Sjećanje na strahote dječjih logora u NDH

Autor: Vladimir Jurišić, Izvor: Novosti

Zabrinjava što se u posljednje vrijeme sve češće može pročitati kako su ustaški dječji logori u Drugom svjetskom ratu u NDH zapravo bili svojevrsna prihvatilišta, gotovo bi se reklo, dječji vrtići.

Ne tako davno o njima su raspravljali članovi opskurnog Hrvatskog kulturnog vijeća, pod kapom Hrvatskog instituta za povijest, čiji su članovi razglabali na temu „Istina i laži o dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom“ a u istom kontekstu spomenut je i dječji logor u Sisku. Zaključeno je da se u Jastrebarskom 1942. zapravo nalazilo humano dječje prihvatilište i lječilište, a ne nikakav logor, kako to danas tvrde – kako kažu – neprijatelji Hrvatske. Pozivnice za taj važan skup, kao i priliku da objasne svoju tezu o dječjem vrtiću, dobili su stručnjaci i samozvani povjesničari, sve jedan važniji od drugog, Đuro Vidmarović, Hrvoje Šlezak, Ante Beljo, Polona Jurinić , Juraj Batelj, Igor Vukić, Veronika Popić i drugi.

FOTO GALERIJA: Sandro Lendler/ SNV

Sasvim slučajno na njega nije pozvan nitko od brojnih pitomaca „humanog prihvatilišta“, tada dječaka i djevojčica, danas vremešnih stanovnika Banije, Korduna, Bosne. O njihovim „dječjim obdaništima“ diljem Hrvatske, naši sugovornici sa komemoracije održane u subotu u Sisku povodom itekako bi im imali što reći, ali član tog uzvišenog društva ne može biti svatko.

Da podsjetimo, ustaško-njemački logor u Sisku osnovan je 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera.

Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. augusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.

– Ni sam ne znam kako, ali preživio sam logor Jasenovac a za dječji logor u Sisku sam itekako čuo i redovno dolazim na komemoracije i u Jasenovac i u Sisak. Mnoga djeca koja su ubijena u Sisku bili su sa mnom u zbjegu na Kozari, a neke od njih sam i poznavao. Zato sam danas ovdje. Sa Kozare dio djece je poslan u Jasenovac, a dio u Jastrebarsko i Sisak. Ja sam završio u Jasenovcu a imao sam tek osam godina – rekao nam je Mile Vukmirović iz Banja Luke koji svake godine na grobište gdje su sahranjeni mališani u Sisku položi cvijeće.

Jovanka Ranisavljević imala je tek tri godine kad je odvedena u Jasenovac:

– Od sigurne smrti spasili su me dobri ljudi čija imena nikada nisam uspjela saznati. Kad god dođem na ovakvo mjesto, sjetim se nevinih žrtava ali i hrabrih ljudi koji su me spasili. U Jasenovcu sam ostala do samoga kraja, sve do oslobođenja logora. Malo tog se sjećam, imala sam tek tri godine, ali traume koje sam proživjela osjećam i danas. Nažalost, u Jasenovcu je ubijen moj otac Simo a u Sisak dolazim svake godine da se poklonim djeci koja ovdje počivaju, jer i ja sam tada bila tek dijete. – kaže nam Jovanka Ranisavljević.

Komemoraciji u Parku Dijane Budisavljević u Sisku nisu prisustvovali samo vremešni sudionici tih dramatičnih događaja već i mnoštvo mladih. Iz Krnjaka je pristigao autobus pun omladine a zašto je došla u Sisak objasnila nam je Danijela Bunčić:

– Danas su mi osjećaji izmiješani. Najprije smo prisustvovali otvorenju Srpskog kulturnog centra u Glini a potom smo posjetili spomen područje dječjeg logora u Sisku. Iz okruženja radosti i dobrog raspoloženja došli smo poslije podne u okruženje tuge. Žao mi je što se o ovom zločinu nad djecom premalo govori. Njihova sudbina spomene se samo u dane komemoracije što nije dovoljno, jer njihova žrtva zaslužuje širi pristup. Mnogi iz moje generacije ne znaju za te strašne zločine ili znaju vrlo malo. Obuhvatnije ponavljanje priče o zločinima nad djecom ovdje u Sisku treba uroditi plodom da se slične stvari nikada više ne dogode – rekla je Danijela Bunčić.

Veranu Matiću, specijalnom izaslaniku predsjednika Republike Srbije za pitanje nestalih, nije prvi put da se dolazi pokloniti žrtvama ustaškog terora nad djecom u Park Dijane Budisavljević u Sisku:

– Mislim da je stratište gdje se nalaze grobovi više od 2000 djece nešto najsvetije u ovom našem svijetu. Ne samo da moramo njegovati sjećanje na nevine žrtve, već i aktivno raditi na tome da se patnja djece smanji na nulti nivo. I danas smo svjedoci ubijanja djece u Palestini i drugim dijelovima svijeta. Kataklizma nam se ponavlja jer ne pamtimo, ne njegujemo, nemamo kritički okvir, nemamo edukaciju o suočavanju s prošlošću. Svima su puna usta o demografiji, spominjemo takozvanu „bijelu kugu“ a kad bismo samo zaustavili bolesti od kojih djeca umiru, ubijanje i glad sve bi bilo drugačije – rekao nam je Matić.

Na obeležavanju stradanja dece u sistemu koncentracionih logora u Sisku i okolini obrato se i Boris Milošević koji je na pičetku govora iskoristio priliku da se zahvalim svima koji su danas ovdje, svima koji su se okupili da obilježimo dvije stvari. 

Komemoriramo stradanje djece u ustaškom logoru i slavimo humanizam ljudi koji su spašavali djecu.

„Prihvatilište za djecu izbjeglica“ kako je bio službeni naziv za dječji logor u Sisku, započeo je s radom u sedmom mjesecu 1942. i bilo je u funkciji samo pet mjeseci. 

Kroz sisački dječji logor, prošlo je otprilike šest hiljada djece. Na žalost nikad nećemo znati točno koliko je djece dovedeno u logor, koliko ih je prošlo kroz logor i koliko ih je umrlo.

Prema učitelju Anti Dumboviću, od nebrige, gladi i bolesti umrlo je oko 1200 djece u dobi od par mjeseci do 10 godina. 

Od gladi, bolesti i nebrige u samo nekoliko mjeseci umrlo je oko 1200 djece, u dobi od par mjeseci do 10 godina. Prema nekim drugim izvorima, taj broj je i veći. Govorim vam o brojkama, a iza svake brojke je dječje lice.

Prva djeca su došla iz ustaških sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici kao i iz logora Stara Gradiška

Djeca u najvećem broju slučajeva nisu bila siročad, nisu ostala bez roditelja koji su dapače bili živi. Oduzeta su od njih kako bi se roditelji kao radno sposobno stanovništvo moglo uputiti u Treći Rajh na prisilni rad. Djeca su nasilno odvojena od svojih majki i bačeni u logor. Teško je uopće zamisliti bol tog trenutka razdvajanja.

Djeca kad su došla u Sisak su bila bolesna i neishranjena, a tu u logoru su smještena u neljudske uvjete, danima ležeći na istoj slami zagađenoj fekalijama, gologlava,  bez toplih prekrivača iako je odjeće i prekrivača bilo, gladna, iako je hrane bilo dovoljno. Bolesna djeca nisu se odvajala od zdrave kako je nalagao zdrav razum i medicinska struka, već ih se  miješalo što je širilo zarazne bolesti.

Edmund Glaise von Horstenau, njemački oficir, predstavnik Trećeg Rajha u NDH je posjetio jednom sisački logor i nakon tog posjeta je zapisao: „Zapovjednik logora je običan lupež, ignorirao sam ga, ali sam zato svojoj ustaškoj pratnji rekao: ‘U ovakvim prilikama čovjeku dođe da povraća… samo da povraća, moja gospodo’.“

Da nije bilo dobrih ljudi koji su pokazali humanost i hrabrost,  broj djece koja bi umrla bi bio puno veći. Diana Budisavljević je prva među njima, uz nju i njeni suradnici, članovi njene Akcije,  članovi Crvenoga križa, Caritasa, svi koji su joj pomogli, spasili su veliki broj djece. Odveli su djecu iz logora u Zagreb, smjestili u humanije uvjete, udomili kod brojni zagrebačkih obitelji.

I ovdje u Sisku, zahvaljujući hrabrosti građana Siska i okolnih sela, udomljeno je u obitelji i spašeno oko 1700 djece. 

Nije to u ratnim vremenima bilo lako ni jednostavno, ali ljudi su imali snage da prevladaju strah i pomognu onim najmanjima koji su ostali bez roditeljske ljubavi, sigurnosti i svega onog što danas često uzimamo zdravo za gotovo.

I danas trebamo isticati kao primjer te brojne bezimene, nepoznate ljude koji su bili spasitelji tih malih života.

Rijetko koje dijete je dočekalo da roditelj preživi rat i dođe po njih. Većina preživjele djece više nikad nije vidjela svoje roditelje, svog oca i majku. Nisu se sjećala svog djetinjstva prije logora, samo traume koja je došla.

Mnoga od njih nisu saznala ništa o svom porijeklu, pravom imenu, rodnom selu, zavičaju, sestri, bratu. Rat i zločini su to odnijeli, ostalo im je da svoj život izgrade na novim temeljima i novom okruženju.  Nama ostaje da ne zaboravimo na njihovo stradanje i na humanost spasitelja. Da svake godine o tome govorimo na ovom mjestu, da na to podsjećamo jer zločinci koji nisu zaslužili da ih spomenemo su imali druge namjere. Da ta djeca pomru u zaboravu. 

Slava Diani Budisavljević, hrabroj i požrtvovanoj ženi koja je neumorno radila da spasi što više dječjih života. 

Slava svim ljudima koji su sudjelovali u spašavanju djece.

Slava svim udomiteljima.

Djeci koja nisu preživjela i njihovim roditeljima koji nisu dočekali živi kraj rata, nek je Vječnaja Pamjat.

Parastos na stratištu mališana održao je paroh sisački, jerej Nemanja Đurić, a na kameno obilježje strašnog zločina položeno je više stotina bijelih ruža.

Tekst je prenet sa portala Novosti.