Spomenik pamti, djeca se igraju

Autorka: Ena Katarina Haler, Izvor: Novosti

Kada sam i kako saznala za “djecu s Kozare”, toga se ne sjećam, ali bilo je to svakako nakon što sam saznala da negdje postoji fotografija mog djeda u ustaškoj uniformi, snimljena po svoj prilici u logoru u Staroj Gradiški, 1944., kažu.

Mili naš, obožavani dida, majka kaže, korio bi ju i kada bi, doslovce, mrava zgazila, i mrav je živo biće, rekao bi, ja to sve znam samo iz onoga što mi stariji kažu, jer umro je davno prije mog rođenja, još je Tito bio živ, ali ne zadugo i ja ga poznajem tek kao nadgrobni spomenik i kao priču; kada pričam o obitelji, ja često moram reći kako meni ništa ne fali, ali nekad nadodam i to, da ako mi itko fali, da je to on, da mi je samo za njega žao što smo se mimoišli.

On je u toj uniformi imao možda sedamnaest godina. Raspala bih se od tuge koliko ništa o svijetu nije znao. Takvo je vrijeme bilo. Sa svojih sedamnaest, nisam znala ni ja bogznašto više. Čini mi se da tada još uvijek nisam znala ni za djecu s Kozare.

Moj se dida zvao Petar i rođen je na nesretnom mjestu za one koji su se rađali u to doba, rođen je i odrastao taman da može svojom voljom djeteta iz nesretnog kutka svijeta izabrati: logor ili smrt. Jedan njegov daleki vršnjak rođen je pak u Strumici u Makedoniji; u to je vrijeme, izabrao ili prihvatio, gimnaziju u Zagrebu, a potom u Beogradu.

Dok su Petra preodgajali – i pritom uspješno! – u logorima, ponovno, nekog drugačijeg tipa, njegovi su se nešto sretniji vršnjaci okupljali u majstorskim radionicama naprimjer zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Tamo je 1951. godine diplomirao izvjesni mu vršnjak Dušan Džamonja.

Na studijskim putovanjima po Italiji i Francuskoj, mladi Džamonja shvaća, pa apstrakcije je otkad i čovječanstva, ako ne i dulje, nema dakle toga što bi povezalo modernog čovjeka i onoga u drevnom Egiptu ili antičkog mislioca kao čista i nepatvorena geometrija, i nema tog materijala, a da sam po sebi nije najljepši što može biti, zaključuje, takav da ga se ne mora prevoditi, da je jednako razumljiv i nekome davnom i nekom suvremeniku, vršnjaku, po svemu ipak dalekom.

S tim u svijesti, Dušan Džamonja svoje umjetničko djelovanje započinje u jedno doba koje je sve od nedavne prošlosti i od sjećanja. Prvi je to sjećanje preveo u prostor, učinio ga doživljajnim. Đak jedne generacije koja je nesreću svog odrastanja u ratnim okolnostima imala priliku pretvoriti u zalog za budućnost, uz izdašna državna sredstva i prilično odriješene ruke po pitanju umjetničkog izraza, ako je isti pri tome bio po volji vladajućoj misli, sklonoj upravo apstraktnom izrazu i modernističkom nasljeđu. Nije to bez vraga, sjećanje je uostalom svakom čovjeku, svuda i ikad, svojstveno i neizbježno, ono nadrasta svaku figurativnost.

O identitetu kao određenom porijeklom i obiteljskim nasljeđem mislim često. I skoro pa uvijek zaključim, onako za sebe, bolje ga i prezirati, nego ne poznavati. Uz to vrijedi reći, da upoznavanje istoga, ma kako se to na prvu činilo, nužno i neizbježno odvlači od svakog prijezira. Razumijevanje je tu ionako daleko pogubnije.

Uz granicu sam provela puno vremena, i s jedne strane rijeke, odakle mi se ono “preko” čini suludo dalekim, a i s one druge, a otamo kao da mogu začas preplivati, tako se bližim sve ono poznato čini. U brda ipak nisam zalazila. Lijep je dan, taman za izlet, zaključili smo te subote kada smo se napokon odvezli na Kozaru.

Natječaj za izgradnju spomenika raspisan je 1962. godine. Između 49 prijavljenih radova, izabran je onaj Dušana Džamonje. Već itekako afirmiran kao autor brojnih spomenika NOB-u te žrtvama ustaškog režima, Džamonja se prihvaća jednog posve drugačijeg zadatka. Dok su se u ranim poslijeratnim godinama podizale monumentalne skulpture u svrhu obilježavanja poprišta bitaka i pokolja, kasnije se težilo upisivanju novih značenja i namjena tim mjestima, te cjelovitom projektiranju nesrećom obilježenih prostora.

Pojavila se potreba za izgradnjom spomeničkih kompleksa koji su uključivali i zgrade muzeja (često nazvani “Muzejima revolucije”) u svrhu (ispravne!) edukacije i uključivanja lokalnog stanovništva u održavanje pijeteta, a takvi su projekti podrazumijevali i perivojno uređenje šireg prostora, ukratko izgraditi mjesto sjećanja postalo je zadatkom šireg i složenijeg opsega.

Jesi li gledala “Deveti krug”? Moglo mi je biti dvadesetak, u svakom slučaju tada sam znala za djecu s Kozare, znala sam i za jednu od najpogubnijih bitaka koja se u tim brdima odvijala u ljeto 1942. godine. Moraš pogledati “Deveti krug”, dobro, rekla sam i možda već iste večeri pogledala film slovenskog redatelja Franca Štiglica.

Ljubavna priča, tragična kakva jedino i može biti ako joj se ispriječe rasni zakoni i užasi Holokausta, tužna do bola da nema dalje, a za mene ostaje prije svega prvi i najstrašniji prikaz tragedije djece s Kozare. Jedna jedina scena, k tome jedina koja doslovnošću i didaktičkim uplivom ideologije iskače iz inače divno odmjerenog scenarija Zore Dirnbah. Tek jedan izvještačeni osmijeh ustaškog oficira i auspuh kamiona koji nepovratno odlazi. Ni glasa otamo, ništa, kako bi uostalom u kadar stala, nemila i nemilosrdna kozarska šuma?

Usred te šume, Dušan Džamonja podiže betonski cilindar razdijeljen u dvadeset vertikala okupljenih ukrug oko praznine u središtu, a ispupčenih na obodu, kao da pulsiraju uvis. U teren ukopan i spomeniku podređen, nalazi se Muzej revolucije Mrakovica, segmentirani niz kružno postavljenih prostorija. Sklopu se pristupa širokim stubama, takvima da se ne može točno reći jesu li dio planine ili projektantska intervencija.

Stvar je takva sa sjećanjem, da se ono preobražava i prepisuje ovisno o njegovu tretmanu. Mnogi su, pa gotovo i svi spomenici nastali u ono sretno vrijeme po Džamonjine kolege i vršnjake, danas u takvom stanju da u njih upisano sjećanje naočigled klizi prema zaboravu. Lijep je dan i oko spomenika na Kozari, te je subote mnoštvo ljudi.

Muzej na Mrakovici je otvoren, obilazimo postav i saznajemo koliko o toj velikoj bitci zapravo nismo znali. Oko spomenika je najviše djece, nema prizora koji bi više uznemirio od toga, djece koja se provlače kroz proreze Džamonjina monolita. Onda se i mi, pomalo zadržavajući dah provlačimo među tom djecom i kao djeca. Stojim u toj šupljini i kao da sam kriva, što se igram, što ću otamo izaći.

Pisat ću o Džamonjinom spomeniku na Kozari, rekla sam majci, malo i o “Devetom krugu”. To je prvi film koji sam u životu gledala, odgovara, bili smo sedmi razred, došlo nam je kino u školu na selu, film na kolutu, gledali smo u učionici. Puštali su vam “Deveti krug” u sedmom razredu? A eto, takvo je vrijeme bilo!

Tekst je prenet sa portala Novosti.