Milorad Pupovac: Božić 2022.

Poštovane uzvanice,

Za ovu priliku i na ovom mjestu želio bih nešto reći o kući. O iskustvu kuće u protekloj godini kao i o iskustvo kakvo bih htio da o njoj  imamo u pritekloj godini i godinama koje će priticati nakon nje.

Protekle smo godine svi mnogo više vremena boravili u kući nego li inače. Neki više u njoj  nego li izvan nje. Više se držimo kuće i više radimo od kuće, ali se manje okupljamo i družimo u kućama. Okupljanja i druženja ograničena su zato da bi se ograničilo širenje opakog virusa covid-19. Ne zato da bi se ograničile naše slobode ili naše potrebe za druženjem. Ne, naše slobode i naše potrebe mnogo više ograničavaju sve glasnije politike zavodljivih riječi i sve dublje ekonomske nejednakosti nego li ova njihova privremena ograničenja. Naše povjerenje u medicinsku nauku i na osnovi njezinih spoznaja uspostavljene javnoznanstvene mjere neće nas uvesti u rizik da ostanemo bez kuće ili da kuća ostane bez nas. Zavodljive riječi i ekonomska nejednakost uvode nas u taj rizik.

Protekle godine mnogi naši sugrađani na Baniji ostali su bez svojih kuća. Zahvaljujući širokoj solidarnosti dobili su privremene smještaje. Takve da su više izvan njih nego li u njima. Takve da što su kraće u njima to je bolje za njih i njihovo ukupno zdravlje. Taj privremen smještaj nije takav da se u njemu može i treba dočekati još jedna zima i još jedna godina. Ostajući bez svojih kuća naši sugrađani na Baniji ostajali su bez svojih sela i gradova. Bez svog javnog i društvenog prostora. Ostajući bez svojih sela i gradova ostajali su i bez i ono malo radnih mjesta što su ih tamo stvarali ili nalazili. Ostajući bez svega toga realno je da Banija uvelike postane ničija kuća. Zato na današnji dan i ovako okupljeni  trebali bismo reći da Banija neće postati ničija kuća već naša kuća. Kuća koja ima ljude. Koja ima put. Do škole. Do posla. Do ambulante. Do mjesta za zabavu. Kuća koja ima štalu. Koja ima vodu. Koja ima spremište za strojeve. Koja ima skladišta za usijeve ili plodove. Kuća u kojoj đaci koji su došli iz cijele Hrvatske mogu čuti tonove Runjaninovih melodija i čitati Mihanovićeve stihove nacionalne i državne himne.  Jer Banija je kuća naše himne.

Proteklih godina mnogi naši sugrađani otišli su iz svojih kuća. Jer se iz njihove kuće nije vidjela perspektiva. Perspektiva boljeg života. Ne u njihovom zavičaju i ne u njihovoj domovini.  Vidjela se daleko od njihove kuće. Za zemlju koja je toliko stanovnika (među njima većinu naših sunarodnjaka Srba) izgubila tokom rata, to je opasno. Zato uz sve što već činimo, a to nije malo, potrebno je da činimo više i da mijenjamo sve ono što u hrvatskoj kući smanjuje ili zamagljuje perspektivu boljeg života. To znači da politiku viška riječi (bilo otrovnih bilo praznih) pretvaramo u politiku rasprave i razgovora. Da politiku privatnih interesa pretvaramo u politiku javnog dobra (bilo da je riječ o novcu, imovini, uslugama, zemlji ili vodi). To znači da prisutne osjećaje nepravde svakodnevno pretvaramo u osjećaje pravednosti. Da raspoloživi javni i privatni novac, ideje i energije čuvamo i pretvaramo u pogonsko gorivo naše ekonomije. To znači da za svoju kuću činimo najbolje i najviše. Tako u njoj nitko neće biti viška i ništa neće biti manjka.

Na kraju, ovdje sam domaćin ovog skupa ali ne i domaćin ove kuće. Domaćin ove kuće na zagrebačkom sv. Duhu je Onaj čije rođenje proslavljamo i Onaj koji i nakon što je postao patrijarhom SPC nije napustio ni ovu kuću, ni ovaj grad, ni ovu zemlju.

Njima s radošću zahvaljujemo i urbi et orbi kličemo:

Mir božji, Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!