Uklonjen posljednji spomenik Francu

3. March 2021.
To što svatko ima pravo na memoriju ne znači da možemo uspostaviti moralni relativizam po kojem smo načelno antifašisti, ali nekako uvijek vidimo revizionizam kod drugih, a nikada kod sebe.,
Dragan_Markovina
Dragan Markovina. Foto: Mozel W. CC 4.0

Piše: Dragan Markovina

U jeku rasplamsavanja rasprave u Bosni i Hercegovini o uklanjanju imena ulica i škola posvećenih kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata, na marginama medija provukla se vijest da je u Španjolskoj uklonjen posljednji kip višedesetljetnog diktatora Francisca Franca. To se simbolički dogodilo u sjevernoafričkoj Melilli, na kontinentu s kojeg je Franco i krenuo u vojnu, a kasnije i političku karijeru. Kako je javio lokalni medij, neki okupljeni su pljeskali, neki su skandirali riječi podrške ‘’svom komandantu’’, ali sve u svemu događaj nije izgledao nimalo spektakularno. Mali kip u provincijskom gradiću, uklonjen uz prisustvo malog broja ljudi, poseban tek po tome što je okončao proces koji je započela još Zapaterova socijalistička vlada sredinom dvijetisućitih, a koji je simbolički maksimum dosegnuo izmještanjem Francovih posmrtnih ostataka iz Doline palih. Monumentalnog mauzoleja podignutog upravo na njegovu inicijativu s perverznom nakanom da se u ime nekakve fiktivne pomirbe koja bi izgledala tako da potčini republikanske žrtve, na način da ih adoptira tako da se ne postavljaju nikakva pitanja i ne dovodi u pitanje fašistička vladavina.

Identičnu ideju, ne skrivajući uopće tko mu je bio inspiracija, imao je i Franjo Tuđman, koji je takvu vrstu miješanja kostiju zamislio u Jasenovcu, pri čemu je ta vrsta pomirbe s jedne strane imala istu nakanu, da se prihvate djeca partizana, ali tek ukoliko oni prihvaćaju nacionalističku Hrvatsku, dok je s druge imala i nadgradnju u homogenizaciji protiv Srba iz Hrvatske. Na svu sreću, isključivo zahvaljujući međunarodnom pritisku koji je Tuđman ipak morao uvažiti, do toga nije došlo, ali je nevoljkost Hrvatske da osmisli bilo kakvu aktivnu politiku sjećanja na ustaško razdoblje i funkciju javne ustanove memorijalnog centra u Jasenovcu ostala trajna činjenica sve do danas. Zahvaljujući tome su i bila moguća razna osporavanja stvarnosti tog logora smrti, a javna ustanova ostala potpuno isključena ili marginalizirana u školskom programu. No, barem je preživjela i Bogdanovićev jasenovački cvijet nije miniran, iako su i takvi planovi postojali. Suštinski i Francova i Tuđmanova ideja bila je u punom smislu riječi revizionistička i usmjerena ka vječnosti. Tuđman je, štoviše, svojevremeno izjavio da će ga povijest smjestiti uz bok Francu kao spasitelja zapadne civilizacije.

Upravo pak zbog načina na koji su ovakve revizionističke ideje i zamišljene, bilo je jasno da su osuđene na propast. One su, naime, računale s tim da je moguće tegobno nasljeđe građanskog rata pomesti pod tepih i oduzeti antifašistima pravo na sjećanje. Ispod svega toga stajalo je duboko uvjerenje da su nacionalizam kao ideologija, kao i sila diktature kod Franca ostvarene, kod Tuđmana neostvarene, dovoljne da izbrišu kompletnu prošlost i osjećaj za ispravnost moralnih izbora. Španjolski slučaj nam je sada definitivno pokazao kako je to nemoguće, dok je u Hrvatskoj realno jako teško očekivati da kult Franje Tuđmana kojem se klanja gotovo kompletna politička nomenklatura bude u skorije vrijeme demontiran. Ali ono što se jeste dogodilo jeste to da je partizanska memorija vratila pravo građanstva. Vratila ga je iz razloga što je duboko ukorijenjena u društvu i bilo ju je nemoguće izbrisati na duže staze, čak i uz ogromno nasilje. Ukorijenjena je, naravno, bila i memorija drugih za vrijeme socijalističkog razdoblja. Što nas opet vraća na aktualne rasprave u Bosni i Hercegovini, ali i na čitavom ovom prostoru.

Nemoguće je, nepotrebno i kontraproduktivno brisati bilo čiju memoriju ili šutjeti o svemu onome što se dogodilo, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i devedesetih. Ali to što svatko ima pravo na memoriju, pa i na to da sazna kako su svi ti ljudi okončali život, ne znači da možemo uspostaviti moralni relativizam po kojem smo načelno antifašisti, ali nekako uvijek vidimo revizionizam kod drugih, a nikada kod sebe. Čak i ako odbijemo prestati veličati domaće revizioniste i fašiste, oni time neće biti ništa manje sporni, niti ćemo promijeniti prošlost i njihove moralne izbore. Jedino što ćemo na taj način reći nešto o sebi i nama današnjima.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click