Pjesme ljubavi i egzila

Piše: Dubravka Bogutovac

Đorđe Matić javio se pjesničkim prvijencem “Lingua franca” 2013. godine kao formiran i zreo pjesnik, što je rijedak slučaj i s pjesnicima i s prvijencima. “Lingua franca” bila je knjiga poezije – lirski dnevnik, svjedočanstvo o istrgnutosti iz sredine kojoj je nekada pripadao. Pisana je eruditski i jezikoljubno, premreženo, transgresivno i opsesivno, gestom rudara koji u rudniku jezika traži točno određenu supstancu, koja će transcendirati skučenost, mrak, muku i odijeljenost.

Svoju novu zbirku, “Drugi zvuk”, podnaslovljuje “Pjesme egzila”. Prvo što je uočljivo u takvom podnaslovljavanju je da se ne radi o pjesmama iz egzila, nego o pjesmama egzila – egzil je mjesto govora, mjesto pjevanja. Egzil je instanca iskaza. O njemu se ne pjeva, nego se pjeva njime.

Zagreb je u Matićevoj pjesmi namrgođen, hladan otac, iza ukočenog smiješka, koji ne prepoznaje ljubav svoje djece što mu idu u susret otvorenih ruku

Zbirka se otvara “Prologom” – pjesmom “Incident”, uz koju ispod naslova stoji u zagradi: “parafraza, po C. Cullenu”. Pjesma govori o univerzalnoj situaciji ljudskoga iskustva: biti posramljen. Govorom o sramu i posramljivanju, o obilježenosti time da si drugi i da si inferioran, Matić mapira osnovnu egzistencijalnu situaciju vlastitoga lirskog subjekta. “Incident” završava stihovima od svih stvari što su mi se desile tamo / to je jedino čega se sjećam i najavljuje teme koje će dominirati u knjizi: doseljeništvo, podređenost, sram.

Prvi ciklus, “Tamo”, otvara se pjesmom “Prvi dani”. U njoj se pojavljuje deiktička oznaka koja obilježava cijelu zbirku: zagrada. U ovoj knjizi zagrade su važne jer se u njima često skriva stvarna namjera onoga koji pjesmu pjeva, kao i njegova nedoumica, zapitanost, sramežljivost ili sram. Od onog jedinog, herojskog ruksaka na leđima / ne vidi se kofer neuroza, dovoljan da obučeš trojicu / ovdašnjih. U ova tri stiha sažet je svijet koji izriču pjesme egzila.

Matić posvećuje svoje pjesme izravno i neizravno svojim pjesničkim učiteljima. Jedan od njih je Vasko Popa, u čiju čast ispjevava kvazipopovsku pjesmu “Kost i srž”, koju odlikuje reduciranost iskaza, tako karakteristična za pjesništvo Vaska Pope, kao i nabijenost izraza mesnatim metaforama. Tu je i pjesma “Brodski”, sa zanimljivim zagradama (tko mi dade titulu, tko me ovlastio?) u kojima se iskazni subjekt brani od vlastitog raspada (izdržao je on i teže, i jače od mene).

Posebno mjesto u zbirci zauzima pjesma “Drugdje”. Pjesma je to o škrtoj ljubavi Zagreba, puna upečatljivih, metaforičnih slika. I ona počinje svojevrsnom posvetom, citatom Tennesseeja Williamsa, koji izgovara lik Blanche DuBois u filmu “A Streetcar Named Desire”: Whoever you are, I have always depended upon the kindness of strangers. Ovdje Matić prerušen u Blanche DuBois pjeva svoju inačicu Stublićeve pjesme “Zagreb je hladan grad”: Pjevam o drugim gradovima / jer o svom ne mogu. Svi su gradovi podatni / da se o njima lijepo pjeva, / i svi, i dobri i teški, / samo se on ne da. Zagreb je u Matićevoj pjesmi namrgođen, hladan otac, iza ukočenog smiješka, koji ne prepoznaje ljubav svoje djece što mu idu u susret otvorenih ruku. Zato lirski subjekt s koferom neuroza odlazi drugdje, u susret gradovima koji ne znaju što bi s njegovom ljubavlju.

Drugi ciklus, “Allegro ma non troppo” ili “brzo, ali ne prebrzo” donosi, između ostalog, pjesmu o seksu “Iritacije i san”, s vrlo zanimljivom, slamnigovskom rimom te pjesmu “Književni žanrovi”, također o seksu i ženama – ove pjesme čitatelju daju mali predah od gustiša pjesama egzila i čine strukturu lakšom i rahlijom. Zato su kompozicijski vrlo važne. A donose i poseban užitak čitanja, jer se čini kao da je neki od Hasanaginih askera iz “Hasanaginice” Ljubomira Simovića došao iz Hercegovine u Zagreb, Poreč ili vrag će ga znati u kojem li je više gradu Matić pisao ove kataloge ženskih bujnosti. Posebno valja u ovom ciklusu istaknuti autopoetičku, programatsku, autoironičnu pjesmu “O/vidu”, koja predstavlja avangardnu relativizaciju svih vrijednosti: u prvome redu tradicije i svog mjesta u njoj (Ja nemam imperatora / koji će držati me u egzilu uvrijeđen versima, / danas nema vođa koje straši poezija, / a svojim ljubavnim stihovima / ne vjerujem više uvijek ni ja).

Treći ciklus zbirke zauzima samo jedna pjesma, ali monumentalnoga karaktera poeme, pod naslovom koji nosi i ciklus: “In Tyrannos”. Pjesma je posvećena Gavrilu Principu i počinje citatom Crnjanskog iz romana “Dnevnik o Čarnojeviću”: A topla noć, zvezdana noć, raspaljena od jednog lepog ubistva. Ovo nije poema ponosa i slave, nego ponosa i stida, a ispjevana je kranjčevićevski, kao što joj naslov i sugerira: ambiciozno i egzaltirano, poput Kranjčevića u istoimenoj pjesmi, koji pjeva Jur je rođen junak, koj’ će ropstvo smlavit: / Taj je junak pero u sputanih ruku!

Posljednji ciklus “Drugog zvuka”, naslovljen “Datumi”, sačinjava pet pjesama, od kojih svaka zaslužuje poseban esej – primjerice, još jedna autopoetička, “Lingua ignota”, koja progovara na nov način o zavičajnosti u jeziku; potom “Sonet”, duhovita pjesma puna dosjetki; “Datum”, pjesma posvećena Brodskom, čime se zatvara krug razgovora s Brodskim koji vodi ova knjiga; naposljetku pjesma s kojom bih završila, ne slučajno: pjesma “Ovih dana”, koja donosi vrlo zanimljivu tematizaciju Boga (“Bog Venječke Jerofejeva”) i na čijem završetku stoji ljubav, koja je kod Matića jača i od Boga i od rata, a krajnje je krhka i ugrožena.

Knjiga poezije koja se bavi najtežim temama: egzilom, gubicima uslijed ratova, identitetskim traumama, donosi u finalu trijumf ljubavi, koja nije egzaltirana kao lirski subjekt in tyrannos, nego je nešto maleno i milo / i, gle – jako, a činilo se slabo i lomno / jače nego što sam mislio.

Tekst je prenet sa portala Novosti.