Pošto karta za litij?

Autor: Milorad Milun, Izvor: Novosti

Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ta izlizana fraza nije ništa više izlizana od ploča kojima je popločan taj put. Uvijek iznova, iz malih i velikih želja ljudi i država rađaju se projekti u kojima moguće dobrobiti zasjenjuju sve moguće negativne posljedice. Oni pak koji narušavaju idiličnu sliku pitajući za pojašnjenja ili argumentima dovode u pitanje opravdanost tih projekata postaju sumnjiva lica koja najčešće rade “protiv države i naroda”.

U Sjedinjenim Američkim Državama, na lokaciji Thacker Pass u Nevadi, nalazi se ogromno nalazište litijeve rudače. Korporacija Lithium Americas već je dobila dozvolu za rudarenje na površini od oko 73 kvadratna kilometra. Ta odluka izazvala je snažnu reakciju lokalnog stanovništva i aktivista, jer bi rudarenje izazvalo nestajanje flore i faune na tom stepskom habitatu. Podzemne bi vode nestale ili bile zagađene do neupotrebljivosti za bilo koji oblik života. Početkom prošle godine na sudovima su odbijene tužbe lokalnih stanovnika i izgradnja rudnika upravo se odvija. Prema procjeni kompanije, rudnik će započeti s radom 2026. i davati litija za milijun električnih vozila godišnje, kroz period od 40 godina.

Većina stanovništva tog područja pripadnici su nekoliko indijanskih naroda. Paiute i Šošoni čine većinu. Oni tu zemlju smatraju svetom, jer tamo leže kosti njihovih predaka ubijenih u masakru koji su američki vojnici počinili tokom XIX. stoljeća. U okolici se nalaze stari rudnici iz kojih se do 1970 vadila živa. U tom periodu došlo je do velikog skoka u broju oboljelih od raka među njima. Ti napušteni rudnici i dalje ispuštaju toksične materije u okoliš. Kako kaže bivši direktor državne agencije Nevada Department of Wildlife: “Kad se guske u preletu spuste na tlo tih rudnika, idućeg su jutra mrtve.” Sada toj regiji i stanovništvu prijeti nova potencijalna opasnost.

Lithium Americas dobili su dozvolu jer SAD želi ubrzati zelenu tranziciju i prelaz na električna vozila. To su moguće dvije velike ploče na onom putu s početka teksta.

Citirat ću Cayte Bosler, mladu znanstvenicu iz Columbia Climate Schoola koja se bavi istraživanjima okoliša: “Sve dok smatramo da su valjana prava korporacija da uništavaju prirodne habitate, nije siguran nitko kome je stalo do života u svijetu bogatom pjevom ptica, bogatom zdravom povezanošću s planetom i međusobno. Budućnost se krade u ime zelene energije pod lažnom pričom o održivosti i sigurnosti. Najmanje što mogu učiniti oni koji odobravaju i profitiraju od ove nove ere ekstrakcije energije jest imati dovoljno dostojanstva da nazovu ‘zelenu energiju’ onim što ona jeste: više smrti i uništenja.”

Iza sintagmi “zelena energija” i “zelena tranzicija” u cijelom se svijetu razvijaju projekti koji su sa stanovišta očuvanja okoliša vrlo upitni i opasni. Planet Zemlja gubi dnevno oko 200 životinjskih, biljnih i drugih vrsta. Za 80 posto gubitaka odgovorna je industrija rudarenja.

Litij se danas naziva “bijelim zlatom” jer je jedan od ključnih materijala pri izradi baterija za skladištenje električne energije i potom njene upotrebe u transportu i drugim djelatnostima. Time bi se ubrzalo postizanje neovisnosti o fosilnim gorivima i, tako se priča, usporio ili zaustavio proces porasta temperature planeta zbog klimatskih promjena. One su, kako znamo, uglavnom posljedica spaljivanja fosilnih goriva i emisije ugljičnog dioksida u atmosferu. Međutim, za svaku tonu izvađene litijeve rude emitira se 15 tona ugljičnog dioksida u okoliš i potroši oko pola milijuna litara vode. Ta voda se vraća u okoliš, ali sad onečišćena mnogim toksičnim tvarima.

Litij se uglavnom rudari iz stijena i slanih podzemnih voda. Također, i voda koja je nusproizvod geotermalnih elektrana može biti bogata litijem. U svakom slučaju, bez obzira na to gdje i u kojoj formi se nalazi litij, za njegovo vađenje treba jako puno vode. Danas se 60 posto litija dobiva procesiranjem rudača. Najvažnija je litijeva rudača spodumen (LiAl (SiO3)2) jer sadrži visok postotak, oko osam posto, litijevog oksida Li2O.

Koji je tipičan postupak ekstrakcije litija iz rudače? Nakon vađenja, rudača se mrvi i peče na 1100 stupnjeva Celzija. Zatim se hladi na 65 stupnjeva, melje i peče na 250 stupnjeva, uz prisutnost sumporne kiseline (H2SO4). Cilj je da se dobije litijev sulfat, jer je taj spoj litija topiv u vodi.

Tko išta zna o sumpornoj kiselini svjestan je koliko je ona agresivna, posebno prema organskoj materiji. Ekstrakcija litija očigledno zahtijeva i velike količine te kiseline, bilo iz tvornice direktno vezane uz procesno postrojenje bilo transportirane iz udaljenih izvora. Već i sam njezin transport nosi određeni rizik, zbog mogućih havarija bilo na cesti bilo na željezničkim prugama.

Iza sintagmi “zelena energija” i “zelena tranzicija” razvijaju se projekti koji su sa stanovišta očuvanja okoliša vrlo upitni i opasni. Planet Zemlja gubi dnevno oko 200 životinjskih, biljnih i drugih vrsta. Za 80 posto gubitaka odgovorna je industrija rudarenja

Litijev sulfat može se zatim prevesti u formu litijevog hidroksida, ukoliko se želi upotrijebiti za izradu nikal-mangan-kobalt (NMC) baterija. One imaju veći kapacitet i uglavnom se koriste za električna vozila. Druga je mogućnost konverzija litijevog sulfata u litijev karbonat kojim se izrađuju litij-željezni fosfat (LFP) baterije. Njihova je prednost u niskoj cijeni proizvodnje i u većem broju ciklusa pražnjenja i punjenja.

Neke procjene kažu da će se u bliskoj budućnosti rudarenje litija morati udeseterostručiti. Pa da pogledamo kako stojimo s njegovim rezervama. Prema procjeni Američkog geološkog instituta, u svijetu ima oko 26 milijuna tona litijevih rezervi. Od toga Čile ima daleko najviše, oko 9,3 milijuna. Slijede Australija sa 6,2, Argentina s 3,6 i Kina s tri milijuna tona. Ostatak je razbacan po kontinentima.

Evropa nije do sada bila intenzivno istraživana. Za sada se zna da određene rezerve postoje u Portugalu, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Finskoj, Srbiji i Španjolskoj. U našem neposrednom susjedstvu lijepo se može vidjeti s koliko se entuzijazma vlade i stanovništvo odnose prema mogućem rudarenju.

Nagli porast broja električnih vozila ne bi mogla pratiti postojeća proizvodna i transportna struktura električne energije. Kapaciteti su u zaostatku za potražnjom. Povećanje proizvodnje električne energije za punjenje električnih vozila još će se neko vrijeme morati oslanjati na fosilna goriva, a povećanje transportnih kapaciteta na značajno povećanje proizvodnje bakra, kako za dalekovode tako i za elektromotore. Sve će to zahtijevati vrijeme, pa će u špicama prometa kakve su bile na našim autocestama ovog ljeta kapaciteti za punjenje biti daleko manji od potražnje. Čini se da entuzijazam u široj populaciji za kupnju električnih automobila postepeno pada, barem za upotrebu na dužim putovanjima.

Ključne su odluke na vladama pojedinih država i vodstvima kompanija koje se bave proizvodnjom litija. Ukoliko se ne nađe balans između šteta i dobrobiti, a tu političari moraju donositi dobro informirane odluke, možemo se naći u situaciji u kakvoj se sigurno nitko ne želi naći. Akcije aktivista kojima se zahtijevaju odgovori na bitna pitanja vezana uz utjecaj rudarenja na određenoj lokaciji na život ljudi i okoliš u cjelini moraju se uzimati odgovorno i na njih dati precizni odgovori bazirani na činjenicama dobivenim znanstvenim metodama.

Tekst je prenet sa portala Novosti.