Životna priča heroine sa Sinjajevine: Dođite na planinu, ne robujte u gradovima

Sa osam godina počela je da kuva, muze, siri, čuva stoku… sa četrdeset, u jednoj ruci nosila je sina od sedam mjeseci, a drugom držala volan kamiona koji je izvezla na Sinjajevinu.

Veliki je borac i vrijedan radnik, podigla je i odškolovala šestoro djece, od ničega stvorila uslove dostojne života. Voli planinu, jer za nju to nije samo prostor, već život, naučila je da ljude ne možeš mijenjati, ali i da je lakše životinji objasniti nego čovjeku. Idol joj je baba, koja je uvijek sve mogla i sve znala,

To je, najkraće o Milevi Gari Jovanović, čestitoj i vrijednoj planinki koju je javnost upoznala kada je prije nešto više od dvije godine na bijelom konju dojahala na skup branitelja Sinjajevine.

Od tada, pričajući iskreno, jezikom naroda, Gara se uselila u srca onih kojima se obraća, koji kao i ona, sa deset prstiju grade svoj život. Za Magazin je pričala o svom životu, borbi za preživljavanje, djeci, planini za koju je spremna da pogine…

I tog dana, kada je reporterka sa njom razgovarala na sinjajevinskom kamenu koji je predviđen kao meta za vojne minobacače, svojom iskrenošću rasplakala je one koji su slušali njene odgovore.

U prohladnom, kišnom danu, u pauzi između pakovanja skorupa, sira, čajeva…našla je vremena i da mladima poruči da ne robuju prodavnicima, kladionicama, kafanama, buticima…već dođu na planinu i budu svoji gospodari.

Spremna je i da ih nauči sve poslove i motiviše ih iskrenom ispoviješću o svojoj familiji koju je na Sinjajevinu odvela prije 21 godinu, kada nisu imali ni za brašno da djeci ispeku hljeb.

Težak život nije joj sklonio osmijeh sa lica, niti poljuljao volju da se bori za bolju budućnost svoje djece. Ima ih šestoro, svi je zovu majkom, ali je od njih rodila samo troje. Troje je preuzela nakon što joj je sestra ubijena.

Volim da me zovu Gara

“Zovu me Gara. To ime mnogo volim jer mi ga je dala baba, očeva majka, kad sam se rodila. Ona je nažalost umrla brzo, tako da je nisam zapamtila. Čini mi se kad sam imala šest mjeseci… Baba mi je bila idol kroz priču mog oca – uvijek je govorio kako je ona sve mogla i sve znala”, počinje svoju priču Mileva.

Dok priča da je imala osam godina kada su joj se roditelji razveli, par momaka koji slušaju razgovor puštaju da im klize suze niz lice.

“Moja dva brata, sestra i ja smo ostali praktično siročad. Majka je otišla silom prilika… Morala je, jer to je to vrijeme bilo. Moj tata je, po meni, bio ljubomoran ili je poslušao druge ljude. Zla sudbina, zli ljudi ili još neka jača sila nas je od naše majke rastavila, tako da sam bila dijete Sinjajevine. Zato ja Sinjajevinu branim ovako kako je branim – srcem i dušom, jer Sinjajevina nije za mene samo dolina, podnožje, brda i uzvišenje, nego je Sinjajevina nešto što se ne može riječima izgovoriti. To jednostavno čovjek može samo da osjeti. Tu je ona bila uvijek za mene, kad sam bila gladna da me nahrani mlijekom, ovčijim, kravljim i tim što sam ja mogla tada i tih godina da pomuzem”.

Gara priča da su godinama bili sa ocem, bez majke i žene u kući. Bez domaćice. Onda, kada je imala 13 godina, dobila je maćehu.

“Živjeli smo do moje 20. godine sa tom maćehom. Tu obično nikad nije sve kako treba. Tu nema ni sreće, ni veselja, ni zadovoljstva, niti sam imala vremena da se igram kao druga đeca, imala sam više obaveza morala sam da odrastem baš tih godina. Od osam godina sam morala da se brinem o životinji koju sam imala, normalno domaćinstvu i da spremim ručak. Kako sam ga spremala, ne znam, ali ipak sam hranila sestru i dva brata. Sestra nam je imala pet godina kad nam je majka otišla. Kad se oženio moj otac sa maćehom, opet neke jade smo dobili domaćicu da nam je lakše. Lakše nam je bilo fizički, ali opet to nije bilo to. To nije sreća, jer valjda to nije niko sastavio”, priča Gara.

Udaja iz inata

Sedam godina nakon što je dobila maćehu, Gara se udala iz inata i ljutnje na familiju.

“Otišla sam, našla momka i rekla udajem se. Nije mi palo na’m da ću tada da se udajem, koliko hoću li danas. Pet godina sam borila sa tim za kojega sam se udala. Nije on bio loš čovjek, ali je bio pijanica. Mislila sam da ljudi mogu da se promijene… Poruka ljudima – druge prihvati onakve kakve jesu, jer ljudi se ne mijenjaju. Ne mogu da se promijene”, kaže vrijedna planinka.

Priča i da je, jednog dana, dok se borila da promijeni muža, srela sadašnjeg supruga – Marijana, koji joj je promijenio život.

“Radila sam u živinarskoj farmi u Martinićima. Naišao je jedan gospodin u bijelom odijelu, koji je vozio autobus. Učinio mi se poznat odnekle i od tada ga nisam napuštala, u stvari on se nije mogao od mene otarasiti… To su najljepši dani života bili”, kazala je ona.

Za Marijana se udala sa 27 godina i u braku su dobili troje djece – Kostadina, Persidu i Todora.

“To su sve sudbine, izgleda. Da nije naišao Marijan ja ne bih umjela da se otkačim od toga, jer sam mislila da treba da budem domaćica i da je sve u mojim rukama i da može čovjek da se promijeni. A ljudi se ne mogu promijeniti, moramo da ih prihvatimo onakvim kakvi jesu, ili da se od njih odmaknemo. To je velika poruka, iz iskustva, koja će možda mnogima da vrijedi kroz život, možda i da spasi glavu. Ne treba da se boriš da nekoga promijeniš”, objašnjava vrijedna planinka.

Priča da joj je život sa sadašnjim suprugom bio dosta dobar – oboje su radili u Živinarskoj farmi u Martinićima, dok nije počela privatizacija.

U narednih nekoliko godina snašli su je i drugi, mnogo veći jadi – njenu sestru ubio je suprug:

“Ubio je ženu, majku đece svoje, ostavio je troje siročadi, malu Nadu od dvije godine, Velizara od 12 i Sretena od 14. Naša đeca su tada imala 10, 12 i 13 godina. To mi je najteži dio života i samo Sinjajevina je mogla da me oraspoloži, jer tu smo sa malo stoke bili ja i to šestoro đece. Oni su se uvijek slagali, jedno za drugo bi i danas život dali. Kad mene neko pita koje je tvoje dijete, malo se zbunim, jer svi su moji, ne mogu da ih razlikujem. Sad kad bi došla neka muka i da mi neko kaže moram jednoga da se odrečem, prije bih se odrekla svođa đeteta, nego ovo troje siročadi”.

Sinjajevina školuje i hrani

Kaže da je ponosna jer su svi dobra djeca, ali i što su joj prihodi sa Sinjajevine omogućili da ih iškoluje.

Gara nabraja i da će Sreten uskoro magistrirati, Velizar je završio četiri godine Pomorskog fakulteta, Nada je u osmom razredu, Persida je završila četiri godine fakulteta Političkih nauka, upisala petu, Todor će uskoro diplomirati likovnu umjetnost…

“Sa njima sam potpuno zadovoljna. Moj Kostadin se oženio od Adžića, od dobre kuće. Finu je nevjestu uzeo. Zajedno su, rade oboje, to dijete je prijenulo uz mene kao jedno od ovih šestoro, tako da mogu da kažem slobodno da imam sedmoro đece. Sve to što smo mogli da ih školujemo doprinijela je Sinjajevina. Marijan radi u pozorištu, plata mu je 300-320 eura. Od toga ne bismo mogli da ih prehranimo, ni komunalije da platimo”, kaže ona.

Dok priča o prednostima života na planini, objašnjava da je na Sinjajevini sve besplatno – nema troškova za struju, hranu..

“Pet mjeseci godišnje smo ovdje, izdigli smo 27. maja, a danas krave vraćamo gore. Za toliko vremena nismo ništa potrošili niti uložili u te krave, a one su nama dale dosta. Tako da sigurno, kad sve prodamo, sa teladima, biće jedno sedam ili osam hiljada zarade. Mislim da je to dovoljno za domaćinstvo, jer mi nismo ljudi kojima treba dosta para, mi smo navikli da živimo od prirode i nama je dosta to što nam priroda da, a može da da dosta”.

Život je kako ga shvatiš

Život na planini je, kaže Gara, “kako ga shvatiš”.

“Kad se malo načina stvori i nije težak, zabavno je. Naše krave i stoka idu same u pašu, same dođu. One su mnogo pametne. Znaju kad treba da odu u pašu, kad da se vrate, same idu da piju, same dođu na mužu. Čovjeku je mnogo lako ko ima imalo uslova, a danas, dao je Bog, imamo svi te uslove, tu i tamo smo napravili da nam nije teško. Možda izgleda teško ljudima koji nisu navikli, a ustvari nije teško prošetat brdom i zauminuti kravu koja neće da dođe. Malo je teže ljudima koji čuvaju velika stada ovaca, moraju da budu pored njih da bi ih branili od vukova i zvijeri, a inače da nije zvjerki i te ovce bi, kao i naše krave, dolazile same tamo đe treba – u katune”.

Danas ima 20 grla goveda, prasad, kokoške, pet ili šest koza, ali u Spužu, gdje živi sa porodicom, nemaju imanje.

“Ođe sam došla prije 21 godinu, kad nisam imala brašna đeci da dam, svi su mi se čudili đe povedoh djecu na ništa bez ništa, ali ovo nije ništa, ovo je Sinjajevina. Svaki dan koji ovdje ostanemo nam je dobit. Sad nam ništa ne fali, đeca završila fakultete, svi imaju po nekakava kola, možda nisu nešto, ali svi voze, imamo dva kamiona, sve uslove za život. Zato poruka za sve mlade đevojke i žene koje rade za male pare u gradu – da dođu kod mene da im objasnim da ih ljudi ne koriste, nama je omladina iskorišćena. Mnogo je lako praviti sir i skorup. Ja ću im objasniti neke stvari, samo neka dođu. Momci su malo lakši za ubijediti od žena, jer se one plaše. Evo, jutros su nam pomagali Vuk (Adžić) i Aco (Kapa). Prije toga nijesu bili u kontaktu sa životinjama, ali sve su naučili”, kaže Gara.

Dok objašnjava kako je položila sve vozačke kategorije i vozila kamione, ističe i da je volan prepustila djeci.

“Sa njima se ne može ravnati niko u životu i ništa. Zato svaka žena treba da stavi to na prvo mjesto – da rodi i ima svoje dijete, jer je to jedino zašto čovjek istiniski iz srca i duše može da živi”, kaže ona.

Interesantna planinka koju život nije mazio objašnjava da svaku kravu zove po imenu i da je one razumiju, ali da nije isto sa ljudima.

“Ona (krava) dođe i razumije me, a ljudi kojima nešto hoćeš da objasniš ne. Najteže je ljudima objasniti, oni nikada ne mogu da razumiju”, zaključila je.

Za Sinjajevinu ću i da poginem ako treba

Osim na đecu, supruga i njihov rad, Gara je ponosna i što je minulih dana sa saborcima uspjela makar privremeno da spasi planinu koja je njen život.

“Sinjajevinom mislim i dalje da se bavim. Dosta mi znači ovo što smo zaustavili vojne vježbe, jer je stalo dosta ljudi uz mene, ne uz mene, nego uz nas. Tu je Štitarica, Lipovo, Mojkovac, Kolašin, Uskoci, Šavnik, Žabljak, sve su to ljudi koji su vezani za Sinjajevinu, a i ljudi koji nijesu vezani, ovi koji su došli iz Bara, Podgorice, Budve, to su sve ljudi koji vole prirodu. Pozivam ih idućeg ljeta da svi zajedno dođemo ođe u jul, avgust, tada je najljepša planina, cvjeta cvijeće, mogu da se beru borovnice… Sinjajevina je puna blaga i zlata, bogatstva, ne samo za stoku, iako je Bogom dana za stočasrtvo, nego tu ima mnog ljekovitog bilja od kojeg lokalno stanovništvo može da živi. Sa ovim vojnim poligonom bi se sve to srušilo i više nikada to ne bi bilo ono što je vjekovima bilo. Sinjajevina je ođe od kad svijet postoji i ja želim da ostane ovakva kakav je vjekovima bila – netaknuta, neoštećena, nezagađena vojnim poligonom”, kazala je ona.

Imala je poruku i za “gospodu” koja je ubjeđuju da se vježbom neće oštetiti ništa na planini:

“I što bi da puca, pa da ispituje. Nema što da pucaju pa ispituju, to neće moći, a ja biti živa. A mislim da imam ovih drugova i drugarica dosta koji će da stanu uz mene. Na Sinjajevinu se pucati neće, što neću ja poginuti za nju, jer je to jedini način na koji mogu da se odužim Sinjajevini za sve što je uradila za mene, moju porodicu i mnoge ljude koji su tuda vjekovima bili i od Sinjajevine živjeli. Sinjajevina je odolijevala vjetrovima, snijegu, nevremenu, gromovima, odoljećemo valjda i ovoj vojsci, ne vojsci, vojska su naša braća, prijatelji, drugovi, nego ovome umu koji je to smislio. Taj poligon neka ide neđe drugo, neđe đe manje smeta ljduima. Ovo može da se iskoristi za stočarstvo, ovi ljudi što u ime naše donose odluke, moja im je poruka da donesu neku mudru odluku, da naša đeca ne idu da rade kod privatnika, jer su tamo sluge, a ođe mogu da budu svoji na svome. Treba da se ljudima omogući kroz neke pametne i mudre programe da dođu ovamo, da mlade domaćice shvate da od ovoga može da se živi dobro i da im đeca budu zdrava. Ne znam nikoga sa ovih prostora da ga je dohvatio ovaj virus. Tuda smo čitavo ljeto, ali taj virus neće u Sinjajevinu izgleda”, kaže ona…

Ravnopravnost je kada svi kose, muzu i peru suđe

Moja đeca sve znaju. Đecu jednako podižem, rekli smo da smo ravnopravni muškarci i žene, ako smo ravnopravni može da muze i moj sin, a može i ćerka, ali isto tako tražim, da žene ne shvate da smo mi ravnopravne pa da se izmaknu malo, isto tako tražim ako moj sin može uzeti kosu da kosi, može i ćerka, ako on mora da muze i da opere suđe, ako bi trebalo tako da bude, onda može i ćerka otić tamo da kosi, onoliko koliko može. Ako smo ravnopravni da budemo ravnopravni, mada muškarci mnogo štite ženski svijet…

Moja đeca sve znaju, da pomuze – moj Sreten sa pet godina fakulteta, koji treba da magistrira, on će kad mene dođe, ako ne mogu, on će to sve da uradi, i on i Kosta i Veljo i Persida, mala Nada mnogo doprinese, To je dijete od trinaest godina, više mi je valjala ljetos nego da je tu bila neka žena mojih godina, Sve zna da uradi, da opere suđe, naloži vatru, nahrani piliće, mačke… Šezdeset…

Majka po osmijehu prepoznala sina

Majku koja je morala da napusti djecu i ognjište, Gara nije mogla da vidi deceniju.

“Majka je otišla u Rijeku da radi, a otac je nama zabranio da komuniciramo sa njom i ujčevinom. Vidjela sam je kad sam imala 18 godina, jer ljudima kad odrastu ne možeš da zabraniš ništa”, kaže ona naglašavajući da se od tada “družila” sa majkom sve do kraja njenog života.

Vidio je i njen najmlađi brat Vesko, kada je on napunio 18 godina.

“Sad se sjećam te adrese u Rijeci. Moj mlađi brat se jednog dana posvađao sa familijom i rekao mi je – znam da ti imaš majkinu adresu, daj mi je. Pošao je u Hrvatsku. Majka mu je otvorila vrata, nije ga poznala jer ga nije viđela godinama. Pitala ga je – ‘što ćeš ti’, a on se samo nasmijao, nije mogao ništa da izgovori. Tada ga je poznala i zagrlila. Od tada smo svi imali kontakt sa njom, ali to je već bilo kasno. Mnogo je propatila bez nas i što je sama ostala”, priča Gara.

Članak je prenet sa portala Vijesti.