Svako jutro su nas vodili na prvu liniju fronta

14. januar 2020.
Novosti u Poljanama, selu čije je stanovnike početkom rata 1990-ih Hrvatska vojska tretirala kao logoraše: ‘Bili smo stalno okruženi stražarima i nismo smjeli ni na zahod bez pitanja. Pod pucnjavom smo morali raditi u rovu, a jednom je stražara presjeklo jer je bio vani. Stavili smo ga u kaput i nosili, ali nije mu bilo spasa’, prisjeća se jedan od rijetkih povratnika u Poljane.
vq2q7kvzoaj021o2v92pbb0kb3g
U selu su i dalje vidljivi tragovi rata Foto: Saša Kosanović

Piše: Saša Kosanović, portal Novosti

U povijesnim čitankama koje se bave Domovinskim ratom, kako se službeno zove bratoubilačka pljačka, palež i progon iz 1990-ih, ništa ne piše o selu Poljane koje se nalazi u općini Dragalić, nedaleko od Nove Gradiške. Šteta, jer to selo, koje je bilo na prvoj liniji fronta, ima svoju priču. Rat je u njemu dočekalo 500-tinjak stanovnika. Većinom su bili srpske nacionalnosti. U ljeto 1991. tamo je vladala potpuna psihoza. Oko nedalekog Pakraca odavno se pucalo, pa su neki ‘dragi ljudi’ odlučili da je najpametnije da se i narod iz Poljana naoruža. Srbima su gurnute puške u ruke, neki su ih uzeli i otišli, a neki su ih odbili, naivno vjerujući da će im to omogućiti da ostanu u svojim kućama i nastave normalno živjeti. Međutim, hrvatskim vlastima nije se više dalo među Srbima birati one koji su za pobunu i one koji su protiv, pa su cijelo selo jednostavno zarobili. O tom vremenu priča nam bračni par koji i danas živi u Poljanama, ali se još uvijek boje govoriti pod pravim imenima.

– Bilo je ljeto, sedmi mjesec, kada su nas probudile tutnjava i vika – priča nam domaćin, kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Pero.

Njegova supruga je Hrvatica iz okolice Benkovca, gdje su mnogi Hrvati doživjeli sličnu sudbinu.

– Došli su od strane Gradiške. Puno auta i vojske. Jedan je govorio u megafon i pozivao nas da im predamo oružje. Lupali su na vrata, a mnoge su kuće bile prazne pa im nije imao ‘ko odgovoriti – dodaje on.

Hrvatska vojska tog je dana napravila raciju, malo maltretirala stanovnike i potom otišla iz sela. Vratili su se početkom rujna, a tada je sve bilo drugačije.

– Bilo je to 4. rujna. Došli su predvečer kod društvenog doma, gdje se nalazila trgovina. Opet se čulo lupanje – priča nam Pero.

– Kasnije smo zaspali, a kada smo se probudili, shvatili smo da je cijelo selo puno vojske. Hodali su svugdje, premetali, upadali u kuće. Pucali su sa strane, nije se moglo ni skloniti. Istina je da su neki u selu uzeli oružje koje su Srbi dijelili, ali ti koji su ga uzeli su podvili rep i otišli. Ja ga nisam htio uzeti. Nisam vjerovao da nam se to događa. Nisam mrava zgazio niti sam ikoga uvrijedio. Žena, majka i baka su mi Hrvatice, a otac mi je sa 16 godina otišao u partizane. Bio je ranjen. Rat nas je zatekao, mi ga nismo htjeli – govori on i dodaje da mu je vojska tih dana oduzela auto.

– Bio je to Golf koji sam kupio od otpremnine iz PIK-a. Prvi vlasnik je bio pisac Vladan Desnica, a ja sam ga kupio od drugog čovjeka. Auto mi je odvezao rođak koji je bio u gardi. Dobio sam potvrdu, ali Golfa više nikada nisam vidio.

Ulaska HV-a u selo sjeća se i baka koja danas ima 82 godine. Živi sama. Ni ona ne želi da je potpišemo, boji se, kaže, ‘tko će to sve čitati’.

– Kada se zapucalo, mlade smo odmah poslali da bježe. Djed i ja smo ostali u svojoj kući. Nismo bili ništa krivi. Spavali smo po njivama i u štali, a u kuću smo se vraćali zorom. Tu nas je zatekla vojska. Samo se začulo strašno rondanje i dok smo se snašli, već su bili preskočili naš zid i lupali na vrata. Djed je skočio da im otvori, da ih ne razbiju. Vikali su i tražili gdje smo sakrili oružje i četnike. On im je predao svoje lovačko oružje. Bio nam je ostao sinov karabin, koji sam sakrila u ormar iz vrata. Baš ga nisam htjela dati. Kasnije smo ga zakopali. Pa su okolo hodali sa onim uređajem koji traži metal, pa smo prekopali i sakrili karabin u đubre. Htjela sam ga sinu sačuvati… Imali smo puno marve, bili smo poljoprivrednici. Imali smo deset krmača, više od 50 prasaca, dvije krave za otelit’, dvije za mužnju. Sve je to nestalo… – prisjeća se ona.

– Ali da vam kažem, to kada su upali, otjerali su djeda i mene sa drugima kroz selo.

Sa kandžijama, k’o stoku. Ja se prepala, kud će sada sa nama, pa uletila da njemu sa čiviluka uzmem kaput, da se može ogrnuti. Kad eto za mnom jednoga, moram reći, balavca. I meni pušku stavi ovdje, pod vrat! Đe ćeš, pita me. Ja mu kažem da sam došla po kaput, a on viče da mu kažem gdje sam sakrila četnike u kući. Kakvi četnici… Srećom, naiš’o je drugi i rek’o mu da me pusti. Gledala sam kako razbijaju vrata kuća i gdje nekoga ima i gdje nema. Onda nas je sve okupilo i popisalo u jednoj kući.

U Poljanama je tih dana bilo zarobljeno 150 ljudi. Vojska je odvojila muškarce od žena i popisivala ih svaki dan. Slobodno kretanje bilo je u potpunosti zabranjeno i cijelo vrijeme su svi stanovnici držani pod stražom. Živjelo se u užasnim uvjetima, prisjeća se baka:

– Spavale smo sve zajedno. Muški su nam u podrumu barake napravili ležaj od cigli i greda. Tri dana nismo jeli pa su nam dopustili da odemo do kuća i donesemo nešto hrane.

Žene su bile smještene u kući Perinog brata.

– Imali smo tri kuće: bratovu, očevu i moju. Imao sam podrum koji nije bio betoniran. Kada se zagužvalo, dolje sam postavio grede i pokrio ih slamom. Tu su odredili da budu žene. One su tu kuvale nama i vojsci i spavale zajedno. Nas muške su smjestili dalje u podrum neke druge kuće. Bio je kamenom ozidan i imao je dva ulaza pa su nam naredili da jedan ozidamo. Spavali smo na šenici. Prostrli bismo nešto dolje i legli. Tako smo proveli zimu. Bez grijanja. Kada su bile velike borbe, odveli bi nas u drugu kuću. Tamo smo dvije noći spavali stojeći – govori Pero.

Susjedno selo Dragalić, koje je prije rata bilo većinom hrvatsko, držali su pobunjeni Srbi. Između dva zaraćena sela bila je ničija zemlja preko koje su se nekadašnji školski drugovi, prijatelji, kumovi i rođaci dobacivali minobacačkim granatama, a voljeli su razmijeniti i rafale iz kalašnjikova. Pero i ostali muškarci ustajali su u cik zore i odlazili na prisilan rad.

– Nas bi okupili u pet ujutro i vodili na prvu liniju. Svaki dan. Pucalo se stalno i bilo je dosta ranjenih. Ovi bi zapucali prema Srbima, a onda bi Srbi vratili. Jednom smo pod pucnjavom radili u rovu, a stražara je presjeklo jer je bio vani. Stavili smo ga u kaput i nosili, ali nije mu bilo spasa. Skroz mu je drob bio isp’o van… – dodaje Pero.

Kopajući rovove na liniji između posvađanih susjeda ranjeno je 11 civila srpske nacionalnosti. Među njima i bakin suprug.

– Jednom ih je pet ranjeno na kopanju rovova, a moj djed je dobio u pluća… Rek’o mi je da su prošli pored dvojice vojnika koji su se nakon stotinjak metara bacili za njima. Djed je najgore stradao, odvezli su ga u bolnicu i odrezali mu pola pluća. Nekako ga je rodbina izvukla i odvela u Zemun. Ja sam ostala još mjesec i po dana. Na kraju sam i ja otišla u Zemun – govori 82-godišnja žena.

Perina supruga u jednu je bilježnicu zapisala sve važne događaje iz tog vremena. ‘Bilo je grozno. Svaki dan smo slušale pucnjavu i čekale hoće li se naši ljudi vratiti živi. Ubili su dvoje ljudi. Milutin Lakić je nestao za Novu godinu, a drugi je ubijen u svom dvorištu. Iš’o je obići svoju kuću da vidi stanje, dok je još mogao hodat’ i ubijen je pred kućom. Zvao se Nikola Stojčević. Naši ljudi su ga tamo zakopali’, zapisala je ona.

Osim lokalnih jedinica, kroz selo su protutnjali Požežani, Riječani i Brođani. S vidljivom nelagodom Pero i supruga prisjećaju se života u selu koje je funkcioniralo kao logor.

– Bili smo stalno okruženi stražarima. Nisi smio ni na zahod bez pitanja. Znao sam jednoga iz Gradiške. Igrali smo nogomet skupa. Kada bi me vidio, samo je sklanjao pogled. Jednom sam ženama došao narezati drva da mogu skuvati ručak. Jeli smo svinje, a krave su stradale od granata. Bilo je to oko katoličkog Božića. Stražar je viknuo na mene i tjerao me da idem raditi. Počeo je prijetiti da će me razbiti. Da sam tada mogao eksplodirati… Ja mu kažem: ‘De, razbijte me onda.’ Žena mi je tada počela plakati.

Perina supruga sjeća se još jednog događaja, karakterističnog za to vrijeme.

– Jednom su zapalili kuću u drugom dijelu sela, a onda su došli i istjerali nas žene iz kuće. Postrojili su nas i pitali koja je zapalila kuću. Jedan Vjekoslav je bio najgori, a Džebo je pucao iznad nas. Mi se stisle… – govori ona.

Kao u svakoj sličnoj situaciji, tada je u Poljanama bilo različitih ljudi u uniformama: od sociopata koji postrojavaju žene i pucaju im iznad glava, do onih koji su krišom znali pomoći koliko su mogli.

Savka Milanović jedina je naša sugovornica koja se usuđuje otkriti svoj identitet, iako je službeno strankinja u vlastitoj zemlji.

Ranka Milojković i Savka Milanović Foto: Saša Kosanović

– Bili smo zarobljeni skoro sedam mjeseci, svaki dan prijavljivanje. Mi žene smo morale prati, raditi, ali ne kako je ‘ko htio, nego se moralo. Bila sam s djecom. Sin mi je taman došao iz vojske. Jedan među njima je bio dobar i rekao mi je da pošaljem sina i dvije ćeri, pa su oni otišli. Djever mi je ranjen od granate. Bilo ih je raznih, neki su nas zlostavljali, ali drugi bi znali pomoći. UNPROFOR nas je odveo u Gradišku pa na autoput na razmjenu. Nisu nam dali da ostanemo. Nisam ćela iz svoje kuće, ali mi nisu dali da se vratim. Sve su nam opljačkali i onda srušili kuću i štalu. Danas moja djeca nemaju državljanstvo, iako su ovdje rođena. Ni ja nemam papire, iako sam iz Bosne došla 1971. – govori Savka.

Smrznuti, preplašeni i vrlo često gladni, kopajući rovove i čekajući kada će ih pogoditi zalutali metak ili granata, stanovnici su dočekali početak ožujka 1992. Tada su doživjeli novi šok. Potrpani su u autobuse i odvedeni na autoput Bratstva i jedinstva, gdje su razmijenjeni za neke druge nesretnike hrvatske nacionalnosti koje su, tko zna odakle, protjerali Srbi. Većina nije htjela otići iz svojih kuća, ali su režiseri ‘humanog preseljenja’, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, imali druge planove. Kada su ljude koje su sedam mjeseci tretirali kao logoraše istjerali iz kuća i protjerali iz Hrvatske, pripadnici HV-a do temelja su uništili selo. Prije toga su ga još temeljitije opljačkali. Naša baka i njen ranjeni suprug vratili su se čim je prestala pucnjava.

– I nama su na kraju zapalili kuću, ostalo je sve na ‘rpi. Vratili smo se djed i ja odmah 1995. Sin od muževe sestre je oženio Hrvaticu i ostao je tude pa nas je zvao. Rekao nam je da nam neće nitko ništa. Zet i ćer su mi rekli da ne idemo prvi glavom probijati zid. Ali mi smo htjeli svojoj kući pa šta bude – kazuje ona.

Srećom, nije im se dogodilo ništa. Ali nije više bilo njihovih strojeva, krava, svinja, nije više bilo ni kuće. Donačelnica općine Dragalić i predsjednica tamošnjeg VSNM-a Ranka Milojković opisuje nam traume, koje se od milja nazivaju procesom obnove.

– Proces obnove ide jako sporo i ljudi se ne mogu vratiti. Neki su se vratili pa ponovno otišli. Jedan mladi susjed je nedavno otišao u Njemačku. Deset godina čeka građevinski materijal na koji ima pravo. Njegov sin je naš jedini srednjoškolac. U školu u Gradišku ide svaki dan biciklom. Po sedam kilometara tamo i nazad. I po zimi. Nekada su vozili autobusi, svi ljudi su radili u firmama u Gradiški. Danas u općini Dragalić ima 160 Srba – govori Ranka Milojković.

Famozni proces obnove zapravo je posljednja faza etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Poljane su najbolji dokaz za to: od prijeratnih 500 stanovnika, danas ih u selu živi 50-ak, iako ih je na popisu stanovništva zabilježeno sto. Ali to je bilo prije osam godina. Drugim riječima, Poljane će uskoro biti gotovo potpuno prazne. A istraga o teroru nad civilnim stanovništvom, o ranjavanjima i zločinima je, hvala na pitanju, u tijeku. U kojem će i ostati.

Tekst je prenet sa portala Novosti.