Sporadični slučaj Uzdolje

Piše Boris Dežulović

Vrlo dobro obavljen posao – zatvorio je predsjednik Vlade Andrej Plenković fasciklu, polako na nju spustio naočale i zabacio glavu. – Imam samo jedno pitanje.
– Izvolite, gospodine – krotko je odgovorio okružni državni tužitelj.
– Jesmo li baš sigurni da je ovdje riječ o izazivanju prekršaja iz mržnje? Baš iz mržnje?
– Nereda – oprezno je tužitelj ispravio premijera. – Nije prekršaj, nego kazneno djelo. Izazivanje nereda iz mržnje.
– Da, to – odmahnuo je rukom Plenković. – Jesmo li sigurni da je nered i jesmo li sigurni da je baš iz mržnje?
– Pa vidite, njih petnaestak upalo je s fantomkama na glavi i letvama u rukama, porazbijali su cijeli lokal i pretukli vlasnika i goste, među kojima su bila i mala djeca. Jedan od napadača, kako bih rekao, imao je i mačetu.
– Znači, priličan nered?
– Bojim se da jest, gospodine.
– Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo – dometnuo je Plenković. – Znam što je nered, ljudi s fantomkama svugdje u svijetu ulaze u kafiće i tuku se s gostima.
– Ovi gosti se nisu tukli. Gledali su utakmicu.
– Eto vidite. Nogometni huliganizam, sukob navijača. Molim vas lijepo, ne donosimo preuranjene zaključke. Kakva mržnja?
– Ovi gosti su gledali Crvenu zvezdu.
– Baš Zvezdu?
– Da. Young Boys – Crvena zvezda.
– No, vidite. Nisu gledali Zvezdu, nego utakmicu između Bad Blue Boysa i Zvezde. Možda su gosti bili Bad Blue Boysi, a napadači navijači Zvezde?
– Young Boys, gospodine – ponovno je tužitelj pažljivo ispravio Plenkovića.
– Tko su ti Young Boysi? Pomladak BBB-a?
– Ne, švicarski klub, iz Berna.
– Eto, o tome vam govorim. Kako znamo da gosti nisu bili Švicarci, navijači Young Boysa, a napadači navijači Zvezde?
– I mi smo to pomislili – rekao je tužitelj. – Ali ispalo je da su gosti u lokalu navijali za Zvezdu i gledali baš Zvezdu.
– A što ako su ih napadači htjeli samo opljačkati, kako možemo biti sigurni da su ih napali samo zato što su gledali Zvezdu?
– Jedan od napadača s vrata je uzviknuo, ‘majku vam jebem, gledate Zvezdu!’.
– Dobro, recimo da je to dosta snažna indicija. Ali što ako su napadači bili huligani iz Berna? Švicarski navijači su nadaleko zloglasni huligani.
– ‘Majku vam jebem, gledate Zvezdu’ – polako je ponovio tužitelj. – Na čistom, hm, hrvatskom.
– To i dalje ništa ne znači. Možda je to hrvatski kafić, možda su napadači bili ljuti što Hrvati gledaju Zvezdu? – bunio se Plenković.
– Gospodine… – pokušao se ubaciti tužitelj.
– Ja sam studirao međunarodno pravo, znate? To među narodima je jako osjetljiva stvar. Nemojte da vas ja učim posao. Što ako su to samo Hrvati napali Hrvate u hrvatskom kafiću?
– Gospodine, to je srpski kafić.
– Baš srpski? Kako znate da je srpski kafić?
– Kako bih vam rekao, zove se Petko. Po vlasniku lokala, koji se preziva Petko.
– Dobro, to ne mora biti srpsko prezime. Petko može biti i Crnac s Kariba. Ima onaj Petko kod Robinzona Kruzoa…
– Ovome je ime Boris.
– Fak! – otelo se predsjedniku Vlade. – Znači, baš Srbin?
– Baš Srbin.
– A gosti? Svi Srbi?
– Gospodine, cijelo selo je srpsko.
– Čekaj, Uzdolje je srpsko selo? – malo se i iznenadio predsjednik Vlade.
– Sto posto – odgovorio je okružni državni tužitelj. – Po posljednjem popisu stanovništva dvjesto dvadeset šest stanovnika, svi do jednoga Srbi.
– Ali u izvještaju policije piše da je među gostima bilo, samo trenutak – otvorio je premijer fasciklu – ‘državljana Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke i Francuske’?
– Naravno. Potomci Srba iz Uzdolja koji su nakon 1995. pobjegli u Srbiju, pa u Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku.
– Nakon 1995.? Što je bilo 1995.?
Tako je, uz nekoliko sitnih intervencija dramaturške naravi, izgledao razgovor okružnog državnog tužitelja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, živo zainteresiranog za detalje incidenta koji se dogodio u selu Uzdolju kraj Knina.
– I nitko nikad nije odgovarao? – pitao je predsjednik Vlade Andrej Plenković okružnog javnog tužitelja nekoliko dana kasnije, zatvarajući fasciklu na kojoj je pisalo ‘Slučaj Uzdolje’.
– Pa i ne baš – odgovorio je tužitelj.
– A jesmo li baš sigurni da je i tu bila riječ o izazivanju nereda iz mržnje?
– Vidite – nakašljao se tužitelj – njih trojica upala su u selo i pokupila osam mještana, pa ih na cesti likvidirali rafalom iz automatske puške.
– Znači, priličan nered?
– Bojim se da jest, gospodine.
– Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo – dometnuo je na to Plenković. – Znam što je nered, svugdje u svijetu ljudi upadaju u sela i ubijaju druge ljude.
– Napadači su bili Hrvati, pripadnici Hrvatske vojske.
– Kako možemo biti sigurni?
– Imali su uniforme Hrvatske vojske, na glavi tamnoplave kape sa šahovnicom, a jedan od njih oko ruke je imao i crnu vrpcu na kojoj je pisalo ‘Za dom spremni’. Štoviše, bila je to službena operacija Hrvatske vojske. Oluja.
– Mislite, poslije Oluje? Molim lijepo, valja biti precizan, jer to je osjetljiva stvar.
– Nažalost, nije poslije, već vrlo, hm, za vrijeme Oluje. Šestog kolovoza. Devedeset pete.
– Jeste li sigurni? A žrtve? Kako znamo da su ubijene iz mržnje? Možda su i ubijeni bili vojnici? Možda su imali uniforme srpske paravojske, na glavi crne šubare s kokardama, a jedan od njih oko ruke i crnu vrpcu, štajaznam, ‘Za kralja i otadžbinu’?
– Pa i nisu. Bili su više, kako bih rekao, civili, u civilnoj odjeći.
– Mislite, vojnici odjeveni u civile?
– Ne, nego baš civili. Od šezdeset do osamdeset godina. Četiri starca i četiri starice.
– Ali kako znamo da su bili baš Srbi? Možda su bili naši neki, Hrvati…
– Zvali su se Milica, Janja, Sava, Đurđija, Miloš, Stevan, Jandrija i Krsto – prekinuo ga je tužitelj.
– Ima i Hrvata što se zovu Krsto. Krsto Frankopan, recimo.
– Bili su Srbi, gospodine. Uzdolje je srpsko selo.
– Uzdolje je srpsko selo? – malo se i iznenadio predsjednik Vlade.
‘Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo ocijenili kako je orijentirana protiv manjina’, izjavio je tako predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon razgovora s tužiteljem. ‘Ne daj Bože da je to pravilo, to bi bila jako zabrinjavajuća okolnost u Hrvatskoj’, dodao je premijer, izrazivši zadovoljstvo što napadi na Srbe u Hrvatskoj nisu pravilo, već samo izolirani i sporadični incidenti.
Koji se, eto, u prosjeku događaju tek jednom u dvadeset pet godina.

Preneto sa portala Novosti