“Vi ste pustolovi koji love fatamorganu”

11. Avgust 2021.
Putovanja na kraj svijeta - 2500 kilometara kroz Gran Chaco, preko Anda do Atacame (1/5): Objavljujemo dijelove nedavno dovršenog rukopisa treće po redu putopisne knjige novinara i našeg stalnog suradnika Đorđa Ličine. Ne dižite se iz naslonjača – pridružite mu se na ovom svojevrsnom putovanju na kraj svijeta, ovaj put kroz bespuća i zabiti Gran Chaca, Anda i Atacame, u još nedovoljno istražena područja Južne Amerike.
large_1_ilustracija-1
Skica puta dugog 2500 kilometara: od argentinske prašume do Pacifika u Čileu (foto Đorđe Ličina)

Piše: Đorđe Ličina

utujem cijeli život! Boravio sam u više od 70 zemalja svijeta, na svim kontinentima i doživio mnoštvo toga što drugima uspijeva samo na krilima mašte. I nikad se nisam umorio. Jer, strast za putovanjima kroz svjetske zabiti i carstva divljine čudesna je i galopirajuća zaraza – neprolazna, neizlječiva i sveprisutna. Ona vlada ljudima snagom indijanske bogobojaznosti, grije im krv poput meksičke tekile i odzvanja u srcu žestinom afričkog bubnja. Čak i onda kad sjedi kod kuće i bavi se sasvim običnim poslovima, želja da se otisne u nepoznato, opasno i uzbudljivo, u čovjeku je jača od bilo kojeg straha. Tko je samo jednom okusio slast pustolovine u pustinji ili prašumi, na moru ili u planinskim bespućima, taj će vječno živjeti u slatkom iščekivanju i posvemašnjoj putnoj groznici; ona će trajno ostati u njemu, poput vrebajućeg virusa, kako bi se opet – i na sam spomen novog pustolovnog putovanja – nezadrživo razgorjela pod kožom i u kostima, kao požar u savani.

Ako se zna da prosječna plaća argentinskog vozača gradskog autobusa iznosi 400 pezosa, a spavanje s doručkom u hotelu, u dvokrevetnoj sobi, 170 dolara, onda se prva iluzija o blagostanju u ovoj zemlji raspukne kao mjehur od sapunice

Prekrasni krajolici koje sam vidio, dramatični događaji kojima sam bio svjedok i zanimljivi ljudi koje sam susretao od Sibira do Sahare, od Tahitija do Zanzibara, od Tanganjike do Ognjene zemlje – sve su to uspomene koje se ne zaboravljaju, dojmovi koji u meni, novinaru-lutalici, nikad ne blijede, bez obzira na protok vremena. I bez obzira na jednom već viđeno i doživljeno. Jer, putovanje je za mene poput zraka ili vjetra u jedru – dok putujem ja živim! Ništa mi nije teško, ničega se ne mogu zasititi, sve me zanima i sve želim podijeliti s drugima!

Opet na jug

Opet putujem, naravno i srećom mnogo prije ove korona-pošasti. I opet na jug, preko ekvatora! Zračnim koridorom od Madrida, preko Kanarskih otoka, Atlantika, amazonske prašume, uzavrelog São Paula i širokog ušća vječno zelene La Plate! Putujem i samo površno naslućujem što me sve čeka. Još od vremena kad sam, od Santarema do Manusa plovio rijekom Amazonom, Južna Amerika mi je posebno prirasla srcu – neopisiv je taj osjećaj koji nosim u sebi kad znam da ću ponovno vidjeti poznate krajolike, dobre ljude i divlja prostranstva ovoga turbulentnog kontinenta.

Pustolovna ekspedicija ovaj put me vodi u tri zemlje – Argentinu, Paragvaj i Čile. Stoga, pridružite mi se u otkrivanju malo poznatog nepoznatog u ovom dijelu svijeta. Jer, preda mnom i mojim suputnicima je neizvjesnih 2.500 kilometara, kažu nešto dosad neviđeno i nedoživljeno, najteži i najduži put u povijesti nas, modernih pustolova. Pred nama su prava i velika iskušenja koja u čovjeku uvijek bude osjećaj dubokog ushićenja. Tajanstveno i nepoznato, novo i neistraženo bit će blaženi dekor u kojem ćemo se kretati sljedećih tridesetak dana – prašumske zabiti Gran Chaca, skamenjeni visovi Anda i pješčane pustoši Atacame.

Što je ostalo od divljine oko Foz do Iguazu, gdje su davno pristigla braća Seljan? Gotovo sve! U međuvremenu vodopadi su do kraja “komercijalizirani”. Sve se plaća osim ulaska u slabo opremljeni mjesni muzej

Ali, prije nego što se u blizini čudesno divljih vodopada Iguazu, na tromeđi Brazila, Argentine i Paragvaja, ukrcamo u terenska vozila i krenemo u bespuće – najprije zeleno, pa kamenito i na kraju bezvodno – još uživamo u blagodatima civilizacije. Uvaljeni u udobna sjedala, s obaveznim sigurnosnim pojasom oko struka, nestrpljivo čekamo da nas avionski motori vinu u nebeski beskraj i dovezu u sasvim novi svijet. Čekamo, svatko sa svojim strahom od letenja!

Na displeju ispred mene nižu se filmski prizori o prirodnim ljepotama zemlje u koju putujem. Ugođaj argentinskih pampa, vječno ledene Ognjene zemlje i vjetrovitih Anda može se tako doživjeti već iznad Atlantika, na 10.000 metara visine i tisućama kilometara od krajnjeg odredišta. Naravno, to je osakaćeni doživljaj ljepote, jer ništa ne može dočarati boravak u divljini ili civilizaciji kao vlastita stopa.

Iluzija blagostanja

Dok golemi “jumbo” kružeći čeka dopuštenje za međuslijetanje na aerodrom u São Paulu mnogi putnici nosova prislonjenih uz prozorska stakla, znatiželjno motre u dubinu. Ako je Rio de Janeiro s Copacabanom simbol brazilske raskalašenosti, zabave i sporta onda je São Paulo žila kucavica poslovnog života ove najmnogoljudnije zemlje u Južnoj Americi. Brojne domaće i svjetske banke ovdje su otvorile svoje šaltere i blagajne, na stotine predstavništava raznih evropskih, azijskih i američki tvrtki, iza zidova zgrada, bijelih poput krede ili obojenih patinom vremena, zbrajaju se tone kave, pamuka, kukuruza, banana, kilometri tkanina, milijuni dolara, eura, funti i cruzeirosa. Netko je jednom dobro kazao da je São Paulo grad brzog života, škrtih kazivanja i gomilanja novca. To je – potvrdit će nam, uostalom, svaki Brazilac – mjesto gdje caruje groznica zarade, špekulacije, betona i statistike.

U odnosu na Rio, gdje carioce veselo provode život i iznad svojih mogućnosti i gdje velika većina ljudi živi u vječnim dugovima, São Paulo je negacija slasti života iz želje da se živi još bolje. U Riu će se mnogo sumnjičavo nasmiješiti ako im kažete da biste rado živjeli u São Paulu: nitko od njih u pravilu ne bi mijenjao Glavu šećera, svoj šiljati Corcovado s monumentalnim kipom Otkupitelja, za stakleno-betonsku košnicu São Paula.

Blještavilo Buenos Airesa: trgovačko središte Florida (Foto: Đorđe Ličina)
Blještavilo Buenos Airesa: trgovačko središte Florida (Foto: Đorđe Ličina)

A Buenos Aires u kojem živi gotovo trećina argentinskog stanovništva i u kojem nam je krajnje zračno odredište? Nuestro venturoso futuro! Naša sretna budućnost! Na širokim avenijama ovog južnoameričkog Pariza, u gradu elegantnih četvrti i zelenih parkova, patuljastih crkvica i baroknih palača, putnik-namjernik naći će brojne grafite koji slave ljepotu argentinske prijestolnice. S pravom. Ovdje je sve, na prvi pogled, podređeno užitku i luksuzu.

Odlazak u trgovačku četvrt Florida, koju oduvijek smatraju Saint-Honoréom Buenos Airesa, neće nikoga ostaviti u dvojbi: od Avenije Rivadavia, možda najduže u ovom gradu, pa sve do Avenije del Libertador, prostiru se samo kipteća raskoš i blještavilo. Izlog do izloga, bogatstvo do bogatstva, Yves Saint Laurent do Diora, Cacharel do Coco Chanel, Givenchy uz Cardina, Benetton do Adidasa, Chevignon do Caro Cuore… Muškarci u Buenos Airesu, slijedeći modne trendove drugih velikih svjetskih metropola, nisu se odrekli elegancije, a žene ni elegancije, ni diskretnih mirisa, ni skupog nakita. Torbice i cipele od krokodilske i zmijske kože, koja se ovdje može nabaviti i ispod cijene, statusni parfemi, kravate i satovi, mondeni puloveri i veste ispletene od najmekanije lamine vune, zlatno prstenje i naušnice ukrašene dragim kamenjem s Anda… I cijene od kojih kupce tanje lisnice vrlo brzo uhvati omaglica!

Avenija 9. de Julio: je li doista šira i ljepša od pariških Champs-Élysées? (Foto: Đorđe Ličina)
Avenija 9. de Julio: je li doista šira i ljepša od pariških Champs-Élysées? (Foto: Đorđe Ličina)

Buenos Aires skup je grad kao, uostalom, i cijela Argentina. Za jedan dolar se tada dobio jedan pezos, što je naravno izazivalo golemu zbrku u glavama kupaca. Ne zbog računanja, već zbog poremećenog odnosa vrijednosti. Ako se zna da, recimo, prosječna plaća argentinskog vozača gradskog autobusa iznosi 400 pezosa, a spavanje s doručkom u hotelu, u dvokrevetnoj sobi, 170 dolara, onda se prva iluzija o blagostanju u ovoj zemlji raspukne kao mjehur od sapunice. Sretna je okolnost da je hrana jeftina, ali ne ipak kao u susjednom Brazilu. U pograničnim mjestima, u Puerto Iguazu, na primjer, cvjetaju mnogi zanimljivi i isplativi poslovi, nešto slično proskribiranoj sivoj ekonomiji: Argentincima, koji su mnogo toga – od ispijanja čaja do priče o fauni i nogometu – pretvorili u svojevrsni ritual, mnogo je jeftinije otići na ručak ili večeru u susjedni brazilski, dvadesetak kilometara udaljeni Foz do Iguazu, jer će jesti ne samo kvalitetniju hranu, već trostruko uštedjeti.

Deveto svjetsko čudo

Ili: za jednomjesečno putovanje kroz Gran Chaco, preko Anda do Atacame hrana za jednu osobu, dakle za mene – a ja sam baš izbirljiv i prilično veliki sladokusac – u Brazilu stoji samo 50 dolara. Doista, bijedni sitniš u odnosu na podatak da bi se za taj novac u Argentini moglo kupiti samo 28 razglednica s poštanskim markama za Evropu ili samo trećina planiranih konzervi, dvopeka, keksa, riže, čokolade i mlijeka u prahu za spomenuti put do Čilea.

Deveto svjetsko vodeno čudo: pogled na vodopade Iguazu (Foto: Đorđe Ličina
Deveto svjetsko vodeno čudo: pogled na vodopade Iguazu (Foto: Đorđe Ličina)

Buenos Aires nije Argentina niti je Argentina samo Buenos Aires. Iza blještave raskoši i luksuza Avenije 9. de Julio – a to je simbol grada, kao što su Champs-Élysées simbol Pariza, s kojim se ovdje uvijek rado poistovjećuju – krije se argentinska bijeda i siromaštvo. U njezinoj neposrednoj blizini žive i gradski beskućnici, descamisadosi, na otvorenim tržnicama u predgrađu, u lučkim četvrtima ili na samim rubovima megapolisa, siromašni svijet štedljivo prevrće zvečeće kovanice, tražeći načina da poveže kraj s krajem. A još dalje, tamo prema unutrašnjosti ili dolje, u Patagoniji, u monotonim pampasima, peoni ne poznaju riječ blagostanje. Oni od zore do mraka nabreklih dlanova robuju na zabačenim estancijama, radeći za bijednu nadnicu. I nemaju ništa od toga što je Avenija 9. de Julio šira od Champs- Élysées, park Palermo ljepši od Bulonjske šume, a bijeli obelisk na Plaza de la Republica veličanstveniji od onoga pariškog.

Uopće, mnogi u Argentini, a posebno u Buenos Airesu, skloni su, kažem, superlativima i nekritičkim usporedbama s Parizom, kolijevkom evropskog šarma. U restoranu će vam konobar reći da je argentinska riba najbolja na svijetu, uslužni vozač taksija upozorit će da je podzemna željeznica u Buenos Airesu ljepša od one pariške, a prodavač novina ponoviti više puta da mate – tradicionalno aromatsko piće koje se priređuje od tzv. paragvajskog čajevca – više krijepi od bilo kojeg sličnog svjetskog napitka. Kao vrhunac svega naš nam je nadahnuti domaćin, Hulio, pretjerujući po običaju u veličanju svoga grada – što mu dakako nitko pametan ne može zamjeriti – odjednom zaneseno kazao: “Vi iz Evrope, vi ste pustolovi koji love fatamorganu, koji traže nepostojeće otoke s blagom i u mašti plove zlatonosnim rijekama. Što vas tjera na sve to? Zov tajanstvenog? Žeđ za opasnošću? Potreba za samoćom? Bijeg od svakodnevice? Ne idite nikamo: sve to imate u Buenos Airesu!”

U podnožju vodopada Iguazu: u pozadini ulaz u Vražji prolaz (Foto: Đorđe Ličina)
U podnožju vodopada Iguazu: u pozadini ulaz u Vražji prolaz (Foto: Đorđe Ličina)

Iskreno rečeno, rado bismo ga bili poslušali, jer malo toga smo u nekoliko dana vidjeli i doživjeli u argentinskoj metropoli. Bilo je premalo vremena da se obiđe sve ono što smo planirali. A mislili smo uz ostalo posjetiti prestižnu izložbu južnoameričkog slikara Fernanda Botera koja je upravo bila postavljena u Muzeju nacionalne umjetnosti, neku dobru predstavu u kazalištu Colon, možda nogometnu utakmicu argentinske nacionalne lige ili možda šumoviti Palermo, trgovački mravinjak Pacifico… Mislili smo, a nismo. Ali, tješimo se, takva je sudbina svih “brzih” putnika, pa i nas. Jer, put nas je sada već vodio na sjever, u provinciju Misiones, točnije na same vodopade Iguazu, gdje se i sami biblijski prizori u usporedbi s ovim čudom prirode mogu činiti kao nevješta skica umjetnika.

Ima slika koje kratko ostaju u sjećanju: naprosto odu iz nas, kao da ih nikad nismo ni vidjeli. Ima i onih drugih, koje pamtimo pa polako zaboravimo. Ali, najčešće su one s kojima ostajemo trajno povezani na čudan i neobjašnjiv način. Upravo tako – ustreptalo i čudesno – čovjek se može osjećati i godinama nakon što se suoči s vodopadima Iguazu, tim božanskim darom prirode u srcu argentinsko-brazilsko-paragvajske prašume. Kad uzbuđeni putnik-namjernik dospije do vodopada znat će već mnogo toga o njima, zahvaljujući upravo turističkoj znatiželji, ali i brojnim knjigama i prospektima koji se mogu naći širom Argentine. Ubrajaju se među devet svjetskih vodenih čuda, odmah iza gvajanskog Rio Potara, Victorijinih vodopada u Africi, brazilskog Paula Alfonsa i kanadskog Granda na Labradoru. To je kilometarski splet od 275 većih ili manjih vodopada na rijeci Iguazu, nazvanih uglavnom biblijskim imenima ili imenima poznatih istraživača, a ruše se u dubinu s visine od osamdesetak metara. Njihov obilazak čamcima, zrakom ili pješice doista predstavlja poseban doživljaj.

Prije sto i nešto godina: faksimil zapisa braće Seljan o vodopadima Iguazu (Foto: Đorđe Ličina)
Prije sto i nešto godina: faksimil zapisa braće Seljan o vodopadima Iguazu (Foto: Đorđe Ličina)

Prije više od jednog stoljeća, u travnju 1904. godine poznati su istraživači, karlovačka braća Seljan – Mirko i Stevo – našavši se u istraživačkoj misiji na tim područjima, zabilježili i ovo: “Svaki dan i svaka noć, osobito kad zasja mjesečina, otkrivaju nove čari i iznenađenja. Prilika da se motri takovo zemaljsko čudo, pruža se jedanput u životu i nikada više. Rekli bi da smo se udomili: Bugri su nam sagradili prilično udobnu slamnjaču, u kojoj napesmo visiljku… Osvanulo je jutro hladno i maglovito, vodena para, koja se slegla na lišću drveća, promaka do kože. Skliska je stazica i samo se lagano napreduje. Na znojno lice lijepi se polusuho lišće i šumski prah. Da muka bude veća, proganja nas legija obada, koji ako prem bez žalaca, prekrivaju nesnosno odijela i lica…”

Što je danas ostalo od te divljine oko Foz do Iguazu, gdje su tako davno pristigla braća Seljan? Sve! Ili, rekli bismo, gotovo sve! U međuvremenu vodopadi su do kraja “komercijalizirani”. Sve se plaća osim ulaska u slabo opremljeni mjesni muzej u kojem je mnoštvo prepariranih životinja – od tucanaserrucha, krokodila, tapira, pa sve do jaguara – i siromašna etnografska zbirka s nekoliko indijanskih kopalja i posuda za pripremanje hrane.

Ali, nije nam suđeno da dugo uživamo na rijeci Iguazu. Napuštamo tu pomalo narušenu divljinu i krećemo u istinsko bespuće. Na jug, prema estanciji Eldorado.

(Nastavlja se)

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share