Triput su me zarobili na granici sa Srbijom, držali su me satima. Mislim da me spasio – Vulin!
Piše: Ante Tomić, Jutarnji.hr
Prvi put je bilo krajem rujna. Sunčan i topao dan, miholjsko ljeto, perfektno vrijeme da se dođe u Vojvodinu, u obilje mirisnih plodova koji se skupljaju na njivama, vinogradima i voćnjacima, presipaju s pijačnih tezgi, u dvorištima kuhaju u marmelade i ajvare, u hladovitim mračnim podrumima vriju u rizlinge i u bakrenim kazanima destiliraju u vruću dunjevaču. No, meni je to veselje, zaslugom graničnih vlasti Republike Srbije, bilo uskraćeno. Nakratko. Nadao sam se ustvari da će biti nakratko. Čekali smo u sremskoj ravnici, na obali Dunava u Bogojevu, zaustavljeni pored limene kućice granične policije, već iscrpljeni i ravnodušni na rojeve zelenih insekata što su nam plazili po odjeći. Otresao bih napasnika jedino ako bih ga osjetio na koži, ako bi mi krenuo nožicama dirati vrat.
“Smrdibube”, kazao je policijski službenik. “Nakotile se ove godine.”
“U nas ih zovu smrdljivi martini”, odgovorio sam mu. Njemu, naravno, nije trebala moja lingvistička poduka, ali prosto nisam znao što bih više sa sobom. Mlađa je policajka još prije dva sata otvorila klizni prozor i uzela osobne karte nas četvero, Duška Ljuštine, njegove supruge Mirjane, moje kćeri Vesne i moju. Kroz prozor smo je gledali kako ih ispitivački okreće i postajali napetiji kako je to trajalo. Napokon je ona ponovno otvorila klizni prozorčić i upitala me kad sam posljednji put bio u Srbiji.
“U proljeće.”
Ona je šutke kimnula i zatvorila i još neko vrijeme nešto gledala na kompjuteru. Onda je izašla i prešla cestu ispred našeg auta. Kroz šoferšajbu smo je gledali, nisku i nabijenu, utegnutu u modru uniformu, kako poslovno grabi put kancelarija. Nakon desetak minuta je došla do prozora s vozačke strane i uputila Mirjanu da parkira sa strane.
“Oprostite, zašto?!” prasnuo je Duško.
“Duško, nemoj”, šapnula je Mirjana.
“Moramo nešto da proverimo?”
“Šta da proverite?!”
“Zaustavite se i isključite motor kod onog kontejnera”, pokazala je policajka izbjegavajući odgovor na Duškovo pitanje.
Bilo je oko podne i trideset. Parkirali smo i izašli protegnuti noge. Mirjana je zapalila cigaretu, a Duško nastavio borbu.
“Znate li vi koga ste vi zaustavili? Znate li koji je ovo čovjek?” grmio je pravdoljubivo pokazujući na mene. Graničnoj policiji me je predstavio kao poznatog pisca i humanista, legendu, voljeno biće i istinsku veličinu. Bilo je to vrlo nadahnuto nadgrobno slovo, ali granična policija nije bila impresionirana. Moja je kći, s druge strane, cvala od sreće gledajući me kako u nelagodi stiskam oči i uvlačim glavu u ramena.
“Sram me je da sam Srbin!” povikao je Duško gnjevno.
Vesni Tomić je to bilo urnebesno, a Mirjana Ljuština je malodušno otpuhnula dim i još jednom rekla:
“Daj, Duško, šuti.”
Pred granicom je i na ovom manjem prijelazu stajala kolona šlepera, kraća nego na Bajakovu, ali svejedno dosta duga. Neobrijani trbušasti kamiondžije u trenirkama i šlapama dolazili su pred šalter i odlazili s modrim žigovima na potvrdama, a mi smo, čitajući zabrane o prijevozu opasnih tvari i upozorenja na međunarodnu trgovinu ljudi, čekali, i čekali, i čekali…
Ne mareći da smo u zločinački skupom roamingu, Duško je zvao našeg novosadskog prijatelja, izdavača Roberta Čobana, a Robert je, doznali smo kasnije, zvao ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina. Vjerujemo da je to pomoglo, ali ne prije nego su nam policajci pregledali prtljagu i zamolili da izvadimo sve iz džepova.
Jedan je, usputno i kao nehotice, kazao da pored mog imena “stoji zabeleška”.
“Kakva zabeleška?” začudio sam se.
On je slegnuo ramenima da ne zna, to je valjda bilo nevidljivo oku prostog graničnog službenika, lokalnog momka, dobroćudnog sremskog seljaka koji se nakon smjene vjerojatno presvuče iz uniforme u stare traperice i gumene čizme, da traktorom skupi sijeno s njive ili kukuruzom nahrani svinje.
Milostivo su nas pustili kad su već svi šleperi otišli, oko četiri popodne, nakon tri sata besmislenog mrcvarenja, ali to nije bio kraj s našim nevoljama s graničnim vlastima.
“Parkirajte sa strane”, rekao je nekoliko dana kasnije, kad smo izlazili iz Srbije, i službenik na Bajakovu.
Duško je, naravno, sada sasvim popizdio.
“Nemoj parkirat. Tjeraj dalje.”
“Imaju naše osobne”, upozorila ga je Mirjana razumno.
“Izvadit ćemo nove osobne.”
“Pucat će za nama”, pokušao sam ja sa stražnjeg sica.
“Neka pucaju”, odgovorio je Duško herojski.
Ipak smo, naravno, parkirali, a on je otišao prosvjedovati kod šefa smjene. Iz kancelarije se uskoro vratio s viješću da njegov da “saputnik ima meru”, a i da će o njegovom “ponašanju razgovarati”. Uputili su nas sa strane u garažu da nam pregledaju auto, ne objašnjavajući je li to zbog zbog moje “mere” ili Duškovog “ponašanja”. Ponovno je on zvao Čobana, a ja sam slao poruke Milanu Ćulibrku, glavnom uredniku Nina, i Željku Bodrožićupredsjedniku Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Javio nam se Veran Matić. Naš je mali smiješni policijski slučaj postao javan.
Pola sata kasnije po prilici šef je izašao iz kancelarije da nam vrati dokumente, a kad sam ga upitao zašto su nas zaustavili, bezbrižno je odmahnuo. Odjednom je to bila samo “rutinska kontrola”.
“Izvinite, događa se”, ispričao se otresajući jednog smrdljivog martina s rukava uniforme.
Ali, očito to nije bila rutinska kontrola. Jer samo kojih mjesec, mjesec i po kasnije, kad sam se s dvojicom prijatelja, Ivicom Ivaniševićemi Mariom Lipovcem, ponovno našao na Bajakovu, ne trebam vam vjerojatno ni napominjati da je službenik kazao:
“Stanite, molim vas, sa strane.”
Treći put nisam više ni zvao ni slao poruke. Pomiješanih sam osjećaja sjedio u automobilu čekajući da sranje završi. Na jednoj mi je strani bila uznemirujuća situacija u kojoj se granična policija Srbije bez ikakvog razloga okomila na mene, ali na drugoj strani, neću vam lagati, laskalo mi je da sam zanimljiv represivnom aparatu susjedne zemlje. Shvatio sam to kao priznanje svoga rada. Otkrio sam da imam čitatelje na mjestima gdje ih nikada ne bih očekivao.
Nagađam da sam nekog anonimnog srbijanskog moćnika, nekog imbecila skrivenog u labirintu vlasti, nekad naljutio nekim novinskim tekstom, a on je osvetoljubivo stavio malu oznaku, kao jednu malu smrdibubu pored moga imena, da me policija zaustavi i određeno vrijeme zadrži svaki put kad dođem na granicu. Tko god on bio, srdačno ga pozdravljam i zahvaljujem mu na pažnji.
“Gospodine Tomiću, srećan put”, rekao je policajac nakon pola sata, pružajući mi osobnu kroz prozor.
“Zar već!?” zapanjio sam se.
Nakon što sam u Srbiji na televiziji, u emisiji Zorana Kesića, opisao ovo iskustvo, sutradan su me na povratku u Hrvatsku pustili bez zaustavljanja.
Kompletnu kolumnu pročitajte na sajtu Jutarnji.hr.
