Uspon i slom ’68.

Piše: Tihomir Ponoš

Koliko je trajala ’68., odnosno studentski bunt, konkretno u Beogradu, što je značila i što je značio njen slom? Temeljna su to pitanja koja je u svom memoarskom tekstu postavio Danilo Udovički, sudionik lipanjskih gibanja ’68., nakon toga politički zatvorenik i na koncu uspješan sveučilišni profesor arhitekture i urbanizma u Sjedinjenim Američkim Državama. Na ta je pitanja svoje odgovore dao u knjizi “Treći jun 1968. – Od kritike svega postojećeg do uništenja svega postignutog”. Nedavno je objavljeno treće izdanje te knjige, nakladnik je novosadska Kiša, a knjiga je krajem lipnja predstavljena i u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Knjiga je naslovljena po središnjem datumu lipanjskih gibanja, danu kada je počeo bunt studenata u Beogradu koji se pretočio u jednotjedni štrajk, a koji je uzdrmao režim. Međutim, Udovički uvertiru tim događajima vremenski smješta u prosinac 1966. godine kada su u Beogradu studenti demonstrirali protiv Vijetnamskog rata. Tri dana ranije demonstracije su održane i u Zagrebu, a zajedničko im je da je u oba slučaja intervenirala milicija. Za autora je taj događaj važan zato što su tada prvi puta manifestirana različita stajališta u ocjeni događaja kako u medijima tako i u političkim forumima.

Knjiga Udovičkog nevelika je opsegom, ali je važna i zato što su šezdesetosmaši dosta kasno i u nevelikom broju počeli objavljivati svoja sjećanja. Kao većina memoarskih knjiga mladih ljudi iz tog razdoblja i ona se može tumačiti i kao kolekcija zabluda, dijelom i naivnosti

Iznenađuje to što Udovički veoma važnu ulogu daje zbivanjima u Čehoslovačkoj 1968. godine, odnosno Praškom proljeću. Takva važnost Praškog proljeća za studentska gibanja u Jugoslaviji nije uobičajena, standardno se smatra da su važni okidači za izbijanje nemira bili Vijetnamski rat, rastući društveni problemi u Jugoslaviji, a izravan poticaj bili su studentski nemiri u Njemačkoj i posebno Francuskoj. No, Udovički piše da je upravo Čehoslovačka bila ta koja je imala centralni značaj za ’68. u Beogradu. Radilo se o državi koja je bila socijalistička, o državi sa snažnom radničkom klasom, lijevom inteligencijom, prosvijećenom buržoazijom i visoko razvijenom industrijom. Čehoslovačka je bila idealna zemlja za ostvarenje socijalističkih ideja, bila je zemlja koja je mogla postati uzor.

Među studentima fokus se sve više pomicao prema pitanju siromaštva u Jugoslaviji, posebno siromaštvu studenata. Studenti su odbacili ekonomsku reformu koja je započela 1965. godine (i do 1968. već zapala u krizu) i to zbog uvođenja principa tržišne ekonomije, što Udovički danas, uz određena ograničenja, ne bi učinio. Ekonomskoj reformi pridaje i kobne posljedice po školstvo zbog razlike između siromašnih općina (koje su zbog reforme sve teže financirale obrazovne potrebe) i bogatih općina koje s financiranjem nisu imale poteškoća.

Pravi uzrok lipanjskih gibanja bila je rastuća društvena kriza u Jugoslaviji, a Udovički Jugoslaviju ’68. smješta na povijesnu raskrsnicu i to između mogućnosti radikalne liberalizacije sistema u smislu uspostave postrevolucionarnog civilnog društva i to putem razvijenih oblika socijalističke demokracije koja bi uključivala, ali i nadilazila, klasičnu građansku demokraciju s jedne, i birokratske implozije sistema s druge strane. Tito se refleksno opredijelio za drugo čime su “zatvoreni svi prostori za nove duhovne poduhvate i vrednosti”. Za autora je upravo Titovo sprječavanje formiranja postrevolucionarnog civilnog društva uvelike krivo za krvav raspad Jugoslavije.

Autor je zbog svog angažmana u štrajkaškom odboru i zalaganju za opstanak lista “Student” (i to godinu i pol nakon lipanjskih gibanja, kada je pokrenuta partijska akcija gašenja lista) bio uhapšen i osuđen na dvije godine zatvora. Nije bio jedini koji je doživio da kao ljevičar postane politički zatvorenik u ljevičarskoj zemlji. Njemu i njegovim kolegama mnogo toga postalo je jasno 10. lipnja kada je Tito održao glasoviti govor kojim je završen studentski štrajk. U tom je govoru naveo da je 90 posto studenata ispravno, a deset posto nije. Udovički (ali i Vlada Mijanović, Lazar Stojanović i drugi) odmah su shvatili u kojem su oni dijelu te da od tada počinje njihova “inkvizicija”. Slijedit će progoni, hapšenja, zatvaranja. Pitanje koje je neodgovoreno (a u ovakvom tipu knjige i nije nužno dati odgovor na njega) jest zašto je režim dugo čekao s hapšenjem šezdesetosmaša u Beogradu. Titov govor je za Udovičkog bio “pogreb naših nada”. Obračun sa studentima predvodili su, pa naredbi “odozgo”, uz ostale, Latinka Perović i Mirko Čanadović koje će 1972. godine, označene kao “srpske liberale”, Tito politički eliminirati.

Kraj ’68. autor smješta u razdoblje od 1971. do 1973. godine i to ne zato što su u to doba bili hapšeni i zatvarani već zbog toga što su u to doba bili pozvani na odsluženje vojnog roka. Autor opisuje i svoje hapšenje, isljeđivanje, suđenje, odsluženje kazne, a iz njegovih je sjećanja razvidno koliko je režim bio brutalan i represivan i nasilan prema političkim zatvorenicima, barem onima koji su iz iste, lijeve porodice.

Za razumijevanje paradoksa jugoslavenskog socijalističkog sistema važne su anegdote Udovičkog. On je osuđen kao trockist (iako su knjige Trockog normalno prodavane u jugoslavenskim knjižarama), osudio ga je sudac Dušan Komnenić. Nakon izlaska iz zatvora Udovički je sreo Komnenića koji mu je rekao da čita Trockog i da je to “vanredno interesantno”. Isti sudac imao je problema s izricanjem presude Udovičkom. Suđenje je završilo u petak, a presuda je hitno izrečena, neuobičajeno, u subotu. Komnenić je u nedjelju putovao na godišnji odmor i imao je rezerviranu avionsku kartu za Grčku. Nakon čitanja knjige postavlja se i pitanje legendarne efikasnosti i kvalitete rada SDB-a, sljednice UDB-e. Udovički piše o agilnosti agenata, ali i njihovom diletantizmu. Njegova dopisivanja s rođacima iz Francuske često su veoma loše, neznalački i pogrešno prevodili. Upitno je da li je to bilo samo posljedica neznanja ili i želje da se osumnjičenom što je moguće više našteti. Svoju (pr)ocjenu režima i njegove represivnosti Udovički sažima u jednu oporu rečenicu: koliko je samo energije i društvenog novca rasipano na gušenje jedne mlade generacije koja je samo obavljala svoju građansku i moralnu dužnost.

Knjiga Udovičkog nevelika je opsegom, ali je važna i zato što su šezdesetosmaši dosta kasno i u nevelikom broju počeli objavljivati svoja sjećanja. Kao većina memoarskih knjiga mladih ljudi iz tog razdoblja i ona se može tumačiti i kao kolekcija zabluda, dijelom i naivnosti. Ta je knjiga, kako u predgovoru piše Svetlana Kojić Slapšak, jedinstven pothvat sjećanja, rekonstrukcija “diskursa jednog kratkog i dragocenog vremena, i istovremeno glavnih političkih pitanja, koncepata koji su se brzo stvarali, menjali i utvrđivali, obeležavali to vreme i pokazivali mračnu budućnost”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.