Paket angažman

Piše: Dora Pavković

Ialijanski stripovi općenito uživaju ogromnu popularnost kod nas, možda i najveću u svijetu izvan matične države – Alan Ford nigdje nije bio tako popularan kao u jugo-regiji, a tu su i hitovi u izdanju Sergia Bonellija poput Zagora i Dylana Doga, koji su kod nas toliko mainstream da nadilaze kultni status. Mnogi su čuli za Magnusa, Maxa Bunkera i Huga Pratta, no novija talijanska strip scena većinom je nepoznanica, pa tako i autor koji piše pod umjetničkim imenom Zerocalcare. Pravim imenom Michele Rech, premda je prevođen na 16 jezika, uključujući i hrvatski, nigdje nije stekao ni približnu popularnost kao u svojoj domovini, gdje uživa status najčitanijeg strip autora u posljednjih 20 godina s više od milijun prodanih primjeraka. Zerocalcare educira i osvještava Talijane, pogotovo svoju generaciju milenijalaca među kojom je najpopularniji, o temama poput policijske brutalnosti, borbe Kurda u Rojavi protiv ISIS-a, progona Jezida u Iraku…

Michele Rech rođen je 12. prosinca 1983. u Cortoni, od oca Talijana iz Rima i majke Francuskinje. Odrastao je u Francuskoj, a zatim u Rimu, u živopisnom predgrađu Rebibbiji, poznatom po lijevom aktivizmu, underground kulturi i grafitima. Njegova karijera započinje 2001., kada je zabilježio krvave nerede tijekom summita G8 u Genovi u kojima je talijanska policija brutalno pretukla antiglobalističke prosvjednike. Imao je tada samo 17 godina i bio je među demonstrantima. “To je bilo nezaboravno iskustvo”, kaže Rech u intervjuu za Guardian. “Imao sam dojam da nas svi u uniformama žele pobiti. Godinu dana kasnije uhitili su 25 prosvjednika koji su optuženi za vandalizam. Brutalnost nije bila dovoljna; htjeli su ljude koji su sudjelovali u prosvjedima strpati iza rešetaka. Morao sam ljudima ispričati što se dogodilo. Tu je sve počelo.”

Pravim imenom Michele Rech, premda je prevođen na 16 jezika, uključujući i hrvatski, nigdje nije stekao ni približnu popularnost kao u svojoj domovini, gdje uživa status najčitanijeg strip autora u posljednjih 20 godina

Njegov prvi strip, “La profezia dell’armadillo” iz 2011. (kod nas objavljen i preveden kao “Pasančevo proročanstvo” u izdanju Udruge CRŠ, 2019.) strukturiran je kao skup međusobno povezanih humorističnih priča u kojima autobiografski lik Zerocalcarea postupno prihvaća vijest da je njegova stara prijateljica preminula. Knjiga je doživjela sedamnaest reprinta u Italiji, s više od 100 tisuća prodanih primjeraka, i smatra se modernim klasikom. Pisana je u Zerocalcareovom karakterističnom stilu, u autobiografskom ključu (u jednom intervjuu Rech objašnjava da piše autobiografske priče jer nema dovoljno mašte da piše o nečemu što mu se nije dogodilo). Tu se kombiniraju osobne priče, opisi malih svakodnevnih borbi i naizgled nevažnih, banalnih sitnica, s teškim temama poput tuge, gubitka voljene osobe, anksioznosti, ali i s političkim komentarima te popkulturnim referencama, a sve je prožeto finim ironičnim humorom i satirom. Prije svega zabavno, ali s dušom i dubinom. Armadilo ili pasanac iz naslova pojavljuje se kroz cijelu priču i predstavlja savjest autobiografskog lika, razgovarajući s njim, kudeći ga, dajući mu savjete i dobronamjerne kritike. Zerocalcare tako opisuje svoje moralne dileme i unutarnji monolog dok jede u McDonaldsu (“Jesi li svjestan da sudjeluješ u uništenju majčice zemlje? I da pridonosiš procesu kulturnog konformizma?”), ide u nabavku (Zero: “Baš bih volio probati ove zamrznute gotove tjestenine”, pasanac: “Da se nisi usudio! To su kulinarske forme zapadne dekadencije!”), kupuje biljku mesožderku (“E pa, gricko, evo koga ćeš sve napasti: pudlice, naciste, odvjetnike, onog debelog šepavca s kata ispod…”), dok posjećuje alternativni buvljak, bori se s hrpom insekata u stanu… Tu su i sjećanja na djetinjstvo uz zvukove Nirvane, grunge modu i karirane košulje, tamagochije, zastarjele videoigrice, crtanje smiješnih stripova za vršnjake (pojavljuje se Zerova “umjetnička savjest” u liku američkog redatelja Terencea Malicka koji ga savjetuje da ne podliježe potrebi za popularnošću i odobravanjem – “Umjetnost ne smije podilaziti masama, nego ih zbunjivati i dosađivati!”)…  I ovaj i svi kasniji Zeroovi radovi isporučeni su u “romanescu”, sirovom, živopisnom rimskom dijalektu prožetom psovkama.

Zerocalcare je odrastao u rimskim ljevičarskim krugovima, među aktivistima koji su skvotirali neiskorištene javne prostore, poput napuštenih škola. Preko ove ljevičarske mreže stupio je u kontakt sa skupinama kurdskih izbjeglica i aktivista u Rimu i tako se rodila ideja o putovanju na ratna područja Bliskog istoka. Početkom 2015. godine Zerocalcare je objavio reportažu u talijanskom časopisu Internazionale, svojevrsni dnevnik s putovanja u Tursku, Siriju i Irak, u kojemu je dokumentirao borbu kurdskog naroda protiv ISIS-a. Izvješće je kasnije objavljeno kao dokumentarni strip “Kobane Calling”. Strip opisuje period nakon 2014., kada je ISIS pokrenuo napad na sjever Sirije. Rech, koji je podržavao kurdsku stvar, nekoliko puta je putovao u grad Kobane u  sjevernoj Siriji kako bi svjedočio otporu boraca i borkinja protiv ISIS-a i uspostavi demokratske konfederacije u Rojavi temeljene na etničkom i religijskom pluralizmu, sudjelovanju zajednice u donošenju odluka, emancipaciji žena, redistribuciji bogatstva i ekologiji. “Ajde pokušajte naći zemlju s ovako progresivnim ustavom”, kaže Zerocalcare. Na ovom relativno malom području Sirije ukrštaju se interesi Kurda, Turske, Assada, ISIS-a, Amerikanaca (za koje Kurdi kažu da bi u tri dana mogli potpuno uništiti ISIS, da to stvarno žele, te da je njihova vojna pomoć više pro forma). To je “centar svih kontradikcija i konflikata globaliziranoga svijeta, gdje Amerikanci bombardiraju, ali ne previše, gdje je Turska u NATO-u, ali zapravo pomaže ISIS-u da napada Kurde, gdje jedan segment muslimanskog društva promovira emancipaciju žena i pruža otpor drugom segmentu koji se pak temelji na rodnom i vjerskom ugnjetavanju”. U Rojavi su i gradovi i izbjeglički kampovi podijeljeni na kvartove gdje se odluke donose u komitetima u kojima sudjeluju lokalci – to je jedan oblik samoupravljanja. Zerocalcare pita jednu od liderica izbjegličkog kampa što borba protiv ISIS-a predstavlja za nju – je li stvar u vjerskom ugnjetavanju? “Samo malo, ovdje nije riječ o religiji”, kaže djevojka. “Mi smo muslimani. Nitko nema pravo soliti nam pamet o islamu. ISIS-ovci nisu muslimani. Mi poštujemo sve. Pokapamo mrtve, pa i njihove. Oni režu ruke, noge, glave, ubijaju djecu. Oni su zvijeri bez savjesti. Kakva je to religija?”

Na Netflixu je 2021. objavljena Zerocalcareova animirana serija “Tear Along the Dotted Line”. Rech kaže da je bio opsjednut idejom stvaranja animirane serije – prije svega zbog glazbe. U svoje stripove uvijek je uvrštavao glazbene preporuke, ali je znao da ih mnogi ne bi slušali. Netflixu je slao “stotine mejlova”, sve dok konačno nisu popustili. Dali su mu potpunu umjetničku slobodu da radi što želi. Zerocalcare je i napisao i režirao seriju, a uz to je i posudio glas većini likova. Šest epizoda donosi priču o autorovom srednjoškolskom odnosu s djevojkom, također pankericom, koja godinama kasnije okonča vlastiti život. Serija je potpuno u duhu stripova – prvenstveno komedija za odrasle, koja pronalazi humor u običnim, svakodnevnim stvarima, s filozofskim i političkim referencama (tako u jednoj sceni autor pokušaj uvođenja reda u stanu uspoređuje s raspadom Jugoslavije), a bavi se i ozbiljnim, teškim temama. Ujedno je možda i najistančaniji prikaz anksioznosti na malom ekranu. Dobar dio serije sastoji se od Zerovih razgovora s imaginarnim prijateljem pasancem i prikaza katastrofalnih ishoda za koje on anksiozno strahuje da bi se mogli desiti.

Michele Rech još uvijek piše i crta u svom skromnom stanu na periferiji Rima i ne koristi riječ “slava”, nego govori o usponu do nacionalne važnosti kao o “stvari” s kojom se hvata u koštac. Rech slijedi “straight edge”, strogu supkulturu hardcore punka čije se pristaše suzdržavaju od konzumiranja alkohola, duhana i droga, i kaže da mu to pomaže da se nosi s popularnošću i golemim zanimanjem Talijana za njega. A što nas sljedeće očekuje od Zerocalcarea? Već 9. lipnja ove godine na Netflixu izlazi njegova nova animirana serija, “This World Will Not Make Me Bad”, a to nije nova sezona prethodne serije, već, kako kaže autor, “nova avantura”. Pa ako se već dosad niste susreli s ovim autorom, ovo je prava prilika da izbindžate seriju za koju ne sumnjam da će, kao i prethodna, biti pravi mali dragulj beskompromisne autorske vizije i pametnog humora u moru Netflixovog trasha.

Tekst je prenet sa portala Novosti.