HTV nije htio njegovu seriju o partizanima pa će ju sada prikazivati druga TV: ‘O tome se kod nas šuti…‘
Autor: Vlado Vurušić, Izvor: Slobodna Dalmacija
Nakon uspješne i gledane serije “NDH”, koja je prikazana na HTV-u, povjesničar Hrvoje Klasić je nakon dvogodišnjeg rada završio ambiciozni projekt serije “Partizani”, koja se 9. lipnja počinje prikazivati na televizijskoj postaji Al Jazeera Balkans. “Partizani” će imati sedam 50-minutnih epizoda koje će prikazivati početak i razvoj otpora okupaciji u Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije, koji je bio najorganiziraniji i najmasovniji takav pokret u Europi. No svakako začuđuje da serija “Partizani” nije rađena pod produkcijskom palicom HTV-a, kojem je Klasić prvo i ponudio suradnju.
– Poslije serije “NDH” bilo mi je logično da se upustim u rad na seriji “Partizani”, ne samo zato da pokažem kako se Hrvatska i Hrvati ne mogu i ne smiju vezivati samo uz kolaboraciju i NDH nego i da su sudjelovali, i to u znatno većem broju, u jednom respektabilnom pokretu otpora, da su bili saveznici u antifašističkoj koaliciji. Doduše, ovo nije serija samo o hrvatskim partizanima, ona obuhvaća taj antifašistički okret na području cijele Jugoslavije. I drugi razlog je da sam na raznim povijesnim kanalima gledao serije o drugim okretima otpora, koji su često bili simbolični, pogotovo u odnosu na ono što je bilo kod nas, a o tome se ne samo šuti nego se, čemu smo svjedoci, to gotovo u svim zemljama bivše Jugoslavije nastoji diskreditirati i omalovažiti.
A pokret je bio najmasovniji i najefikasniji od takvih pokreta otpora. Recimo u Berlinu postoji ogroman muzej na dva kata koji je posvećen samo neuspjelom atentatu na Adolfa Hitlerakoji je izvršio Claus von Stauffenberg, a znamo da je on do tada vjerno služio Trećem Reichu. Pa kad je tako, zbilja je smiješno da mi ignoriramo onakav antifašistički okret kakav je bio na ovim prostorima. To su dakle bili moji razlozi. I, naravno, smatrao sam da je logično da to ponudim HTV-u. No, od njih nažalost nikada nisam dobio nikakav odgovor na moje prijedloge za sastankom. Samo nerazumljivu šutnju. I kada nakon opetovanih poziva nisam dobio odgovor, bilo mi je žao da ideja propadne te sam je onda iznio Al Jazeeri, koja je inače od HTV-a otkupila “NDH” za prikazivanje. Nadao sam se da će HTV pristati, pogotovo nakon dobrog prijema serije “NDH”, mada smo imali velikih problema i s prikazivanjem te serije, koja još nije ni jednom reprizirana iako je bila vrlo gledana. Osim toga, bilo mi je logično da HTV bude zainteresiran za takvu seriju, s obzirom na to da su javni servis, da je ovo antifašistička država po Ustavu, a njen prvi predsjednik je bio partizan, a njeni temelji i naslijeđe su antifašistički. No što da se radi, zahvalan sam Al Jazeeri. Imao sam njihovu punu podršku, ali kao Hrvat sam u neku ruku razočaran da to nije u produkciji HTV-a – kaže nam u jednom dahu na početku razgovora Hrvoje Klasić.
Kako ste koncipirali seriju?
– Naravno, naš cilj nije ni glorificirati ni demonizirati, niti se bavimo ideologizacijom partizana. Stvari stavljamo u kontekst onog vremena i bavimo se činjenicama, a one su nepobitne – partizani su bili jedini masovan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu i izašli su kao pobjednici. No, naravno, nisu sveci. I tužan sam da to moramo sada, 2024. godine, nanovo govoriti, dokazivati i otkrivati, kao i to da je NDH bila zločinačka i genocidna tvorevina. Željeli smo prikazati kako je otpor nastao, zašto je epicentar borbi bio na područje današnje BiH te kako je partizanski pokret funkcionirao u socijalnom, kulturološkom i društvenom smislu. Vrlo je važno reći da su gro boraca bili seljaci, da je sve vodila KP, ali da su u ratu bili puno fleksibilniji u društveno-političkom segmentu, pogotovo prema vjeri, nego li će to biti nakon što su preuzeli vlast. Zanimljivo je kako se ustrojavala vlast na slobodnom teritoriju, a cijelo vrijeme rata partizani su imalo ogromna slobodna područja, i to najviše baš na području NDH. Nastojali smo pokazati kako se ustrojavao obrazovni sustav na tom slobodnom području, gdje se opismenjivalo, školovalo ili su prvi put dovedeni liječnici u krajeve gdje nije bilo ni škola ni doktora. Zanimljivo je kako se rješavalo nacionalno pitanje, odnosno kako su partizani uspijevali imati zajedničke, nacionalno miješane postrojbe, unatoč ustaškim i četničkim pokoljima nad Srbima odnosno Hrvatima i Bošnjacima. I da se oni svi skupa zajedno bore protiv ustaša i četnika. I naravno, uloga u emancipaciji žena, pogotovo iz tradicionalnih ruralnih krajeva, kojoj je antifašistička borba pridonijela. Sve to je doprinosilo popularnosti i masovnosti partizanskog pokreta, koji nije bio samo gerilski i borben nego i politički i edukativan.
Ima li u seriji nešto nepoznato, što do sada nismo znali?
– Rekao bih kratko, za one iznad 50 ništa neočekivano, ma što oni danas o tome govorili ili mislili, a za one mlađe sve će biti novo, upravo zbog negiranja i lažne revizije povijesti kojoj smo izloženi posljednjih godina. Ima jedan porazan podatak da je u posljednjih 30 godina u Hrvatskoj tek jedan doktorat napravljen na temu antifašističkog otpora. Tako je i drugdje, pa smo imali problem naći relevantne sugovornike, i na kraju je ispalo da smo više sugovornika među povjesničarima našli vani nego na području bivše države.
Dakle, serija potvrđuje povijesne činjenice, ali se i suprotstavlja današnjem politikantstvu?
– Da. Ona se bavi razvojem partizanskog pokreta na području Jugoslavije. Naravno da su postojali glavni štabovi koji su funkcionirali na područjima kasnijih republika, što je zapravo korespondiralo s idejom federalizacije i nacionalne ravnopravnosti koja je bila politička osnova partizanskog pokreta koji su predvodili komunisti. No postojao je Vrhovni štab koji je ipak bio središnje tijelo otpora, pa se tako ne može govoriti samo o, recimo, hrvatskom partizanskom pokretu a da se ne spominju i ostali predstavnici, pogotovo jer su se hrvatski partizani, kao i ostali, borili na cijelom području tada raskomadane i okupirane Jugoslavije. Konačno, baš su hrvatski partizani iz Dalmacije bili prvi koji su krenuli ratovati u druge krajeve Jugoslavije. Hrvati su sudjelovali u oslobođenju Beograda, kao Bošnjaci i Srbi u oslobođenju Zagreba, u najvažnijim bitkama NOB-a Neretvi i Sutjesci borile su se postrojbe iz svih dijelova tadašnje zemlje, tako da obuhvaćamo partizanski pokret od Makedonije do Slovenije. Stoga je teško to odvajati, mada sam, naravno, isticao i tu nacionalnu, ali i socijalnu komponentu partizanskog pokreta koja je za poimanje upravo njene efikasnosti vrlo važna i znakovita. To se potvrdilo na zasjedanjima AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu, čak unatoč otvorenom negodovanju Staljina. A ta federalizacija i nacionalno oslobođenje potvrđeno je i sa ZAVNOH-om, ZAVNOBiH-om, ASNOM-om. Ne zaboravljano i odnos partizanskog pokreta prema vjerskim zajednicama. No serija ne ide kronološkim tijekom.
No ovo nije serija o hrvatskom partizanskom pokretu, mada je neosporno da je on bio vrlo masovan u odnosu na neke druge.
– Da, svugdje je bilo različito, zbog različitih razloga. U Vojvodini, recimo, naprosto konfiguracija terena nije bila povoljna za razvoj otpora, za razliku od brdovitih krajeva BiH, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore. No konkretno za Hrvatsku – impuls partizanskom otporu dale su dvije činjenice za koje su posredno ili čak izravno “zaslužni” politika i djelovanje Ante Pavelića. Prvo, progon i klanje srpskog stanovništva potaklo ih je na otpor, a značajno je da su ih uspjeli kanalizirati komunisti, a ne četnici, i drugo, na brojnost Dalmatinaca u partizanima izravno su utjecali Rimski ugovori kojima je NDH predala taj etnički najčišći dio hrvatske fašističkoj Italiji. To su bili jaki poticaji za uključenja Srba iz Hrvatske i BiH te Hrvata u partizanski pokret, a koji je dodatno ojačao na područjima Crne Gore, Hrvatske i Slovenije nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Na kraju, broj Hrvata u partizanskim postojbama bio je impresivan. No treba reći da je dobar dio, pogotovo na početku, išao u šumu da spasi golu egzistenciju, a umijeće vodstva pokreta bilo je u tome da te ljude okupi i organizira u vojsku koja će se pretvoriti u ozbiljan pokret otpora. I naravno spominjemo da je prvi partizanski odred organiziran u šumi kod Siska 22. lipnja 1941., i to je danas Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj. Treba reći, 99 posto odreda činili su Hrvati, a zapovjedniku Vladi Janiću Capinakon rata će Franjo Tuđman biti pomoćnik u Generalštabu JNA u Beogradu.
Jedan od problema današnje revizije povijesti odnosi se i na to da su antifašistički pokret pokrenuli komunisti, što se sada smatra spornim.
– Da, to je “problem”, mada ovdje trebam reći prvo da su se u partizanski pokret, bez obzira na tu činjenicu, uključivali i mnogi građanski političari i predstavnici, ali ne možemo zanemariti da je sve pokrenula KP koja je tada, moramo reći, bila mala i praktički marginalna politička stranka, sa svega nekih 8000 članova, ali su se, zahvaljujući u prvom redu Josipu Brozu Titu pokazali vrlo organizirani i efikasni. I mala digresija – dvije trećine tih prijeratnih članova KP je poginulo u ratu. I drugo, nitko nije zabranio i drugim opcijama da pokrenu “svoj” antifašistički pokret, ali iz raznih razloga ipak nisu, a svjedočimo da su mnogi političari građanskih opcija svjesno surađivali s okupatorima ili su kolaborirali s njima i u Hrvatskoj, i Srbiji, i Sloveniji, i drugdje. Svakako se bavimo tim fenomenom, ali ne da bismo glorificirali tu činjenicu ili sam pokret niti da bismo ga zbog toga diskreditirali ili pod sumnju stavljali njihov otpor i borbu.
Rekli ste da ste seriju radili i zato da se na neki način suprotstavite falsifikatima kojima smo zapljusnuti posljednjih godina.
– Danas smo izloženi toj brutalnoj neznanstvenoj reviziji povijesti, i to gotovo podjednako i na sličnoj špranci u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Sada se kao heroji nude oni koji su doživjeli poraz, koji su činili zločine i bili, kako se to kaže, sluge okupatoru. Sada su oni – četnici, nedićevci, ustaše, belogardejci, bošnjačke milicije – odjednom nacionalni junaci, koji su se kao borili za “svoj narod i državu” i, ono ključno, “protiv komunizma”. I to je problem na kojem to počiva, bez ulaženja u srž problema i suštinu partizanskog pokreta koji nije bio bezgrešan ni idealan. O tome isto govorimo. No činjenice su tu neumoljive – svi oni su bili naprosto suradnici nacista, izvršavali su njihovu volju i za njihove interese su se borili, a ne za svoje narode i države. Konačno, evo samo dva podatka – može li netko navesti bilo koju ustašku bitku ili pobjedu nad partizanima osim kao pomoćna vojna snaga Nijemcima, – i na Kozari, i Neretvi, i Sutjesci, kao velikim ratnim operacijama? I tu je podatak da su četnici, dok su Nijemci i ustaše po Kozari proganjali Srbe, držali odstupnicu i pomagali napadačima, a ne “svom narodu”. Osim toga, već je zamorno govoriti o suradnji ustaša i četnika i njihovoj zajedničkoj borbi s Nijemcima i Talijanima protiv partizana. Četnici su čak na području NDH bili pod zaštitom ustaša, liječili se u ustaškim bolnicama, obitelji su primale naknadu za poginule u borbama s partizanima, mogli su vojno djelovati i, na kraju balade, izaslanstva četnika Draže Mihailovićadolazila su kod Ante Pavelića u Zagreb na dogovor o zajedničkoj borbi, tražili su i dobili lijekove, ili o sigurnom prolasku kroz Zagreb u bijegu prema Austriji. Već od 1942. godine postoje mnogobrojni dokumenti, koje predstavljamo, o otvorenoj suradnji ustaša i četničkih zapovjednika na području NDH.
Jeste li pažnju posvetili i Bleiburgu i tzv. lijevim skretanjima, odnosno tom “revolucionarnom” segmentu NOB-a?
– Bavimo se u seriji revolucionarnim nasiljem, tim lijevim skretanjima u Crnoj Gori. Posvećujemo veliku pažnju tom segmentu samog kraja rata. Mladi povjesničar Krešimir Zovak govori o Bleiburgu. On kaže da Bleiburg treba gledati kroz prizmu građanskog rata. Bila je to i osveta, zbog svega što se događalo u četiri godine krvavog rata i zločina. Građanski rat ne može završiti, da tako kažem, neriješeno. To je rat do istrebljenja, nasilje koje se tada dogodilo. Dodatni razlog je da su te “poražene” kolaboracionističke snage, ustaše, četnici, belogardejci i ostali, željeli nastaviti borbu i zato su se htjeli predati zapadnim saveznicima, nadajući se da bi im oni mogli biti od koristi ako i kada dođe do sukoba s SSSR-om, odnosno komunistima. Partizanima je to jasno. Konačno, Ante Pavelić je poslao poruku britanskom feldmaršalu Haroldu Alexanderu nudeći mu svoje usluge u borbi protiv Tita. No general Alexander tu poruku prosljeđuje Titu, kao svom savezniku, pogotovo jer je NDH, sjetimo se, objavila rat SAD-u i Velikoj Britaniji još 1941. godine. Komunistima je tada jasno da oni preuzimaju vlast i žele se riješiti ne samo političkih protivnika nego i neprijatelja. I sve to rezultira onim što zovemo Bleiburg, ali bez obzira na sve što se tada dogodilo, to ne može biti ključna ili jedina stvar od koje se kreće kada se proučavaju zbivanja Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.
Iako su u velikim i sudbonosnim bitkama, poput Neretve i Sutjeske, partizani zapravo bili potisnuti, pa i desetkovani, ipak su to ostale značajne, pa i epske bitke
– Zanimljivost partizanskog pokreta je baš u tome da su često bili na rubu kraha, ali su se, kako ste rekli, uvijek uspjeli oporaviti. Snaga gerilskog pokreta i jest u tome da on preživi i nakon što zadobije teške udarce. Njihov cilj je da samo prežive. To je bilo s partizanima. Oni su bili u rasulu nakon pada Užičke republike 1941. godine, kada Tito nudi ostavku, pa pogotovo nakon bitke na Sutjesci, ali su se uvijek uspijevali održati i, što se kaže, dočekati na sve četiri te opstati. I ne samo to nego su se stalno obnavljali i popunjavali i iz svake te bitke, kakva god bila, izlazili su jači, upravo zato što su imali snagu samoodržanja. Konačno, nisu saveznici ni iz čega “odabrali” i podržali partizane, jer su bili svjesni da su oni ti koji pružaju otpor zajedničkom neprijatelju. Ne treba zaboraviti da su Nijemci s istočnog bojišta znali prebacivati snage jer su ovdje imali velikih problema. Ima jedna zanimljivost koju spominjemo jer je povijesna činjenica. Winston Churchill je poslao britansku misiju kod Tita jer je već ranije imao podatke da četnici surađuju s Nijemcima. Naime, Britanci su provalili njemački sustav Enigma te su dešifrirali neke njemačke dopise u kojima se govori o suradnji s četnicima, odnosno tada Jugoslavenskom vojskom u otadžbini, kako su se zvali. Dakle, Churchill je znao da četnici surađuju s Nijemcima, ali to nije smio objaviti jer bi tada Nijemci znali da su provalili Enigmu. O tome smo snimali u Bletchley Parku, gdje je bilo središte za dešifriranje tijekom rata. Zato Saveznici i prestaju surađivati s četnicima i podržavaju Tita te se s njim Churchill i susreće u Napulju, a Josif Staljin u Moskvi. Partizani su zato saveznička pobjednička vojska koja je imala potpunu međunarodnu podršku i priznanje najvećih tadašnjih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a.
Tekst je prenet iz Slobodne Dalmacije.
