„Ako ne budeš slušao, ukrašće te Cigani“

19. October 2020.
Sve predrasude prema drugima, netrpeljivost, mržnja, sadrže ovu uvreženu pretnju koju je skoro svako ne-Romsko dete moglo bar jednom da čuje u životu. Postoji ogroman broj ovakvih, ukorenjenih u sistem, rasističkih poštapalica, užasa u vicevima o Romima, a veoma često se susrećemo i sa negativnim stereotipima u medijskim sadržajima.
michael-schmid-bOlTJaCShw8-unsplash
Ilustracija. Foto: Michael Schmid / Unsplash

Piše: Veran Matić

Na žalost, ne postoji ozbiljni, temeljni, kontinuirani napor da se takav prikaz promeni, isto kao i da se promeni odnos prema Romima u socijalnom, obrazovnom i svakom drugom smislu. Velika retkost je afirmativan pristup. Čak i kada, kao juče, imamo adekvatna podsećanja na zločine kakav je ubistvo trinaestogodišnjeg Dušana Jovanovića, ono traje jedan dan i bez evolucije u konkretnom stalnom delovanju koje bi menjalo odnos prema celoj zajednici, stvarajući preventivne barijere.

Arsen Dedić u pesmi „Da su me ukrali Cigani…“ daje sjajan primer kako je moguće afirmativno empatično predstavljati zajednicu i vrednosti.

Ono što figurira kao najgore u stereotipima koji proizvode stalnu mržnju, agresiju, potcenjivanje, Arsen pretvara u nešto poželjno, nešto najbolje.

Arsen Dedić

„… Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu

da pijem svoje vino i pijem svoju vodu.

Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla

da nemam svog imena i da sam bez porijekla.

Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete,

iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete;

imao bih svoj šator i medvjeda na lancu,

svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu.

Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane

ležeći u travi kraj autostrade,

svirao bih gitaru i prelazio milje,

ljubeći jedno biće, slobodno i divlje.“

Drugi primer empatije i praktične solidarnosti možemo da čitamo u autobiografiji Bekima Fehmiua „Blistavo i strašno“:

„Veče. Sedim u bifeu Ateljea 212. Ušao je kolega Zoran Radmilović, gladeći svoje guste brkove. Naslonio se na zid, šarmantno isturio stomak i počeo da ga gladi zadovoljno puštajući zvuke podrigivanja: “Oh, oh, oh. Zoro, daj mi jednu dobru kafu“.

„Jesi li se toliko najeo baklava?“, dobacio mu je drugi kolega.

„Jesam, mamu vam j…. nacionalističku.“

Te večeri saznajem da je Zoran Radmilović, u znak protesta, svakog dana i večeri, posećivao porazbijane poslastičarnice u Beogradu čiji su vlasnici bili Albanci. Nije bio ješan, ali bi popio neku bozu ili kafu i ohrabrivao ih. Zoran Radmilović je bio Čovek.“

Jedan je bio Zoran Radmilović, jedan Bekim Fehmiu, jedan Arsen, sva tri neponovljiva, ali kako bi neverovatno bilo da imamo više takvih Ljudi.

Click