tom trenutku povod? Da li obrađivanje teme ubistva Olivera Ivanovića, ili je možda nešto drugo bilo u pitanju? Na ta pitanja nećete dobiti odgovor.

Ne pitajte kako znam.

Ako vas tako kao dopisnika medija iz BiH, pri tom onog „muslimanskog“ dijela, prozove i napadne grupa navijača Crvene Zvezde, ispred mitskog tenka gdje ste došli samo snimiti odjavu za prilog, pozvaće vas iz iste te policije nekih godinu dana poslije da date izjavu i tu stavite tačku na taj mučni trenutak.

Ne pitajte kako znam.

Na prijetnje na ulici, tokom raznoraznih skupova, već naviknete. To valjda ide u opisu posla. Ako imate baš sreće, možda vas i fizički napadnu, posebno ako ste žensko. Od mene malo ipak znaju da zaziru, jer nije da se baš žele upuštati u neizvjestan sukob sa nekim ko ima odokativno dva metra. Oznaku „press“ ili akreditaciju za neki događaj „visokog rizika“, poput raznih protesta, ili Povorke ponosa, nemojte nositi, jer ćete time samo privući dodatnu pažnju i napade, a prisutni policajci će vas savjetovati da je bolje da se povučete i da ne provocirate svojim prisustvom.

Ne pitajte kako znam.

Pored svega ovoga online prijetnje mu dođu poput zabave, video igrice. Poneke od njih će vas možda i zabrinuti jer je očigledno da vas znaju bolje nego vi njih, pa se možda odlučite i to da prijavite Tužilaštvu.

Dostavićete im listing prijetnji, iako one u jednom danu znaju preći i stotinu jer se nikad ne zna ko ima bot nalog za prijetnje, a ko se zanio pa stao iza svojim imenom i prezimenom. Ono što se zna je da će to ostati zabilježeno, kako u Tužilaštvu, tako i NUNS-u, kao jedan od slučajeva. I prijetnje će stati jer ima nas još, a botova je malo. Do nekog slijedećeg puta.

Ne pitajte kako znam.

I, sad. Ako sve ovo stavimo na jednu stranu, a na drugu, recimo Milana Jovanovića kom je spaljena kuća, pa onda i Slavka Ćuruviju, Dadu Vujasinović, Milana Pantića, onda trebamo kao biti i zadovoljni, jer ove bitke koje se vode protiv nas nisu oružane. Ali znamo to, ni takve nisu isključene.

Ipak, ono po čemu se razlikuje režim Aleksandra Vučića od Miloševićevog je da za oružjem ne posežu tako lako. Tu su prefinjenije metode, one koje vas vode u preranu smrt, baš kao i navedene sa početka teksta.

Ako ste izabrali da budete novinar/ka onda ste to 24 h. Biti novinar/ka odavno nije posao kojeg bih preporučio, iako ja moj posao neizmjerno volim.

I trudim se da nađem pravu mjeru izlaganja raznim opasnostima, ako je tako nešto moguće. Neke se ne mogu kontrolirati i sa tim se nauči živjeti. Zato treba nekad reći – STOP. Pustiti propuh kroz glavu. U suprotnom, opasnost postajemo sami.

Mi se borimo sa realnom prijetnjom svaki dan. Nekad je to šipka, nekad nož u gumama, nekad telefonski pozivi, nekad prijeteći mailovi i poruke. Sve je neprijatno. Jako neprijatno. Paranoišeš, okrećeš se, jer nikad ne znaš kad i šta je slijedeće.

I da li me strah? Lud bih bio da kažem da nije tako. Da li ću to javno pokazati pred nasilnicima? Neću. A kako živim sa svim tim saznjanima i sranjima? U strahu, ali najgore što se može uraditi je da se strahu prepustimo.

Ono što jedino znam je da ćemo se ćerati još.

Imenovani ljudi sa početka teksta me obvezuju na to, ali na to me obvezuje i novinarska etika jer možda do cilja i ne dođemo, ali na tom putu je ipak puno važnije društvo i način na koji se putuje.

Pitajte kako znam.

 

Tekst je prenet sa portala Bezbedninovinari.