Retro retorika

Piše: Boris Rašeta

Šta sam tebi i ko sam sebi, K1 Televizija, 5. kolovoza, 22:30

Mirjana Bobić Mojsilović podsjetila nas je na zlatne dane srpskog novinarstva, kada su beogradskim medijima vladali giganti – Aleksandar Tijanić, Bogdan Tirnanić, Slavoljub Đukić… Danas tamo dominiraju tabloidni botovi, partijski klonovi. MBM ušla je u novinarstvo kao dijete, postala urednica u NIN-u sa 20 i sitno godina (tko nije živio u Jugoslaviji ne može ni zamisliti što su značili NIN, Danas, Start i Politika – bile su to institucije ravne akademiji znanosti, u široj javnosti i popularnije i važnije od nje…). Biti urednica u NIN-u sa 22 godine bilo je nešto. Bobić Mojsilović dugo je novinarila, a onda se zasitila i prebjegla u književnost. To je, na ovim prostorima gdje se slabo čita, velika avantura, ali je uspjela. U emisiji koja “otkriva drugu stranu ljudi brendova”, Bobić Mojsilović ispričala je zanimljivu priču o tome kako je počela uživati u pretvaranju sebe u “bonsai”, patuljasto drvo. Kad je shvatila da je mala i beznačajna i da za čovječanstvo ne znači ništa to što radi, počela je uživati u životu, shvatila je da je sreća u malim stvarima. To iskustvo dolazi s godinama, čak je i Aurelije Augustin poriv svetosti osjetio tek u poznoj dobi, kad su mu zakazali usplamtjeli porivi mladosti; Voltaire je tada shvatio da treba obrađivati svoj vrt, i tako dalje i tome slično. Njeno je iskustvo dragocjeno, poopćivo i neporecivo, treba pogledati ovu emisiju Ivana Stankovića, dobro je žena govorila.

N1 Studio uživo, 8. kolovoza, 12:05

Žarko Puhovski gostovao je kod Ilije Jandrića na vječno aktualnu temu, pod kojom smo rođeni i s kojom ćemo umrijeti – “vječiti derbi Srba i Hrvata”. “I Milanović i Plenković ignorirali su tradicionalnu retoriku iz Srbije”, upitao je Jandrić Puhovskoga. Doživjeli smo ogluhu institucija i prvi puta joj se radovali. “Zbilja ima istine u tome”, uzvratio je profesor. “Dokazivati da hrvatska vlada nije ustaška, to je naprosto ludilo… To je vlada u kojoj je srpska manjina (što po sebi nije dovoljno, imao je i Pavelić nekih Srba), ali vlada koja sigurno ne proganja Srbe, koja ima svojih slabosti, pa i slabosti prema novoustaškim pojavama, ali koja nije ustaška vlada. Naprosto, to je idiotizam.” “Međutim”, nastavio je Puhovski, “na drugoj strani se opet govori da se mi nemamo komu što ispričavati. Da je akcija bila čista. I onda imate na hrvatskoj strani ne toliko ludila kao na srpskoj, ali dovoljno, da imamo problema s tim jer se ne može normalno reći: da, bila je hrvatska pobjeda, veliki događaj jer je, prije svega, srušen najgori režim na ovim terenima koji je postojao nakon NDH, a to je Republika Srpska Krajina – ona je usporediva jedino s NDH zapravo, sviđalo se nekom ili ne; što je Hrvatska postala cjelovita, što je Hrvatska pobijedila. To su činjenice. Ali, mačka ima rep. Cijena je bila to to to i to. Ta ideja o čistoj vojnoj pobjedi je naprosto perverzija. Ideja o čistoj pobjedi nije moguća, jer vojska pobjeđuje ubijajući. To je valjda sasvim jasno. Prema tomu, ta retorika na hrvatskoj strani je za mene također zabrinjavajuća; nije toliko primitivna kao srpska, ali zato imamo državu da je ovo domaći problem, a ono inozemstvo. Hoćete li to shvaćati ozbiljno ili ne? Bolje ne, meni se čini, dok god se čini da to ne postaje opasno. Ne vjerujem da je Srbija i za koga opasna, ona je preslaba i sama za sebe, prema tomu to valja staviti po strani i reći, bilo bi bolje da se s nekim stvarima raščistilo u Hrvatskoj, ali – takva je Hrvatska.” Jandić konstatira kako veliki dio zločina nije procesuiran, ali se srpska retorika iz godine u godinu pojačava, pa se o “Oluji” govorilo kao o najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata, a Milorad Dodik sad govori i o genocidu, iako negira genocid u Srebrenici. “Nota bene”, kaže Puhovski, “svojedobno je Dodik govorio o genocidu u Srebrenici, kada je bio dobar dečko. ‘Oluja’ nije bila genocid. ‘Oluja’ je bila dio etničkog čišćenja, tu nema spora. Beogradski i zagrebački dogovor, direktan ili indirektan. Srbiji je trebalo stanovništvo, da ga prebaci na Kosovo, to je bila Miloševićeva ideja. U Hrvatskoj je javno rečeno da treba što više terena sa što manje Srba. Dakle, čistilo se ljude. Na koncu konca, vi imate činjenicu da je udio srpskog stanovništva od 1991. do 2001. četiri puta smanjen.” Voditelj ga tu prekida pitanjem: “Premijer Plenković je rekao da tu nije bilo organizirano etničko čišćenje jer su evakuirani od strane krajiških vlasti…”. “Time se daje legitimacija krajiškim vlastima”, odgovara Puhovski. “Pravnik bi rekao: dio ljudi koji su se predstavljali kao vlasti RSK su uzeli kao taoce dio hrvatskih građana srpskog porijekla; oni su ih natjerali da idu, druge su natjerale hrvatske vlasti, o tome nema spora. A drugo, činjenica da je pobijeno ne tako malo civila – ostavimo sad brojku po strani – pokazuje da je bilo razloga da se bježi. Dakle tu je bila kombinacija hrvatsko-srpskog sporazuma za iseljavanje. Ne mogu reći da je bilo dogovora Tuđman-Milošević, ali su interesi bili tako sukladni da se nisu morali dogovarati.” “Srpsko vodstvo je s planom Z-4 pokazalo neviđenu glupost”, nastavio je Puhovski. “Najbolja odluka Tuđmana da je prihvatio taj plan računajući na to da oni to neće biti u stanju provesti ga i time je dobio čiste ruke za akciju ‘Oluja’. Republika Srpska Krajina nije mogla funkcionirati, bila je preslaba zemljopisno, ekonomski, eventualno ujedinjenjem s RS-om, a to poslije Z-4 nije više bilo moguće.” Inače, ono što se nama čini zanimljivim, a Puhovski nije rekao, jest da se hrvatski identitet desetljećima gradio kao nesrpski, a sad se srpski identitet gradi kao nehrvatski. Kako je napisao Abdulah Sidran, Srbi i Hrvati ratuju za teritorije na kojima kasnije nitko ne želi živjeti. To ga je pitao vrli pitac, neki Izraelac. I što odgovoriti na to?! Elem, ovdje ćemo prikeljiti koliko dobar, toliko i beskoristan citat Bogdana Bogdanovića, jedne srpske nepriznate veličine. Desetog prosinca 1993. Bogdan je za Skopski Puls rekao: “Srbi su sada kao autistično dete, koje ne kontaktira sa spoljnjim svetom, koje nije u mogućnosti da bilo šta izgovori, koje nije u mogućnosti da čuje šta mu se govori. Srbija nije u stanju da čuje šta se govori, šta se misli, niti je u stanju da ode čak ni do Zagreba. Srbija nije u stanju da vidi u kom je svetu. Ona je u jednom lažnom svetu, u lažnoj stvarnosti. Ovo što vidite nije “stvarna stvarnost”, ovo je srpska stvarnost. Mi danas živimo kao poslednji narod na svetu. Plašim se da je srpska psiha jako ugrožena. Vi te ljude više ne možete da posmatrate kao normalne. Oni su napola već negde u nekom drugom svetu. Tvrdio sam da ćemo biti poslednji Indijanci u Evropi. I sada doživljavamo sudbinu prekolumbovske civilizacije koja se raspala s obzirom na to da nije mogla da shvati realnost. Kada su doseljenici iz Evrope došli u Ameriku, doneli su civilizaciju koju tamošnji narodi nisu mogli da shvate. I oni su se jednostavno povlačili pred civilizacijom. Mi smo sada u toj situaciji. Taj autizam pritiska srpsku naciju do te mere da je ona u stanju raspada. Na momente osećam strah za sudbinu srpske nacije. Mi znamo da nacionalizam najbolje od svega može da razori naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju. I ovo što mi sada gledamo ovde, to je samo model za nešto mračno što će se desiti u budućnosti.” Čekajte – on je to govorio 1993. i ništa se nije promijenilo?

Dnevnik, Nova TV, 8. kolovoza, 19:15

“Bojim se”, kaže Davor Štern s kojim je razgovarala Romina Knežić, “da je cijela politika sankcija prema Rusiji promašila metu”. Minervina sova izlijeće pred sumrak, rekao bi jedan uman Nijemac; stvari postaju razvidne tek pred kraj nekog povijesnog procesa. Sankcije će uništiti Ruse? Kakva glupost! Čovjek ovdje ne može a da se ne sjeti starog dobrog Montesquieua, koji je u “Duhu zakona” napisao – citiramo po sjećanju – kako je “koža Moskovita deblja od kože Europljanina”, pa Rus lakše podnosi zimu. O sankcijama da ne govorimo, ni najstariji Rusi ne pamte vrijeme kada nisu bili pod sankcijama. Prve sankcije zavedene su SSSR-u 1922. Nije to Južnoafrička Republika koja je izvozila samo zlato i dragulje, to je zemlja od 17,5 milijuna četvornih kilometara koja drži goleme zalihe svjetske energije. Ono od čega treba strahovati jest da šokantno poskupljenje energije ne dovede do pada europskog gospodarstva, a pad gospodarstva do uspona desnice i daljnjeg rastakanja Unije. Rusija će se prehladiti, to je točno, nema nikakve sumnje, zaslužuju, počinili su divljaštvo, ali mi ćemo biti ti koji će kihati. “Ulazak u recesiju je izvjestan”, kaže Štern. “Sankcije na energente trebale su urušiti rusko gospodarstvo, a na kraju je europsko gospodarstvo na rubu recesije”, pita voditeljica. “Nažalost, tako je”, odgovara gost. “Izgleda da smo radili u korist naše štete. Rusko gospodarstvo je žilavo, ono što Rusima u ovom trenutku nedostaje, barem iz mojih izvora, jesu uglavnom luksuzne robe do kojih oni teže dolaze. Oni imaju manje luksuza u robi, a nama će energija i energenti postati luksuz.” Mudra politika EU-a, nema što!

Članak je prenet sa portala Novosti.