‘Moj je prijatelj odlučio posjetiti Hrvatsku. Njegov sin (12) skoro je doživio slom živaca, šokiralo ga je što mu je sve izgovorio dječak‘

Kada je moj kolega, saborac iz novinarskog i antiratnog društvenog angažmana, odlučio da prošle godine poseti Istru sa porodicom, suočio se s potpuno nepoznatom situacijom: sin od 12 godina gotovo da je doživeo nervni slom. Istresao je niz argumenata koji mogu da se sažmu u: ‘Hrvati nas mrze, znate šta su oni radili/rade Srbima, nastradaćemo’, i sve u najcrnjim tonovima. Šokirani roditelji nikada nisu koristili takvu retoriku. Upravo suprotno, vrlo pacifistička porodica, kritička prema širiteljima stereotipa o zlim Hrvatima, sa ličnim prijateljskim vezama i sa angažmanom koji upravo promoviše normalizaciju odnosa i pomirenje. Posle nekoliko nedelja napravljen je dogovor da se ipak ide. Savladana je panika, argumenti i garancije da im se ništa neće dogoditi su pobedili… Obišli su Istru, sva važna mesta. I tinejdžer se dobro proveo. Bilo mu je prijatno. Uživao je u Puli, Rovinju, Rijeci, ali obiđen je i Jasenovac, sa temeljnom pripremom.

Stereotip o zlim Hrvatima, dakle, nije izgrađen u porodici; izgrađen je uprkos porodičnom vaspitanju, izgrađen je u školi, u druženju; stereotipi su godinama građeni i čvrsto utemeljeni kod novih generacija”, govori Veran Matić, novinar i specijalni izaslanik predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih s Republikom Hrvatskom. I ove je godine bio u Gruborima na komemoraciji šestero srpskih civila ubijenih tijekom akcije Oluja. Tada je rekao: “Za sve naše zemlje vrijedi isto: da se moramo sa zlom u našim redovima izboriti, da zločini moraju biti kažnjeni, javno i stalno osuđivani, moraju postati dio narativa naših institucija na svim razinama.”

Komemoracije bi trebale biti dio normalizacije odnosa između Hrvata i Srba, između Hrvatske i Srbije. Nisu, svi znamo. Posljednji susret između Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića dogodio se nedavno, na neformalnom sastanku regionalnih lidera, ali tada su samo bili na istom skupu. Vučić je pohvalio Plenkovićev govor kao “vrlo sadržajan” dodavši da za njega to “nije lako priznati”. “Bio je to ozbiljan, sustavan i racionalan pristup budućim europskim pitanjima. Na nama je da naš put nastavimo, ali da gledamo uvijek što je najbolje što možemo izvući za našu zemlju”, komentirao je Vučić.

Istodobno je konobarica iz Srbije, “nedaleko od Beograda”, skupljala snagu da se nastavi osmjehivati gostima u Voloskom. Došla je na šest mjeseci, raditi tijekom sezone, zaraditi i vratiti se kući. Nije imala problema zbog toga što je iz Srbije, kao, uostalom, ni mnogi njezini sunarodnjaci koji su došli raditi u Hrvatsku ili provesti godišnji odmor na Jadranu. Sljedeći mjesec Miroslav Ilić održava koncert nadomak Zagreba, u studenome će opet pokušati Jelena Karleuša. Njezin je koncert u srpnju na Barbarincu otkazan zbog negativne kampanje. Željko Joksimović najavio je koncerte u Zadru i Zagrebu za studeni. Očekuje se da će dvorane biti pune, uostalom, narodnjački klubovi ogromnom su dijelu ljudi in mjesta za izlaske. Hrvatski glumci glume u srpskim serijama, srpski u hrvatskima. Beograd je nenadmašno mjesto za tulumarenje mnogih iz Hrvatske, stol u Lafayette klubu potrebno je rezervirati puno prije dolaska u Beograd, ali nije riječ o klasičnom narodnjačkom, cajka mjestu. Takva su u Zagrebu, prije nekoliko mjeseci je počinjeno ubojstvo u Ritzu. Ovi primjeri govore o dvije najuočljivije razine odnosa između Hrvata i Srba. Neformalni, svakodnevni odnosi između građana dviju zemalja već su dugo uobičajeni; oni koji predstavljaju visoku politiku zategnuti su, povremeno popuštaju, ali ne izlaze iz unaprijed dogovorenih okvira. Primjerice, srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, koji je u Zagrebu bio na proslavi pravoslavnog Božića u siječnju ove godine i govorio o izgradnji najboljih odnosa Hrvatske i Srbije, po potrebi je koristio izraze “povampirene ustaše” i slične.

Stevo Đurašković, politolog, smatra da to što obični ljudi, za razliku od službenih politika, surađuju ima jasno objašnjenje. “Vrlo je jednostavno. Politika ima drugi tip biznisa, ljudi se druže i koriste jezik, s razlikama kao između američkog i britanskog engleskog, slušaju istu glazbu, surađuju u poslovima. Politici je u biznisu nešto drugo, ona će uvijek biti u konfrontacijskim odnosima jer to paše jednima i drugima” kaže Đurašković.

“I jedni i drugi se međusobno podržavaju u nerazumijevanju”, kaže Vesna Pusić, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova. “I jednoj i drugoj politici na vlasti odgovara da ostavljaju dojam da su oštri prema drugoj strani, mislim da si tu malo i pomažu, a s druge strane prosječnim ljudima je dosta. Naročito je dosta jednom sloju ljudi, onom koji je spreman putovati. Nakon 30 i više godina dosta im je nositi to breme i hoće živjeti normalno”, govori Vesna Pusić.

Ognjen Vukmirović, zamjenik šibensko-kninskog župana, pri preuzimanju te funkcije rekao je da mu je cilj raditi za dobrobit svih, bez obzira na nacionalnost. Nedavno je bio na komemoraciji za žrtve Domovinskog rata u Oklaju kao predstavnik SDSS-a, a Milanović je tom prilikom prozvao SDSS da nikoga nije poslao odati počast stradalima. Vukmirović nije htio komentirati te izjave, ali ni politiku i političke odnose vodećih ljudi u Hrvatskoj i Srbiji. Kaže odmjereno: “Mi se bavimo lokalnom politikom, stvarnim ljudima, njihovim problemima i životom. Ljudima je prioritet rješavanje osobnih problema, infrastrukture i sličnih stvari. To je ono što se zove normalan život, baviti se svojim životom i svojim problemima. Svatko tko se bavi svojim životom živi normalno jer to jest normalno”, govori Vukmirović.

Uspoređujući zategnutost odnosa Hrvatske sa Slovenijom, a potom sa Srbijom, Tvrtko Jakovina, povjesničar, kaže da napetosti u odnosima sa Slovenijom traju od 2000. godine. “Sa Srbima imamo povijesne animozitete koji su pojačani ratom. Ne postoji želja elite i ogromnog dijela građana da se ti odnosi poprave. Obitelji nestalih i ubijenih dugo će, a možda i trajno vidjeti razloge da se nešto ne popravi, a što se tiče običnih građana neke stvari u međusobnim odnosima mogu ostati po strani”, smatra Jakovina. Dodaje da se u obje zemlje nacionalizam razvio kao nacionalizam koji se temelji na odnosu prema onoj drugoj državi. “Mi smo od našeg nacionalizma stvorili takav oblik da je važno da nemamo dobre odnose sa Srbijom, da imamo politiku koja se boji srpskog jezika, koja trajno sumnjiči one koji imaju odnose sa Srbijom u bilo kojem obliku. Ne može biti puno bolje jer obje zemlje imaju takav tip nacionalizma, pa je on antihrvatski i antišiptarski ako govorimo o srpskom ili antisrpski ako govorimo o hrvatskom nacionalizmu”, smatra Jakovina. Vesna Pusić ističe i izbore kao bitno izvorište za uzgajanje neprijateljstva. “To će trajati dok bilo koja od strana procjenjuje da joj takvo stanje koristi u segmentu birača na koji računa. U općem, širem društvu ta netrpeljivost nema veze, ali u segmentu pojedinih birača je važna”, kaže Vesna Pusić te ističe da bi prema Srbiji trebalo primijeniti stav EU, od koje Srbija ima jako puno koristi. “Srbiju treba okružiti uspjehom ulaska i života drugih zemalja u EU, pa će i ona krenuti. Na to je Vučić osjetljiv, on je kompetitivan, a ako se nitko ne miče, onda je njemu sve u redu. To treba promijeniti”, smatra Vesna Pusić.

Povjesničar Jakovina pak kaže da se nacionalizam u HDZ-u, najjačoj hrvatskoj stranci, nije promijenio. “Mi u HDZ-u imamo iste ljude koji su aplaudirali Karamarku i koji sada aplaudiraju Plenkoviću. To znači da ideologija nije promijenjena, ona je samo pragmatična”, smatra Jakovina.

“Sa Srbima imamo povijesne animozitete koji su pojačani ratom. Ne postoji želja elite i ogromnog dijela građana da se ti odnosi poprave”, kaže Tvrtko Jakovina

Neja Markicevic/Cropix

Branka Vierda, programska direktorica Inicijative za ljudska prava, kaže da i hrvatska i srpska službena politika kao da imaju iste početne točke. “Ispada kao da se hrvatsko-srpski bilateralni odnosi svode na dvije pojednostavljene fraze, od kojih prva glasi: “A što su oni nama radili”, a druga: “Nek se oni ispričaju prvi.” Ističe pritom vrlo važnu stvar, koja se odnosi na to što učimo djecu, mlade generacije. “Potpuno je zanemareno obrazovanje mlađih generacija, u duhu izgradnje mira, o tome što se dogodilo devedesetih. Ako se nove generacije uče o apsolutnoj hrvatskoj čistoći tijekom ratova devedesetih, onda je stvarno upitno kako očekivati da mladi svoj nacionalni identitet ne interpretiraju u antagonizmu s drugim identitetima koji tu čistoću nemaju. U takvoj dijalektici ti koji tu čistoću nemaju onda su, jasno, Srbi. U takvom razumijevanju međuetničkih odnosa teško je vjerovati da se u Hrvatskoj gradi društvo u kojem nove generacije neće mrziti”, kaže Vierda. Svoj stav temelji na istraživanju koje je za Inicijativu proveo Ipsos puls krajem prošle godine na uzorku od 514 ispitanika u dobi od 18 do 30 godina. Među zanimljivim su podacima svakako i oni koji govore da bi 55,1 posto mladih zakonski kažnjavalo upotrebu ćirilice u službenim prostorijama javnih ustanova u Vukovaru. Ustaški poklik “Za Dom spremni!” kažnjavalo bi njih 36 posto, a tek nešto manje, 33,3 posto, kažnjavalo bi partizanski “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”. Javno prozivanje i kritiziranje hrvatskog vodstva tijekom Domovinskog rata kažnjavalo bi njih 31,4 posto. Pritom ih 80,2 posto nije ni čulo za masakr u Ahmićima, 47,7 posto ne zna za ubojstvo obitelji Zec, a 51,6 posto ne zna za ubojstva civila nakon akcije Oluja. Zato Vierda i kaže da to što neki mogu sebi priuštiti da provode slobodno vrijeme na ljetovanju na Jadranu ili tulumareći na splavi u Beogradu ne govori mnogo, tek o ekonomskoj moći.

“To sigurno ne reprezentira plan izgradnje stabilnih odnosa među društvima u kojima je ekonomski i politički oportuno biti nacionalist”, smatra Vierda. Iako ne treba zanemariti pozitivne efekte koji se postižu kada ljudi prijeđu granicu i nađu se među onima za koje su još jučer mislili da će pokazivati nesnošljivost pa ispadne da se slažu. Ili, kako kaže šibensko-kninski dožupan Vukmirović: “Valjda treba proći dosta vremena da ljudi prihvate da su svi individue za sebe, a ako smo korektni, budućnost će svima biti puno svjetlija.” Veran Matić kaže da bi najbolje bilo neko vrijeme zaboraviti normalizaciju, “kako bi se poboljšalo stanje”.