Dejan Ljubisavljević: Deset krugova autobuskog pakla Subotica-transa

3. April 2023.
Nakon novih informacija o uređaju i cenama, koje su Ljubisavljeviću predočene krajem prošle nedelje, Subotica-trans već u petak vratio sporni uređaj dobavljaču i ostvario povrat novca.
gume
Slika deformisanih novih guma, dobijena od zaposleni u Subotica-transu.

Piše: Branko M. Žujović, Vesti024.rs

Direktor subotičkog gradskog prevoznika govori o manjku nafte u preduzeću, besplatnim kartama, nefunkcionalnom voznom parku sačinjenom od osam, a do juče čak deset različitih tipova autobusa, odgovornosti za kupovinu preplaćenih cevi za hlađenje autobusa, javno-privatnom partnerstvu, pretnjama kojima je, kako tvrdi, nedavno bio direktno izložen, nakon čega je grupa odraslih muškaraca istukla njegovog sina ispred Gimnazije.

Da je bio u prilici da se nađe u Subotica-transu, Vergilije bi Dantea vodio kroz deset, a ne samo devet krugova pakla. Ovo bi, u najkraćem, bio sažetak okvira u kojem je Dejan Ljubisavljević, direktor Subotica-transa, pristao da javno progovori u vezi sa stanjem u kom se ovo javno preduzeće nalazi.

U datom okviru, tvrdi Ljubisavljević, pitanje startera, koji je u petak ipak vraćen dobavljaču, predstavlja kap u moru sistemskih problema, koji su, kako kaže, uglavnom nasleđeni, premda konferenciju za medije gradonačelnik i on nisu držali o tim sistemskim problemima nego upravo o pomenutoj kapi u moru.

Povod za ovaj intervju, dakle, nije šala ili komedija, pogotovo ne ona božanstvena.

Povod je sporna kupovina uređaja oko kog se podiglo dosta prašine, a sasvim je legitimno da se, kako to moj sagovornik želi, o onome što subotička javnost naziva aferom “Starter” govori proporcionalno, u kontekstu ukupnih problema i dešavanja u preduzeću.

Manjak nafte

Pođimo od pikantnog pitanja kakvo je krađa nafte. U subotičkoj javnosti govori se da tako nešto postoji ili da je makar postojalo. Vaši zaposleni pominju Čantavir kao mesto ilegalne distribucije nafte koja se, navodno, iznosi servisnim vozilom. Da li vam je tako nešto poznato?

Ljubisavljević: Problem nestanka nafte bio je prvi problem koji sam uočio kada sam došao u Subotica-trans, ali sam ga odmah i rešio. Ovde su, do mog dolaska, na evidenciji prispelih količina goriva radila dvojica informatičara. Oni su OK momci. Povereno im je bilo da evidentiraju količine nafte po prispeću cisterne. Tako im je rečeno da rade i oni su tako radili. Prvu cisternu sa gorivom koja je stigla poslao sam na vagu.

Šta je vaga pokazala?

Ljubisavljević: Kada smo izmerili tu cisternu, neposredno po dolasku i nakon pražnjenja, pokazalo se da je u njoj bilo 434 litra nafte manje. To je sasvim u redu, ukoliko se manjak službeno konstatuje, zavede i proknjiži, kako manjak ne bi bio plaćen.

Ukoliko je Subotica-trans po cisterni plaćao toliku nepostojeću naftu, to je ogroman novac. Jeste li o praksi koja je, kako tvrdite, bila prisutna u preduzeću obavestili policiju i tužilaštvo?

Ljubisavljević: Praksa nije bila da se meri količina prispele nafte i to je otvaralo mogućnost problema da nam se dostavi manje nafte. Zato smo uveli merenje i sada te vrste gubitaka nema. Da sam imao čvrste dokaze, obavestio bih policiju i tužilaštvo.

Deset tipova autobusa kao kamen o vratu preduzeća

Tokom priprema za ovaj razgovor, pomenuli ste šarolik vozni park kao jedan od najvećih kamenova o vratu Subotica-transa.

Ljubisavljević: Kada sam došao u preduzeće, ovde je bilo deset vrsta autobusa. Taj broj sam sveo na osam. Subotica-trans više nema prastare autobuse FAP i ISUZU.

Šta to u praksi znači?

Ljubisavljević: To znači da sam odmah po imenovanju za direktora otišao u Niš, kod danas, na žalost pokojnog, Zorana Jovanovića. Oni imaju oko 450 autobusa u saobraćaju i pedesetak u rezervi i samo dve marke autobusa: MAN i “Mercedes”. Mi imamo 91 autobus i trenutno osam vrsta. Imamo jedan jedini “Mercedes”. Taj autobus je trenutno pokvaren. Ne postoji ugoovr sa “Mercedesom”, a naši majstori ne umeju da ga poprave. Šta mislite o našoj tržišnoj poziciji kada nabavljamo delove pri ovakvoj strukturi voznog parka? Šta u “Mercedesu” kažu kada im dođe “Niš ekspres” sa dvesta ili mi sa jednim jedinim autobusom?

Da li je šarolika struktura voznog parka jedini problem te vrste?

Ljubisavljević: Nije jedini problem, ni blizu. Imamo problem i sa transportnim kapacitetom, zato što je vozni park različito formatiran. Imamo 17 zglobnih autobusa. Oni su nekada, kada je putnika bilo više, bili potrebni. Dovoljno sam star da se sećam gužvi u gradskom saobraćaju. Kada ste poslednji put videli krcat autobus broj 6 ili 16? I to ne bi bio problem, da tih 17 starih zglobnih autobusa ne troše oko 55, a “običan” autobus oko 35 litara goriva. Izračunajte i videćete da samo pomenuta razlika u potrošnji goriva Subotica-trans godišnje košta oko 49.000.000 dinara. Ali, ni tu nije kraj priče koja se nadovezuje na katastrofalno formatiran i pritom star vozni park. Prosečna starost naših autobusa je 14,6, skoro 15 godina.

Stara garda pred penzijom, koji mlad majstor želi da radi za 55.000 dinara?

O čemu je reč?

Ljubisavljević: Naši majstori su stara garda. Oni rade za 55.000 dinara. To su ljudi koje očekuje penzija. Situirani su ovde od ranije, tu su im porodice, kuće, rođaci. Dovedite mi auto-mehaničara ili nekog drugog majstora koji ima 30 godina da radi za taj novac. Ista situacija je i sa vozačima. Zašto bi neko u naponu mladosti i snage pristajao da radi za dvostruko ili trostruko manju platu?

Znači li to da Subotica-trans, slično drugim javnim ustanovama i preduzećima, ima oseku kadrova?

Ljubisavljević: Tako je. Ma koliko bili dobri majstori, ti ljudi su blizu penzije, a tehnologija se menja. Kupili smo autobude MAN sa “Euro 6” motorima. Poslali smo dvojicu sjajnih majstora na obuku za popravku tih autobusa. Obojica su umrla u razmaku od nekoliko meseci. Naši majstori sada ne umeju da poprave te autobuse. Imamo nekolicinu mlađih, sjajnih majstora, ali to nije dovoljno. Bez obzira na to, ovi ljudi uspevaju da održe nivo ispravnosti voznog parka tako da imamo obavljenih 99,98 odsto polazaka, uz naplatu karata od 98 odsto i po tome smo najbolji u Srbiji.

Paradoksalno je da preduzeće, pa bilo ono javno, osamdesetak odsto novca troši na zarade i gorivo…

Ljubisavljević: Izneo sam bio neprecizne podatke, mi na ukupne zarade i gorivo trošimo 71 odsto sredstava. Ali, i to je katastrofalno takođe. Privatna transportna preduzeća na zarade i gorivo troše manje od polovine prihoda.

„Ne mogu da vratim vreme“

Kako se dogodilo da Subotica-trans dođe u situaciju da na devedesetak vozila ima desetak različitih tipova tih vozila? Neko je proteklih godina i decenija donosio nekakve odluke, potpisivao rešenja, na koncu i davao izjave. Sada dolazite vi i kažete: gotovo je, javno-privatno partnerstvoje jedini izlaz.

Ljubisavljević: Ne mogu da vratim vreme. Učinio sam što sam mogao da stanje promenim. Smatram da sam uradio dobru analizu poslovanja i uzeo određeni pravac rada, ali isto tako se Subotica-transom nij eupravljalo na adekvatan način. Samo tokom 2020. godine zabeležen je gubitak od 94.232.000 dinara. Prethodne godine ostavarena je dobit od 100.000. To su činjenice. Postoji izveštaj resornog ministarstva da je Subotica-trans 2018. i 2019. godine bio u zoni opasnosti od bankrota. Dobit od 100.000 je simbolična. Mali sudar bi poništio celu tu dobit.

A 2018. godine ostvarena je dobit preduzeća od 1.947.000 dinara. Dakle, pojeo vuk magarca. Mislim na višedecenijsko loše upravljanje preduzećem.

Ljubisavljević: Ne kažem da je pojeo vuk magarca. O temi govorim isključivo iz perspektive svojih ovlašćenja. Ne mogu da vratim vreme. Mislim da je sve ovo danak višegodišnjeg upravljanja preduzećem.

Broj putnika sporo raste

Na konferenciji za medije pomenuli ste i šire nedaće koje su pratile Subotica-trans, pandemiju i skok cena energenata…

Ljubisavljević: Tokom 2019. godine preduzeće je na naftu trošilo 225 miliona. Prošle godine, 301 milion dinara. To je 76 miliona razlike. Na zarade smo 2019. trošili 359 miliona, a lane 444 miliona. To je razlika od 84 miliona, što u sumi iznosi 160 miliona.

Koliko ste putnika prevezli?

Ljubisavljević: Subotica-trans imao je više od šest miliona putnika. Godine 2021. pali smo na 4,5, lane smo prevezli oko 5 miliona putnika. Broj putnika polako raste, ali ne dovoljno brzo. Pritom, naš vozni park opada. Ove nedelje iz saobraćaja smo isključili devet minibuseva koji su u prošlosti bili kupljeni iako po zakonu nisu mogli da se koriste u gradskom saobraćaju. To je prava noćna mora u pogledu organizacije gradskog i prigradskog saobraćaja.

Subotica-trans koristi saobraćajnu šemu iz 2009. godine

Šta možete da kažete o organizaciji gradskog saobraćaja?

Ljubisavljević: Šema gradskog prevoza je iz 2009. godine. Mi organizujemo gradski prevoz po potrebama grada iz 2009. godine. Tada industrijske zone u Malom Bajmoku nije bilo. Mi sdaa tamo imamo oko 7.000 radnika, ali ne i uslugu gradskog prevoza prilagođenu potrebama broja radnika u industrijskoj zoni u Malom Bajmoku. Mi, praktično, prevozimo putnike kao da zone u Malom Bajmoku nema.

Niste vi došli baš juče u Subotica-transu. Policiji niste prijavili sumnju da je manjak nafte po cisterni bio preko 400 litara. Sada nas obaveštavate da se vozimo po planu od pre 14 godina…

Ljubisavljević: Tu anomaliju sada ispravljamo uz pomoć Saobraćajnog fakulteta. Oni u ovom trenutku rade opsežnu studiju. Poslednja slična studija rađena je 2009. godine. Ta studija je primenjena i po njoj vozimo. Podsetiću vas da je još 2011. godine o Subotica-transu tadašnji gradonačelnik govorio kao o preduzeću koje je na izdisaju. Već sam rekao da se ovde nagomilalo previše problema iz prethodnog perioda. To je danas čitav jedan pakao.

Zašto na te probleme niko nije konkretno ukazivao? Zašto javnost nije znala za manjak nafte? Zašto šira javnost ne zna za vaše strukturne probleme? Zašto javnost ne zna da se vozimo prema planu iz 2009. godine?

Ljubisavljević: Ove probleme izneo sam pred gradsku skupštinu na jednoj od sednica. Tada sam saopštio da vozimo po studiji iz 2009. godine, da imamo izuzetno heterogen vozni park koji ne postoji kao takav nigde u državi, kao i da verujem da će, u nekoj perspektivi, kao u 95 posto gradova u Srbiji, javno-privatno partnerstvo, ako se dobije kvalitetan partner u tom postupku, moći da reši nagomilane probleme. Prema vlastitoj i analizi resornog ministarstva znam da je javno-privatno partnerstvo izlaz iz svega ovoga. Jasno vam je da sečem granu na kojoj sedim, jer će partner, ukoliko se pojavi, uvesti drugačija pravila.

Reklamacija guma postojala

Grana se ne seče samo, ona i zeleni. Deo javnosti tvrdi da ste vi čovek koji odrađuje posao za budućeg de fakto vlasnika.

Ljubisavljević: Privatizacija Subotica-transa nije tema, ali će promena, ukoliko se uspostavi javno-privatno partnerstvo, svakako biti.

Šta možete da kažete o firmi “Vikont” i nabavci guma? Da li kupujete polovne gume i da li je bilo isporuka lošijeg kvaliteta?

Ljubisavljević: Nije istinita informacija da kupujemo polovne gume. Mi to po zakonu ne možemo da uradimo. Bila je jedna reklamacija na određene gume pre dva meseca i one su uredno zamenjene.

Tu je nekako i Bečejprevoz. Mnogi pominju ovu firmu kao potencijalnog partnera.

Ljubisavljević: Sa vlasnikom Bečejprevoza imamo sjajnu saradnju. On je veliki vizionar i uspešan vlasnik privatnog preduzeća. On je vlasnik “Vikonta”. Ne bih da komentarišem informacije koje se tiču postupka koji nije ni započet. U Srbiji postoji svega nekoliko kompanija koje zaista na svetskom, vrhunskom nivou odrađuju poslove i koje bi eventualno bili dobro rešenje za grad kao što je Subotica.

Zašto je međumesni saobraćaj balast, kako tvrdite?

Ljubisavljević: Naša zakonska obaveza je gradski prevoz na području Subotice i prigradski. Mi smo za to osnovani. Međumesni saobraćaj je nešto što izlazi iz okvira poslovanja Subotica-transa. Očekujem da će studija koja se sada aktivno radi jasno odvojiti šta su obaveze Subotica-transa i da se međumesni saobraćaj definitvivno izdvaja iz delokruga rada preduzeća. Međumesni saobraćaj u strukturi troškova učestvuje sa 25 odsto. To je 250 miliona dinara od ukupno približno milijardu.

Kako je Subotica-trans naseo na prevaru iz Nemačke

Pomenuli ste lošu kadrovsku strukturu, sukob interesa i neki ugoovr za koji sam, tokom našeg pripremnog razgovora, pogrešno bio razumeo da je na nemačkom jeziku i da je sporno što ne postoji prevod na srpski jezik. O čemu se radi?

Ljubisavljević: Subotica-trans ne može da ponudi visoke plate i da na taj način privuče vrhunske kadrove. Radi se o 711 evra koje je Subotica-trans platio nekoj nemačkoj firmi za ništa.

Raspitao sam se u međuvremenu. Posredi je fantomska firma, u međuvremenu ugašena, koja je obrlatila mnoge u Evropi šaljući na prvi pogled ubedljive imejlove o usaglašavanju sa tada novim propisima o dži-di-pi-aru, odnosno zaštiti podataka o ličnosti. Firma je bila u vlasništvu Monike Cigelmiler iz Hamburga koja je, sudeći prena napisima u nemačkoj štampi, otvarala i zatvarala slične firme.

Ljubisavljević: Tako je, platili smo nešto više od 711, tačnije 716 evra, jer postoje i neki prateći troškovi, doslovno za ništa. Da sam tada bio direktor, tražio bih ugovor sa prevodom i proverio o čemu se radi.

Ko je za to odgovoran?

Ljubisavljević: Pomenuo sam lošu kadrovsku strukturu. Radi se o očiglednom neznanju koje je skupo plaćeno. Lažno verifikovanje podataka Subotica-transa u aranžmanu fantomske firme iz Haburga dogodilo se 13. avgusta 2019. godine. Nalog za plaćanje potpisala je tadašnja izvršna direktorica. Izvolite kompletnu dokumentaciju. Kada sam došao, smenio sam je. Ona je bila izvršni direktor Subotica-transa i istovremeno je sedela u Nadzornom odboru. Izvolite nalog za plaćanje sa njenim potpisom. Talav pristup sam promenio i uklonio očigledan sukob interesa.

Cevi plaćane skoro 40.000 dinara

Ali ste prećutali da je preduzeće 2017. godine kupovalo cevi za hlađenje autobusa po skandaloznoj ceni od skoro četrdeset hiljada dinara po komadu.

Ljubisavljević: Vaše opažanje i otkriće da je preduzeće kupovalo ove cevi otkrilo nam je novi problem. Vašim otkrićem postavilo se, zapravo, pitanje nabavke dodatnih cevi, ako smo na zalihama u magacinu već imali dve i to godinama.

A cena?

Ljubisavljević: Cena je iz javne nabavke koja je sprovedena tada.

Da cev veličine podlaktice od čelika bude plaćena skoro četrdeset hiljada dinara po komadu?

Ljubisavljević: Cev je kupljena u skladu sa ugovorom o javnim nabavkama.

„Prihvatam sugestiju javnosti, objavljivaćemo podatke o javnim nabavkama na našem sajtu“

Zašto ne objavljujete javne nabavke na sajtu?

Ljubisavljević: Nismo po zakonu dužni to da činimo. Sve javne nabavke Subotica-transa dostupne su u urednom roku na zvaničnom portali javnih nabavki koji je opštepoznat, ali ćemo ih u budućnosti, na ovu sugestiju, objavljivati i na našem sajtu. Uvažavamo sugestiju.

Jeste li odobrili izdavanje 21 besplatne karte za osobe iz Novog Žednika?

Ljubisavljević: Odobrili smo te besplatne karte. Posredi su aktivisti Crvenog krsta koji su zaslužili besplatne karte. Oni su se najpre obratili Mesnoj zajednici Novi Žednik. Potom je Mesna zajednica, po njihovom zahtevu, prosledila molbu Subotica-transu. Ne znam ko su ti ljudi, osim da se, po dobijenoj dokumentaciji, radi o aktivistima Crvenog krsta.

Starter vraćen dobavljaču u petak

Da u ovaj mozaik problema, o kom govorite iz ptičje perspektive, što je, ponavljam, sasvim legitimno, umetnemo i starter. Kako se dogodilo da 11. maja prošle godine u Subotica-trans pristignu tri ponude, od kojih je jedna tik ispod milion dinara u neto iznosu, a preostale dve tik iznad milion dinara? Milion dinara neto je zlatna granica između nabavke male vrednosti za koju se ne raspisuje tender. Pritom, sva tri ponuđača načine istovetnu grešku: umesto “Lemanija” navedu da je proizvođač uređaja nepostojeća “Lemina”. Vaša komisija 14. juna 2022. prihvata ponudu preduzeća “Srndak” iz Niša za koju se ispostavilo da je samo posrednik, za rabat od nepunih pedeset hiljada dinara, dok se identitet primarnog dobavljača krije. I u službenoj belešci komisije navodi se da je proizvođač “Lemina”. Da stvar bude komična, sva tri ponuđača Subotuica-transu nude uređaj C12-TR-1224V koji uopšte ne postoji u ponudi švajcarske “Lemanije”, niti ijedna maloprodaja koju sam kontaktirao, od Irske, preko Austrije i Mađarske, do Srbije, ne zna za takav model. “Lemanija” ima liniju C, ali to su starteri, odnosno busteri, koji imaju kondenzatore, dok linija P ima samo baterije. Potom, “Srndak” u novembru Subotica-transu prodaje uređaj P12, iako u zvaničnoj ponudi i rešenju komisije stoji C12. Nelogično je da nijedna ponuđač nije primetio ove greške, naziv firme i modela. Ni komisija. Ovde kod vas, od šefa nabavke Arpada Katone, saznajem da uređaj ne poseduje dokumentaciju. Nema garantni list, ni prateću tehničku dokumentaciju. Uređaj ima samo uputstvo na engleskom, francuskom, nemačkom, italijanskom, španskom, holandskom i portugalskom jeziku. Nisam bio lenj, razgovarao sam sa predstavnicima “Lemanije”. Novi uređaji imaju garanciju od dve godine i izdaje se uredno garantni list koji vaš uređaj nema, što može da ukazuje da su nezvanične informacije da je uređaj, možda, kupljen polovan, zapravo istinite. Gde vam je dvogodišnja garancija? Nemate je. Na koncu, od maloprodaja širom Evrope i samog proizvođača zatražio sam ponude za kupovinu uređaja P12, u skladu sa onim što ste rekli na konferenciji za medije. Sasvim je izvesno da je vaš uređaj, nov, koštao svega sedamdesetak hiljada dinara. Uređaj prformansi o kojima ste govorili morao bi posebno da bude naručen. Cena najskupljeg mogućeg uređaja P12, čije ste karakteristike opisali na konferenciji za medije, kreće se od 1.900 do 2.300 evra, a skoro svi su ponudili znatno jeftinije uređaje koji podjednako kvalitetno i dugovečno mogu da obavljaju isti posao. Vaš uređaj nije imao pomenute integrisane funkcije. Istine radi, ovde moram da istaknem da sam do ovih činjenica došao nakon što ste, preda mnom, pozvali šefa nabavke i zatražili dokumentaciju koju ste mi odmah i predali, a koja je pokazala to što je pokazala. Molim vas za komentar.

Ljubisavljević: Ono što je meni zasmetalo u svemu ovome, jeste što je uređaj kupljen novembra prošle godine i da je očigledno neko u preduzeću sve vreme znao određene pojedinosti ove nabavke i da su ti momenti postali interesantni tek nakon otkaza predsednici Udruženja vozača i izrečene pretnje od strane radnika MUP-a o čemu postoje službena beleška kod mene u kancelariji. Da je bilo dobre volje i dobre namere, da su sve činjenice i informacije odmah predočene, reakcija bi opet bila ista, a to je da smo uređaj reklamirali i novac je vraćen preduzeću Subotica-trans.

Kada je uređaj vraćen?

Ljubisavljević: Uređaj je vraćen u petak nakon što ste nam predočili sve činjenice i dokaze. Novac je refundiran u celosti.

Dakle, smatrate da su ove informacije trebalo prvo da budu vama isporučene od strane zaposlenih koji su se obratili direktno medijima, odnosno meni?

Ljubisavljević: Kolega koji je zaprimio uređaj definitivno nije obratio pažnju na oznaku uređaja. Ne može da se desi da u spornoj nabavci se pojavi uređaj P12 umesto C12. To je nedopustivo.

A donacija?

Ljubisavljević: Novac za predmetnu nabavku dobijen je kao bespovratno sredstvo, ali po ugovoru o preventivi, a ne donaciji.

Pomenuli ste da vam je nedavno bila ugrožena bezbednost. O čemu se radi?

Ljubisavljević: Utvrdili smo da je jedna od radnica za vreme bolovanja bila u Grčkoj. Objavila je čak i snimke na društvenoj mreži. Kada se vratila, zatražio sam zvaničnu potvrdu da nije izlazila iz zemlje za vreme bolovanja. Radnica potvrdu nije dostavila. Bio je to okidač za orkestriranu kampanju protiv mene.

Šta je bilo sa pretnjama?

Ljubisavljević: U moju kancelariju došla je pripadnica policije. Direktno mi je pretila. Nakon nekoliko dana, ispred gimnazije pretučen je moj sin. Imam razloga da verujem da su ovi događaji povezani i da sam interesnim grupama unutar preduzeća, koje su u prošlosti ostvarivale neku korist, stao na žulj.

Minibusevi nisu smeli da budu kupljeni ovakvi kakvi su

Jeste li vi neko ko pobija eksere u društveno-ekonomski kovčeg Subotica-transa i otvarate vrata javno-privatnom partnerstvu? Uklanjate minibuseve, nakon godina i godina njihove nezakonite upotrebe, baš sada.

Ljubisavljević: Nakon saznanja da su minibusevi marke “Iveko” kupljeni 21. novembra 2011. godine od preduzeća “General auto”, bez adekvatne opreme za javni prevoz putnika, tražio sam i dobioo od Agencije za bezbednost saobraćaja odgovor da takva vozila ne mogu da učestvuju u prevozu putnika. Nakon toga sam dogovorio hitan sastanak sa predstavnicima Auto-moto saveza Srbije i predočio im dokument na osnovu kog su ta vozila bila registrovana i stavljena u saobraćaj. Dobio sam povratnu informaciju da su ta uverenja za registrovanje vozila neispravna i da vozila ne mogu da budu registrovana. Nakon tih dobijenih saznanja, odmah sam povukao vozila iz saobraćaja. Uklonio sam minibuseve onda kada sam stoprocentno postao siguran da oni ne mogu da se upotrebljavaju. Nasledio sam firmu u stanju koje je neodrživo, pokušavam samo da iznađem najbolje rešenje za gardski prevoz Subotice i Subotičane.

Šta to konkretno znači?

Ljubisavljević: To konkretno znači da vozila koja su kupljena 21. novembra 2011. nisu ispunjavala zakonske kriterijume koji su bili na snazi od 1. jula iste te 2011. godine. Zakon je tada propisao da za vozila sa više od 9 mesta za sedenje i mesta za sedenje vozača, čija najveća dozvoljena masa prelazi 5 tona i koja mogu da imaju mesta za stajanje, moraju da imaju sistem za dugotrajno usporavanje. Naša “Iveko” vozila imaju 13 mesta za sedenje i masu od 7.000 kilograma. Povučeno je osam takvih vozila.

Ipak, ćutali ste sve vreme. To je sa aspekta interesa javnosti nedopustivo.

Ljubisavljević: Ne mislim da sam ćutao sve vreme. Javnost sam o ovome upoznao na zasedanju Skupštine grada. Čim sam prošle nedelje dobio informacije od Agencije za bezbednost saobraćaja, odmah sam postupio u skladu sa zakonom i povukao vozila iz upotrebe. Ljudi koji su kupovali minibuseve bili su u obavezi prema zakonu da znaju i da prate Zakon o bezbednosti saobraćaja kada su kupovali ta vozila. Verujem da u opisima poslova rukovodilaca iz tog vremena postoje delovi koji ih obavezuju na ovo.

Click