Poruke iz odsutnosti

Piše: Saša Kosanović, portal Novosti

Ambiciozni gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, koji ovih dana s naslovnice filoustaškog ‘Hrvatskog tjednika’ najavljuje borbu za prvog čovjeka HDZ-a, svojim protestom u Vukovaru organiziranim zbog navodnog neprocesuiranja ratnih zločina ipak je pokrenuo uspavani pravosudni aparat, tako da je u prošloj godini, prema podacima Documente, povećan broj suđenja za ratne zločine na četiri specijalizirana suda. Trenutno se vodi njih tridesetak, a sva novopokrenuta, pogađate, odnose se na zločine koje su u ratu počinili pobunjeni Srbi. Penavu, a očito ni Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zločini nad Srbima pretjerano ne zanimaju. Zanimljivo je da pola od tih suđenja koja se vode u postupcima za ratne zločine otpada na suđenja u odsutnosti jer se optuženici nalaze na teritoriju Republike Srbije.

Jelena Đokić Jović iz Documente godinama prati suđenja za ratne zločine na Županijskom sudu u Zagrebu, na kojem se trenutno 70 posto postupaka vodi u odsutnosti.

Na Županijskom sudu u Zagrebu trenutno se 70 posto postupaka vodi u odsutnosti. ‘Većina optuženih živi u Srbiji i zna se gdje se nalaze. Oni se uredno ispituju ondje i daju svoju obranu pred Višim sudom u Beogradu’, kaže Jelena Đokić Jović

– Većina optuženih živi u Srbiji i zna se gdje se nalaze. Oni se uredno ispituju ondje i daju svoju obranu pred Višim sudom u Beogradu, ali nisu nazočni na suđenju. Documenta je predlagala da se svi ti ljudi procesuiraju u Srbiji, ali to se ne događa. Kod suđenja u odsutnosti, ako presuda bude osuđujuća, ne dolazi do izdržavanja kazne u inozemstvu. Osim toga, ako osuđeni bude uhapšen i doveden na sud u Hrvatskoj, može tražiti obnovu postupka i sve kreće ispočetka. Na taj način žrtve i oštećenici ne mogu dobiti zadovoljštinu, a sam se postupak na neki način banalizira – govori Jelena Đokić Jović.

Za razliku od devedesetih, kada su suđenja u odsutnosti bila masovna pojava i kada su maksimalne kazne optuženicima bile gotovo uobičajene, bez obzira na to koliko dokazi u pojedinom slučaju bili manjkavi, danas se na hrvatskim sudovima, tvrdi Đokić Jović, sudi drugačije.

– Danas su suđenja profesionalna, sude neki novi suci, koji su nepristrani i ne događaju se situacije kao devedesetih. Problem je što nema političke volje da se osumnjičenicima sudi u državi u kojoj žive. Činjenica je da bi se sada, tijekom pristupnih pregovora o ulasku u EU, lakše moglo natjerati Srbiju da sudi tim optuženicima, kao što je i Hrvatska najveće uspjehe u procesuiranju ratnih zločina napravila tijekom pristupnih pregovora – ističe ona.

Naravno, Hrvatska koja pritišće Srbiju po pitanju nestalih mudro šuti kada su na dnevnom redu suđenja u odsutnosti jer bi, kada bi snažnije tražila da se optuženicima za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj sudi u Srbiji, i sama Srbija mogla postaviti pitanje što je sa zločinima koje su pripadnici Hrvatske vojske počinili u Bljesku i Oluji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Koliko je licemjerna pozicija Hrvatske vidljivo je iz slučaja Dane Lukajića, obavještajca Vojske Republike Srpske koji je na Županijskom sudu u Zagrebu nepravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u logoru Manjača. Hrvatska je Lukajiću sudila jer je uhapšen na njezinom teritoriju, iako se radi o državljaninu BiH i iako su zločini počinjeni u drugoj državi. Lukajiću se sudilo u Hrvatskoj i zato što je u logoru zlostavljao dvojicu pripadnika HOS-a koji su hrvatski državljani. Međutim, kada je Srbija za ratni zločin sudila Veljku Mariću, koji je status heroja u dijelu hrvatske javnosti stekao zato što mu se sudilo u Srbiji, gdje je pravomoćno osuđen zbog ubojstva civila, tada je Hrvatska protestirala zbog načela univerzalne jurisdikcije, istog onog koji joj ne smeta u slučaju Lukajića. Zanimljivo je da se ni sama Srbija više ne upušta u procese poput Marićevog ili onoga u kojem su pokušali procesuirati vukovarskog borca Tihomira Purdu, kao što se ni tijela Republike Srpske godinama ne oglašavaju kada su u pitanju strašni zločini koje su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane počinili na teritoriju RS-a, poput zločina u Mrkonjić Gradu, gdje su ubijeni deseci civila. Stoga se može zaključiti da je poplava suđenja u odsutnosti samo rezultat političkih pritisaka desnice i pokušaj da se hrvatsko pravosuđe opere od optužbi da ne radi ništa na procesuiranju ratnih zločina koje su počinili pobunjeni Srbi.

Što se tiče zločina nad Srbima, trenutno se vodi samo postupak za ratne zločine u mučilištu ratnih zarobljenika i civila u Lori. Ipak, treba istaknuti da je nedavno okončano suđenje za ratni zločin u Sisku, gdje je iz svog stana u Capragu 6. rujna 1991. godine odveden radnik sisačke željezare Rade Španović, a odveli su ga pripadnici Hrvatske vojske Hase Mahmutagić i Mirko Šašo.

– Jedan od optuženika, Hase Mahmutagić, osuđen je pravomoćno na osam godina zatvora, dok je drugi optuženik, Mirko Šašo, najprije bio oslobođen, pa je Vrhovni sud vratio predmet na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku osuđen je na tri godine zatvora za sudjelovanje u ubojstvu Španovića. Zanimljivo je da je dobio kaznu ispod zakonskog minimuma. Velika je diskrepancija u tim kaznama, pa će biti zanimljivo vidjeti obrazloženje presude. Šašo se branio da nije znao da će Španović biti ubijen i da mu prilikom ubojstva puška nije htjela opaliti, ali je Vrhovni sud utvrdio postojanje jasne namjere i da je znao što će se dogoditi nesretnom Španoviću – kaže nam Jelena Đokić Jović koja je pratila i to suđenje.

Inače, Rade Španović jedan je od sisačkih Srba za čiju je smrt 2013. po zapovjednoj odgovornosti osuđen Vladimir Milanković, nekadašnji zamjenik načelnika PU Sisak koji je u krvavu jesen 1991. skupa s Đurom Brodarcem bio gospodar života i smrti u tom gradu. Slučajevi desetaka drugih ratnih zločina, koje su u to vrijeme nad srpskim civilima počinili pripadnici Hrvatske vojske, i dalje ostaju u ladicama DORH-a.

Tekst je prenet sa portala Novosti.