Josip Kregar bi znao skicirati i poludjelog vladiku Nikanora

Tako bi nekako, uvjeren sam, kolumnu započeo Josip Kregar. Dobro sam mu poznavao stil. Ma, siguran sam da bi tako započeo da sam mu rekao: Čuj, Kreg, vidi što govori ovaj banatski vladika. Lik je hit. Totalno je prolupao.

A Kregar, pošto je o svemu znao pisati i poznavao je dobro i poštovao Porfirija (često bih baš Kregara zamolio da zaokruži naše rasprave na kružoku, znao je to maestralno obaviti), umio bi opisati možebitnu situaciju u kojoj Nikanor vadi revolver, a Porfirije, kao Kevin Costner kada spašava Whitney Houston u ”Bodyguardu”, skače i ranjava se spašavajući tako predsjednika od poludjelog vladike.

Nikanor, elem, stoji pred crkvom, vitla s križem po zraku i baca anatemu, proklinje i šalje u pakao Brnabićku i Vučića. I žali što nema oružje jer bi (SIC) pucao na ljude!

A, sada vi recite da je Porfiriju lako, da je komotno predsjedavati saborom SPC-a, tu Crkvu obnoviti, provjetriti, reevangelizirati, u njoj redefinirati koncept odgovornosti i pastorala pa u pojam sabornosti realno uključiti i vjernike laike, štajaznam, od Trabanta napraviti makar Golfa pa se pouzdano provozati po crkvenim periferijama kako sugeriraju Franjo, Bartolomej i Justin.

No zašto sam se uhvatio Kregara kao scenarista? Imali smo plan da ga se sjetimo na groblju u Ogulinu, u subotu, na drugu godišnjicu preminuća, ali (njegovi na groblje pošli jesu) smo to obavili na Medvedskome Bregu, intimnije, Josipova udovica Vesna, njegova sestra Dubravka, Claudia i ja.

Bilo je baš kako bi Kreg volio: trebalo je biti sjetno, a počelo je tako što sam čokoladnu tortu, pokušavajući otvoriti čvrsto zatvoren plastični omot, naglavačke flisnio na pod. Ljekoviti smijeh, kregarovski, pomogao nam je da tortu ipak pojedemo.

Kreg je (tako smo ga zvali mi prijatelji, suradnici i rodbina) počeo pisati kolumne na Autografu početkom rujna 2015. Napisao ih je 264. Imamo na Autografu i druge njegove nastupe, ali danas su mi povod njegove kolumne, njegovo spisateljski i pripovjedački talent.

Dakle, druga je godišnjica smrti Josipa Kregara (Ogulin, 1. siječnja 1953. – Zagreb, 13. kolovoza 2020.). Njegova je rečenica bila pitka, duhovita i sarkastična. Secirao je probleme snagom argumenata i znanja. Neke su mu kolumne zaista maestralne; na pametan se način rugao vladajućima. Pa i onima u Crkvi.

Bio je pouzdan čovjek. U galeriju meni važnih ljudi s kojima sam se družio: uz don Luku Vincetića i don Ivana Grubišića, akademika Ivana Supeka, Miku Tripala, Vladu Gotovca, Predraga Matvejevića, Slavka Goldsteina i druge, upisao sam još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara. Njemu u čast ovo pišem.

Kakva šteta što mu nije pripala vlast, imali bismo hrvatskog Perikla, zavapio je Milan Rakovac u osvrtu na Autografu u kojem je pisao o odlasku našeg neprežaljenog prijatelja, suputnika, gorostasa… Isto ja to kažem, kakva šteta što Kregar nije postao predsjednik Republike! Imali bismo predsjednika koji ne paktira sa zločinom!

”Zajednički neprijatelj je primitivizam i zaostalost”, napisao je u posljednjoj kolumni (objavljenoj 13. kolovoza 2020., na dan njegove smrti) na Autografu, gdje se javljao svaki četvrtak točan kao urica, precizan i oštar kao skalpel. Imali bismo za šefa države osobu koja je, kako je napisao Ivo Josipović za naš portal, vidjela i otišla dalje od mnogih.

Znanstvenik, sociolog, pravnik i političar, proučavao je društvo. Bio je Kregar i naš Periklo i naš Ciceron. Kregar je i govorio kao Ciceron. Zašto je to važno naglasiti? Jer bi Ciceron danas kazao da hrvatski građani šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlašću ili da bježe od odgovornosti…

Profesor Kregar nije šutio! Nije nikada kalkulirao! Dapače, cijelo je vrijeme vježbao pareziju, antičku/grčku govornu stilsku figuru (pojavljuje se, kako podsjeća prof. Jadranka Brnčić, prvi put kod Euripida oko 484. godine prije Krista) koja se može prevesti kao slobodan govor, ili kao otvoren govor, ili kao iskren govor.

Tako je Kregar govorio i pisao: potpuno iskreno, izravno, osobno (istinitost parezije, tumači prof. Jadranka Brnčić i kao stručnjakinja za hermeneutiku, jamči osobnost onoga koji govori) i zbog svega toga potpuno smiono.

Iznoseći štošta drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik i kolumnist Kregar, na katedri, tribinama i stručnim skupovima, osobito svuda gdje je vodio bitku za boljitak hrvatskog društva i za demokratsku, socijalnu državu, na ulici, u sabornici, u kolumnama na Autografu i Nacionalu i akademskim člancima se izlagao riziku – gubitku popularnosti, prozivanjima… O tomu je pisao.

Istodobno, govornik/pisac Kregar se upuštao u otvoren govor jer je smatrao da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine. Da to moramo i mi.

Profesor Kregar i ja smo imali puno toga zajedničkog i osobito se nismo mirili s činjenicom da su građani sputani i pasivni. Nismo željeli vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat naše komocije ili fatalnosti, kaotičnoga i potpuno nezanimljivoga stanja u oporbenim redovima ili navika na to da gazduju uvijek isti. Kregar je govorio da je strah stvaran, razumljiv, ali i oboriv.

Kregar nas je učio da je politika vrlo častan posao kojeg čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je, što je žarko želio pokojni, veliki Kreg, kako živjeti slobodno i čestito, pojedinačno i zajedno.

Kada smo promovirali Kregarovu knjigu političkih eseja ”Bleferi i šahisti” (TIMpress, Zagreb, 12/2019.), kolegica i urednica u Nacionalu Orhidea Gaura Hodak je kazala da je njegove kolumne doživljavala ”kao pisma hrvatskoj državi. Pisma onima koji bi trebali predstavljati hrvatsku državu i upravljati državom, ali i onima u ime kojih se predstavlja i kojima se upravlja”.

Napišimo i mi jedno dobro pismo Republici Hrvatskoj tako što ćemo željeti što i Josip Kregar: da imamo odnos samoposjedovanja i samouvažavanja.

Zahvaljujem Kregarovoj supruzi Vesni i članovima obitelji za ovoga čovjeka koji nam bijaše blizak i drag.

Zahvaljujem ti, Josipe, na svem prijateljstvu što nam je od tebe poteklo, za mir koji si unosio među nas. Neka se ne izgubi išta od tvojih napora; ono što si živio i činio neka pridonese dobrobiti ovoga svijeta.

Neka tvoj lik i djelo nastavi u nama živjeti, živjeti u našem srcu i smjelosti našeg života, u našim mislima i savjestima.

I neka nas zabavljaju njegova lucidnost i visprenost. Bit će dostupne, ukoričene i preostale njegove kolumne, ali ja ću se vraćati njemu, kao i danas, jer ga pamtim i kao dobrog scenarista.

Da, on bi znao portretirati pomahnitalog vladiku kako vadi revolver iz mantije, slavi se ulazak Srbije u Europsku uniju, na primjer, svi su na okupu, a tik do predsjednika stoji patrijarh. Prvoslav Perić hita prije hica. Ali preživi, kao Kevin Costner.

Kreg bi se onda malo sprdao i s Nikanorom i sa sporim tjelohraniteljima, veličao bi junaka, uz opomenu da nije se dobro hvalisati, da moramo ostati skromni, i onda bi dometnuo:

”U raspravi sa svojim prijateljem gubim kada dođemo do glavnih likova naše političke scene. Kako reći da imaju samo sitne karakterne mane, kada su obijesni i bahati, uvredljivi i zavidni, egocentrični i vulgarni. Svoje mane ne skrivaju, misle da se i drugi poput njih kunu u svoje majke, prijete da će si odrezati ruku, skočiti kroz prozor. Vulgarni su i podsmješljivi prema svojim protivnicima, ljute se kad im se uzvrati istom mjerom. Izazivaju i ponašaju se poput obijesnih mladića koji sve mjere dužinom svog seksualnog alata”.

Kregov prijatelj je iznio i zanimljivu teoriju: ”Tvrdi da je ludost sastavni dio politike i da pravi vođa treba biti bar malo zaražen nekom duševnom bolešću. Kaže da pravi lider uvijek u sebi nosi zrnce paranoje”.

Nije taj čovjek bio bez pameti, sumira Kreg, luđaka i ludosti ima i mi im aplaudiramo. ”Zar se ne sjećamo zabijanja barjaka na Romaniji, vjere u bogatstvo dijaspore, otkrića hrvatskih grbova u Iranu, stranke koja meditacijom spašava Hrvatsku, proglašavanje Majke Božje zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu…”.

Jao, jao, jao! Što je pomahnitali vladika spram ovima koji su bijesni, ali nisu dovoljno znatiželjni, a novinarima se prave, smicalicama se služe i drugima podmeću i tako potpomažu da opstane ovo ruglo u kojem živimo? Naopako radi tko god zaboravlja ono staro pravilo pri gozbama: ”Ili pij ili odlazi” i traži da komedija više ne bude komedija.

Meni je ova komedija baš kregarovski napisana. Vladika maše revolverom. Hm, a ti, Porfirije, hoćeš li se više baciti pred tim metkom? Čovječe, kako ne vidiš da postojanjem nerviraš i iritiraš Cingela, Lasića, Ivančića, Bačanovića, Nikolaidisa, Mijića, Zovka e tutti quanti? Baci se, jer Kregara nema, netko drugi možda piše scenarij, opasnost da Nikanor promaši tvoje srce je svedena na minimum.