Tišina koja je pokrila pismo

Autor: Dejan Kožul, Izvor: Novosti

Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe Drinskog korpusa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika.

To je tek mali fragment pisma koje je napisao ratni zločinac Radislav Krstić, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, inače prvi haški optuženik kojeg je Međunarodni krivični sud osudio za genocid u Srebrenici. U avgustu 2001. prvo je osuđen na 46 godina zatvora, a potom mu je kazna nakon žalbe smanjena na 35 godina. Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. Krstićevo pismo u junu je Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove poslala njegova odbrana, uz zahtev da ga se prevremeno pusti na slobodu. Budući da je Krstić tražio da pismo bude objavljeno, Mehanizam ga je 13. novembra prosledio medijima.

“Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ga ne mogu i ne trebam dobiti”, dodao je Krstić, koji se nada da bi zahvaljujući pismu nakon odslužene dvije trećine kazne mogao biti pušten na slobodu, zbog čega mnogi sumnjaju u iskrenost priznanja. Ali ne i Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, koja smatra da nije bitno da li je priznanje iskreno.

– U svom je priznanju fokusiran na glavne političke probleme. Priznaje sve presude, svoju, kao i druge koje je Međunarodni sud izrekao i to u trenutku u kom u Srbiji imamo potpuno nepriznavanje presuda Međunarodnog krivičnog tribunala – kazala je Kandić za Novosti.

Ona ističe i da će priznanje osobe koja je bila na visokom vojnom nivou ostati kao relevantan dokument, kao što je to bio i izvještaj Komisije Vlade RS-a kojim se utvrđuje genocid u Srebrenici, bez obzira na to što ga je Skupština kasnije poništila. No Kandić je razočarana ignorancijom javnosti u vezi pisma. Mali broj medija ga je objavio, nisu reagovale ni vlasti ni opozicija, zbog čega naša sagovornica zaključuje da imaju isti pogled na prošlost.

– Razočaravajuće su reakcije. Kako je moguće da ih nema, kako je moguće da se prećutkuje? Kao da su svi saglasni da tako treba da bude i kao da nemamo pogled na budućnost – ističe.

Jedna reakcija je ipak stigla i to od Vojislava Šešelja, još jednog osuđenog ratnog zločinca. Šešelj je Krstića nazvao izdajnikom. Nataša Kandić smatra da je Šešelj rekao ono što su vlast, ali i dobar dio javnosti u Srbiji prećutali.

U romanu “Previše mi to. Osam djevojčica” autor Darko Cvijetić ima lik Filipa, pokajnika, koji nakon odležane kazne zbog ratnih zločina, koja je iznosila 25 godina, izlazi nakon što je odslužio dvije trećine. Nakon 21 godine vraća se kući i govori: “Godinama sam zamišljao povratak, sramotu koju sam nanio familiji, braći na ratištima, a da ne govorim o komšijama. Tko sam danas? Jedva znam. Jedva sam našao mir. U vjeri, i u Bogu. Uz duboku svijest o ludilu učinjenog, o dubokom osjećanju stida i molitve za oproštaj, kako se moja duša ne bi susretala sa dušama onih koje sam ubio.” Dodajmo još i ovaj detalj: “Pokušao sam nekoliko puta obuzdati rođake i prijatelje, sugrađane, čak i TV ekipe. Kako mislite – heroj, jeste li normalni – nisam ja heroj nego višestruki ubojica nedužnih žena!? Uzalud sam tražio mir. I sela sam palio. Bogomolje. Bacio bombu na igralište s djecom.”

Cvijetić za Novosti komentira da mu je, čim se pojavilo Krstićevo pismo, bilo jasno “kako se paralele same povlače, kako stvarnost nadigrava svaku fikciju”.

– Koliko pratim, portali ga već zovu izdajicom, “Titovim oficirom” bez časti. Uvijek zaborave da im je heroj Mladić isto “Titov pukovnik”, i da je pola rata nosio petokraku, a pola srpsku trobojku – ukazuje Cvijetić.

Napominje da je i njegov roman kanselovan, najprije u Republici Srpskoj, zatim i u Federaciji i u Srbiji, a pored Krstićevog pisma njegov roman deluje kao loša, mala konstrukcija. Tišinu koja prati priznanje naziva jezivom.

– Ne vjeruju mu, trude se učiniti pismo nevidljivim. Pokušavam zamisliti Krstićeve reakcije na tišinu koja je pokrila pismo. On, kao ni Filip iz romana, ne može shvatiti da ovdje vrijeme gotovo da i nije bilo pomično. U njemu se odigravao prevrat (hajde da povjerujemo u to), ali prevrata nije bilo više nigdje. Mi smo zaleđeni u vremenu. On nam je zaleđen kao heroj, i šta bi on sad? Slobodu? Pismo je već osušena tinta koja blijedi. U toj praznini ogleda se užas. U toj praznini rodio se K. K. iz Ribnikara, ili je pala nadstrešnica u Novom Sadu… Koliko je djevojčica previše? – pita se Cvijetić.

Dio pisma odnosi se i na Krstićevu želju da posjeti Potočare. “Želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima, da se poklonim žrtvama i zamolim za oproštaj.”

“On bi došao u Potočare, to je važno što je rekao, ali sigurno se porodice sa njim ne bi željele susresti”, rekla je za Slobodnu Evropu Nura Begović, koja je u genocidu u Srebrenici izgubila 19 članova porodice.

Nataša Kandić ne vjeruje da će do toga doći jer smatra da će Krstić, ako i izađe iz zatvora prije vremena, biti izolovan.

– Njegova prevremena sloboda neće biti nimalo prijatna. Važno je što bi on hteo da ode u Potočare, ali ako bi hteo i nešto da kaže, ne bi imao gde, biće izdajnik. Poneki medij bi se povremeno pitao šta se događa sa Potočarima, ali ono što je najbitnije je da će njegovo priznanje ostati u svim istorijskim dokumentima – zaključuje ona.

Skepsu da je priznanje iskreno produbljuje iskustvo sa Biljanom Plavšić, bivšom predsjednicom Republike Srpske, koja je pred istim sudom osuđena na 11 godina za genocid i ratne zločine. Ona je također priznala svoju krivicu, da bi je po oslobađanju povukla.

Nataša Kandić ističe da je u tom slučaju bilo jasno da ona želi slobodu, kao i da joj je to bio jedini interes, a da je Krstićevo priznanje drugačije. Dodaje i da je krug nekadašnjih saradnika Biljanu Plavšić zbog priznanja smatrao izdajnicom, ali da joj je Beograd sve oprostio, pa ona sada tamo i živi “građanskim životom”, pojasnila je naša sagovornica.

Cvijetić smatra da to što je Plavšić povukla priznanje krivice, kao i eventualno Krstićevo odustajanje od pokajništva, ništa ne umanjuju.

– Oni/ona je izdala i ljudskost i kost. Ostaju usta puna zemlje kojima je nemoguće izvinjavati se, i zemlja puna usta žrtava koja ih čekaju tamo gdje kane zinuti – kaže on.

Vratimo se na kraju još jednom Krstićevom pismu u kojem, između ostalog, stoji: “Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih da ljudi koji će zajedno živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, duge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid.”

Tekst je prenet sa portala Novosti.