Prošlo je 27 godina, a i dalje nitko ne pokazuje ni trun sućuti za djecu raskomadanu šrapnelima avionskih raketa

Piše: Ante Tomić, Jutarnji list

Možda je upravo to u korijenu naših nevolja, nesposobnost za empatiju. Uspješniji narodi imaju razvijeniju imaginaciju i mogu se staviti na mjesto drugih, a mi smo moralni idioti kojima je uskraćeno da tuđe stradanje doživimo svojim stradanjem. Mi smo takve pakosne, glupe, nacionalističke mizerije da nas i danas ispunjava veseljem kako su Srbi devedeset pete traktorima otišli iz Knina i Drniša. I ne ustručavamo se to pokazati jer ovdje nema ništa zazorno u naslađivanju tuđom nesrećom. Nema socijalne osude ako tkogod uživa kako su neke srpske babe i djeca bombardiranjem izbačeni iz svojih kuća i po nesnosnoj ljetnoj žegi potjerani u bijeg poljoprivrednom mehanizacijom prašnjavim bosanskim drumovima u nepoznato. Nitko kao da ne primjećuje kako smijati se srpskom jadu nije drugačije od ruganja invalidu u kolicima.

Naravno, Srbi su bili neprijatelji. I, naravno, mnogi među njima bili su identične, pakosne, glupe nacionalističke mizerije koje su se jednako naslađivale kad su u kolovozu i rujnu devedeset prve Hrvati izbačeni iz svojih kuća u Kninu i Drnišu. Ako oni na početku rata nisu imali milosti za svoje susjede u izbjeglištvu, za hrvatske babe i djecu smještene u kampovima i bungalovima, za nekog nejakog, sitnog Luku Modrića koji napušten od svih beskrajna popodneva samotno nabija nogometnu loptu na parkiralištu nekadašnjeg vojnog hotela Iž, sudbina koja je srpske moralne idiote zadesila četiri godine kasnije ne čini se nezaslužena. No, krivicu nije jednostavno izvagati, uputite li se dovoljno daleko u prošlost uvijek ćete naći neku težu i na koncu, ako je u vama imalo zdrave logike i poštenja, zaključiti kako smo svi mi zapravo jednaki.

Kako smo tragično zakinuti i za zdravu logiku i za poštenje, zadnji nam zaključak stalno izmiče. Dvadeset sedam godina od kraja rata neki bi humanistički naivac očekivao kako je narod shvatio da svačije stradanje valja poštovati i svaki zločin kazniti, ali ne, to se ne događa.

Kad je došla vijest da srbijansko tužiteljstvo podiže optužnice protiv hrvatskih pilota koji su u ljeto devedeset pete kod Bosanskog Petrovca opleli vatrom po srpskoj izbjegličkoj koloni, i ubili devet civila, od čega četvero djece, krenulo je poznata besplodna politička rasprava. Ministarstvo branitelja uvrijeđeno se javilo kako nam ponovno Oluju kleveću, kako nam, ah, ono najljepše i najčistije što imamo dušmani hoće oduzeti, a i Milanović je imao nešto, po svom običaju, sramotno kazati. “Srbi, pamet u glavu”, upozorio je ozbiljno, kao da je on nekakav ugledni, međunarodno priznati autoritet za pamet, a ne luda i blebetalo kojemu se čitav svijet smije.

Nitko od ministara i zastupnika, ni na desnici ni na ljevici, nije se dotaknuo srži ovoga spora. Sporedno su umovali o pravu i politici i nacionalnim interesima i sličnim pizdarijama, a da nijedan nije pokazao ni trun sućuti za djevojčice i dječake raskomadane šrapnelima avionskih raketa na Petrovačkoj cesti.

Tek su nekolicina novinara i advokata progovorili o zločinu koji su, po svemu sudeći, stvarno naši skrivili. Koliko god vrdali i izmotavali se, gore u zraku bili su nadzvučni lovci s hrvatskim oznakama na repovima, a njihova meta dolje na tlu nije bila od nikakvog vojnog značaja. Ili, ako je tu i bio tkogod u uniformi, bio je poražen, umoran i slomljen, jedva se čekao dokopati Srbije i nije bio nikakva prijetnja za našu opjevanu vojnu silu. Pokolj na Petrovačkoj cesti dogodilo se nesmotreno, glupo, u pobjedničkom mahnitanju, u krvavoj obijesti…

I onda, čitajući o zločinu, iznenada mi je došao čudan osjećaj da mi je sve ovo odnekud poznato. Negdje se sve ovo dogodilo, ne devedeset pete, nego puno, puno prije. Kao kad rijeka vrati blijedi leš utopljenika, iz velike dubine izronila je uspomena na nekakvu recitaciju za Dan Republike, Dan ustanka ili nešto slično. Više od trideset godina kasnije još sam pamtio stihove:

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice

I trista djece u koloni,

nad cestom kruže grabljive ptice –

tuđinski avioni.

Po kamenjaru osniježenom

čelična kiša zvoni…

Branku Ćopiću treba oprostiti samo da je pogriješio godišnje doba. Petrovački kamenjar nije bio pod snijegom, nego je gorio na kolovoškom zvizdanu, a sve drugo u njegovom lirskom opisu njemačkog bombardiranja izbjeglica u Drugom svjetskom ratu u dlaku je jednako događaju na istom mjestu nekoliko desetljeća kasnije, dugo nakon pjesnikove smrti. I pjesma mi je čak na drugo čitanje bila bolja, snažnija. Ono što mi je nekad išlo na živce, patetično rodoljubno prenemaganje na koje smo svi u razredu kriomice namigivali i potiho se cerekali, sada me je zveknulo kao šamar. Treba valjda i sam vidjeti rat i biti roditelj da bi se shvatilo kako su Ćopićevi stihovi o smrti djeteta istiniti i potresni.

Radovala se djevojčica

i vatri i gradu neviđenom,

a sada leži, sićušna kao ptica,

na cesti Petrovačkoj,

na cesti okrvavljenoj.

Mogu li ovaj užas doživjeti moralni idioti poput predsjednika Milanovića i ministra Medveda? Može li im ovo doprijeti nekako do srca, probiti debelu tvrdu kožu njihove nepogrešive oholosti, samodopadnosti, cinizma, međunarodnog prava, nacionalnih interesa, poznatih hrvatskih i srpskih sranja? Ako nacionalističke mizerije nisu tipovi za poeziju, o zločinu na Petrovačkoj cesti u ljeto devedeset pete napisano je i nešto dojmljive proze. U Novostima od ovog tjedna Paulina Arbutina donosi svjedočenja nekolicine preživjelih, koji nikad neće zaboraviti kako su nakon avionskog raketiranja izbezumljeno trčali bosanskim drumom između zapaljenih olupina tražeći najmilije.

Jovanka Vukotić svoje nije našla među živima. Iz Donjeg Lapca se uputila sa suprugom Kristanom i trinaestogodišnjim sinom Darkom, a u Apatin je nekoliko dana kasnije došla sama. Dvadeset sedam godina ona živi kao sjena, s dvije stare slike u novčaniku. Ako želite, ona može biti bilo koja ratna udovica. Može biti nalik Majdi Glavašević kad je zadnji put poljubila Sinišu, nekoliko dana prije nego će njega na Ovčari strijeljati, a ona otići sa sedmogodišnjimBojanom u izbjeglištvo. Jovanka Vukotić nije drugačija od Feride Osmanović iz jednog sela kod Srebrenice, kojoj su Mladićevi krvoloci ubili čovjeka, a ona druge večeri u izbjegličkom kampu poželjela laku noć djeci, Damiru i Fatimi, pa se iskrala do šume, splela svoj crni platneni pojas i smeđi šal u omču i objesila se. Shvaćate što vam želim reći, nema tuđih nesreća. Sve su nesreće naše nesreće.

Članak je prenet sa portala Jutarnji list.