Spa zaborav

Piše: Dejan Kožul

Poznati su u našoj skorijoj povijesti slučajevi nemara prema mjestima sjećanja. Najčešće su to lokacije nekadašnjih logora u kojima su ljudi mučeni, pa i ubijani. Iz ratova devedesetih možemo prizvati nekoliko ključnih, pri čemu u pitanju više nije samo nemar, već svjesno omalovažavanje zarad profita. Recimo, u Prijedoru je prostor nekadašnjeg logora Omarska kupio indijski Arselor Mital. I danas, 29 godina nakon završetka rata, nekadašnji logoraši se još nisu izborili da se to mjesto stradanja obilježi spomenikom. Kompanija im omogući jednom godišnje, na dan kad se organiziraju komemoracije žrtvama, da uđu i tako odaju počast.

Nešto malo istočnije, u blizini Zrenjanina, u mjesto zvanom Stajićevo bio je logor za zatvorenike iz Vukovara i okolice. Među njima je bio i nekadašnji ministar obrane Republike Hrvatske Predrag Fred Matić, koji ne odustaje da se u Stajićevu postavi spomen-ploča. Taj slučaj je to interesantniji jer je među vlasnike zemljišta bio upisan i nekadašnji Agrokor Ivice Todorića. Razumijevanja za napore bivših logoraša nije bilo.

Vrijeme je neumoljivo i sjećanje nestaje kad se ugase akteri. Zato je bitno konzervirati ga na neki način, jer tako gradimo branu apsolutnom uništenju mjesta sjećanja. To je uradio Aleksandar Reljić, redatelj filma “Mamula Ol Inkluziv”, koji je premijerno prikazanog prošlog ljeta na 29. Sarajevo Film Festivalu u okviru programa “Suočavanje s prošlošću”.

Film prati tada još uvijek žive logoraše koji su u tvrđavu Mamula na otoku Lastavici dovedeni nakon talijanske okupacije. Uglavnom je bila riječ o ženama i djeci – njih oko 2.000 – jer su jedino oni ostali u kućama. Ova filmska priča počinje u momentu kada se pojave naznake da bi otok, zajedno sa tvrđavom, nekadašnjim logorom, mogao biti prodan i pretvoren u skupocjeno ljetovalište, što se na kraju i desilo.

“Vizija projekta je da se obnovi tvrđava Mamula, očuvanje kulturnog naslijeđa i promovisanje istorijskog karaktera ostrva tako što bi se ono turistički profilisalo kao jedino ostrvo-spa hotel sa muzejskim prostorom u Crnoj Gori”, rekao je 2015. tadašnji premijer Milo Đukanović.

Oja baba nikad nije ispričala u cijelosti svoju priču o Mamuli, a umrla je prije nego što sam joj znala prići sa pravim pitanjima. Osjećala sam potrebu da dijelove njene priče ispričam onda kada mi se činilo bitnim da ne izgubimo tu vrijednosnu vertikalu – kaže Daliborka Uljarević

I bi tako. Tvrđava je dana na zakup od 49 godina. Ali prije filma postojala je obiteljska drama i priča. Kao dijete u logor je odvedena Ljubica Uljarević, rođena Seferović. Ideja da se to sjećanje prelije u film potekla je od njene unuke, Daliborke Uljarević, koja se kroz Centar za građansko obrazovanje već godinama bavi suočavanjem sa prošlošću i izgradnjom kulture sjećanja.

Kako sama kaže, činjenica da je njena baka bila zatočena samo ju je dodatno podstakla da pokuša uticati na to “da taj dio naše prošlosti sačuvamo od zaborava, da ne dozvolimo da konzumerizam današnjice poništi ono što je odnos prema vrijednosnom temelju razvoja građanskog bića u Crnoj Gori – antifašizmu”.

– Moja baba nikad nije ispričala u cijelosti svoju priču o Mamuli, a umrla je mnogo prije nego što sam joj znala prići sa pravim pitanjima. No tragovi tog iskustva su je zauvijek obilježili, oni su svoj izraz imali u odnosu prema svemu i svakome, iako to tada nisam tako čitala. Osjećala sam potrebu da dijelove te njene priče, onakve kakvim sam ih u djetinjstvu vidjela, ispričam onda kada mi se činilo naglašeno bitnim da ne izgubimo tu vrijednosnu vertikalu – objasnila nam je.

Njena ideja podstakla je Reljića da o transformaciji Mamule napravi film. Radio je to punih sedam godina prateći svake godine okupljanje nekadašnjih logoraša i odlazak na otok i tvrđavu.

– Ideja transformacije nekadašnjeg logora u hotelski rezort je od samog početka bilo toliko bizarna i banalna, da nas je kao takva još više pokrenula da uđemo u projekat snimanja filma. To je bio vrhunac tog kapitalističkog licemerja, ali i još veća opasnost brisanja sećanja – kaže Reljić za Novosti.

Kako je Đukanović najavio, dio otoka je predviđen da ostane muzejski prostor koji bi trebao čuvati sjećanje na postojanje logora i na žrtve. Spa je odavno u funkciji, ali izložbeni prostor još nije završen, a i ono što je tu predstavljeno više je nego sporno, napominje Reljić, koji ističe da su vlasnici napisali da je tvrđava Mamula tokom Drugog svjetskog rata, umjesto koncentracionog logora, bila “zatvor za komuniste”.

– A to, priznaćete, u današnjem vremenu nikako neće buditi bilo kakav pijetet kod posetilaca. Kako će to izgledati do kraja, ne znam, ali pored svega i sumnjam da će memorijalna galerija biti otvorena 12 meseci. To prosto neće biti moguće jer neće biti isplativo za nove vlasnike – navodi on.

U jednom dijelu filma, Jovanka Uljarević Pajkić, kojoj su u logoru bile baba, babina sestra i prababa, izgovara da je njoj more sloboda i život, a da je njenoj babi, koja je kao djevojčica odvedena, more bilo okov, tamnica i smrt. Sloboda koja joj je dana postepeno nestaje, na što ukazuje i naša sagovornica, Jovankina sestra, Daliborka Uljarević.

– Mi na more danas gledamo kao na simbol slobode, a zatočnicima Mamule ono je bilo okov. Sa druge strane, čini mi se da je ironija današnjice da su slobodu znali bolje, živjeli je punijim plućima i cijenili je više upravo zatočnici Mamule nego neki danas – kaže ona i dodaje da sloboda zahtijeva hrabrost i odgovornost, “spremnost za žrtvu koju su danas rijetki spremni podnijeti da bi hodali uspravne glave”. Za nju je sloboda i danas privilegija, ali napominje da su tamničari često u samim ljudima, a ne izvan njih.

Ispada da je lako boriti se za slobodu protiv vanjskog neprijatelja, ali šta ćemo kad je on tu, ili kad smo sami sebi najveći neprijatelji? Kako postaviti branu, kako sačuvati sjećanje? Film je dobro sredstvo, a Reljić i nije baš toliki pesimista.

– Mislim da ta brana postoji jer se i vi i ja, pa i mnogi slični nama, trudimo da se sećanje na te vrednosti i jugoslovensko društvo ne izbrišu. Jugoslovensko društvo jeste ugušeno u krvi ratova i ratnih zločina devedesetih, zatrpano kapitalističko-konzumerističkim blatom, ali sećanje na njega je živo. Čak mislim da je danas još življe, upravo zbog beskrupuloznog divljeg kapitalizma, u kojem danas žive svi naši narodi i narodnosti – naglašava on.

Kao primjer da je to sjećane živo spominje nedavno podizanje spomenika četničkom vođi Draži Mihailoviću, navodeći da je na bilboardima pisalo “Beograd sme”.

– Kao da od nekog nije smeo, a svi znamo da je to bio državni projekat. Dakle, i dan-danas se plaše sopstvenih falsifikata, iako su iz svih udžbenika izbrisali vrednosti NOB-a, žrtve fašizma, socijalizam i jugoslovenstvo uopšte, dok su četnike prikazali kao antifašiste i tobože borce protiv okupatora. I nacionalisti i mešetari, koji su se na nacionalizmu i raspadu Jugoslavije obogatili, dan-danas se plaše buđenja bilo kakvog oblika jugofuturizma. To se sve više oseća od Triglava do Đevđelije – zaključuje naš sugovornik.

Spa Mamula ipak ostaje. Hoće li sjećanje na logor ostati živo ovisi i od potomaka, ali i onih koji to nisu. Film “Mamula Ol Inkluziv” u tome najviše pomaže

Članak je prenet sa portala Novosti.