Nikola Plećaš: Devedesetih su određeni ljudi i narodi smetali

Piše: Tihomir Ponoš, Novosti

Nikola Plećaš velikan je košarke od lokalnog, konkretno zagrebačkog i riječkog, pa do globalnog nivoa, barem kada je riječ o košarci koja se igra u organizaciji FIBA-e. Bio je jedan od najvažnijih igrača u prvoj polovici prvog zlatnog desetljeća jugoslavenske košarke, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Plećaš je bio izvanredan igrač, posebno strijelac. Nerijetko je, u vremenu kada nije bilo trice, zabijao 40 i više poena na utakmici. Bio je iznimno popularan. Prepoznatljivog brka bio je miljenik košarkaške publike. Bio je ne samo velika sportska zvijezda nego prva istinska košarkaška zvijezda u Zagrebu. Za publiku je bio “Sveti Nikola”. S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je naslov svjetskog prvaka (u Ljubljani 1970.), dva puta europskog prvaka (u Barceloni 1973. i Beogradu 1975.). Bio je viceprvak svijeta (Portoriko 1974.), viceprvak Europe (u Napulju 1969. i Essenu 1971.). Osvojio je i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968., prvu olimpijsku medalju za jugoslavensku košarku uopće. U klupskoj košarci najdublji trag ostavio je u Lokomotivi, današnjoj Ciboni, za koju je uspješno igrao deset godina. U profesionalnoj karijeri Plećaša nije sve bilo posuto ružama. Bilo je i trnja. Godine 1976. naprasno je eliminiran iz reprezentacije Jugoslavije i kluba čiji je najbolji igrač bio godinama. Punih 14 godina, od 1991. godine, zbog svog etničkog, srpskog porijekla, nije se mogao zaposliti. Nikola Plećaš ipak nije zaboravljen. Koncem prošle godine Hrvatski olimpijski odbor dodijelio mu je Nagradu Matija Ljubek za životno djelo, a dobio je i Državnu nagradu za sport Franjo Bučar također za životno djelo. Nikola Plećaš rođen je 10. siječnja 1948. u ličkom Bruvnu. Nedavno je navršio 75 godina.

Svojevremeno kad se pričalo o košarci znale su se tri države: SAD, Sovjetski Savez i Jugoslavija, a ostali kako budu. Da bismo danas doživjeli to što smo doživjeli i da ne možemo proći ni pretkvalifikacije

Rođeni ste nedugo nakon Drugog svjetskog rata u Lici. Kako je izgledao život u Lici u poratnim godinama?

Moj otac i majka su iz Like. Tata je iz Bruvna, mama je iz Mazina, susjednog sela, pored Donjeg Lapca. Slučajno sam rođen tamo, ne znam zašto je majka tada bila u Lici. Znam se šaliti i reći “što me nije rodila u Parizu, a ne u Lici”. Tata je 1947. prekomandovan u Zagreb, u komandu stana, vojnu upravu. Rat je završio kao major, a u savezničkoj bolnici na Malti liječio se kao teški invalid. Poslije rata je dobio posao u Splitu u vojnoj komandi. Kao stopostotni invalid nije više mogao raditi na terenu i smjestili su ga u kancelariju. Nije više bio podložan premještanjima. A zašto je mene mama rodila u Lici ne znam, nisam nikada saznao je li otišla posjetiti familiju. S dvije godine obolio sam od tuberkuloze i dva mjeseca sam bio u bolnici. Rečeno je da bi bilo dobro da zbog zdravstvenih razloga budem na planinskom zraku, tako sam dosta vremena provodio kod bake i djeda u Lici. Selo je kao selo. Živi se od onoga što pripremiš, priskrbiš. Domaća hrana, sve čega je bilo, bilo je domaće. Kao mali nisam imao problema ili osjećaj da mi nešto nedostaje, da je teško. Bio sam na relaciji baka-mama, Lika-Zagreb. Bilo je lijepo, zgodno. Dosadi malo u Zagrebu, pa se odem zabavljati na selo, pa natrag u Zagreb. Razlika je u tome što su moje igračke bile domaće životinje, igračaka na selu nije bilo. Eventualno sam pomagao nešto što malo dijete može napraviti oko kuće. Odrastao sam uz djeda, babu, strica, domaće životinje. Četvrto sam dijete, prvo muško, što je za Liku bilo vrlo značajno. Svi su me pazili, nije mi ništa falilo. Stvarno mi je bilo lijepo. Kada sam krenuo u školu manje se putovalo, samo za vrijeme školskih praznika kada bih često boravio u Lici pa sve do momenta kada sam se počeo baviti košarkom.

Prvi trofej

Kako ste se počeli baviti košarkom?

Imao sam sreću da sam košarku počeo igrati u jednom dobrom društvu u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević koju sam pohađao. S tom grupom kolega završio sam u Mladosti i već nakon godinu dana treniranja sam postao kandidat za juniorsku selekciju republike da bi me tadašnji tajnik Košarkaškog saveza Hrvatske Vlatko Mamić i moj trener Dinko Catinelli preporučili Ranku Žeravici kao juniorskom treneru. Rekli su da imaju jednog perspektivnog igrača. Rano sam postao kandidat za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije i tako je išao moj razvojni put. Već 1965. sam postao kandidat za A selekciju.

Sa samo 17 godina?

Da. Pratio sam treninge seniorske reprezentacije, igrao neke prijateljske utakmice da bi ta grupa mladih igrača 1966. na jednom turniru u Italiji debitovala za reprezentaciju. Sljedeće godine bilo je Evropsko prvenstvo u Helsinkiju. Njega sam propustio zbog operacije srednjeg uha, a poslije sam se priključio reprezentaciji na pripremama za Olimpijske igre u Meksiku. Nakon toga sam postao stalni reprezentativac, osvajali smo medalje na svim velikim natjecanjima osim na Olimpijskim igrama u Münchenu gdje nas je Košarkaški savez prodao. 1976. me izbacuju iz reprezentacije.

Zašto ste se odlučili za košarku? U to vrijeme košarka je u uzletu, ali nogomet je neupitno najpopularniji sport.

Trenirao sam košarku u školi kao slobodnu aktivnost. Danas prigovaram i govorim – zar je moguće da mi baš ništa ne možemo prihvatiti od tog društva koje se danas ne poštuje, a koje je davalo tako sjajne rezultate. U školi smo imali sve vrste slobodnih aktivnosti, ne samo sport. Danas je najvažnije iznajmiti školsku sportsku dvoranu da bi netko od toga imao koristi. Hajde da škola taj prihod investira u razvoj pa da se kaže da ta škola izgleda sjajno. Nama su škole stare, propale, slabo se investiralo u razvoj, modernizaciju. Kako bi se neka škola napravila sa svim kabinetima, tako je ostalo. Dobro sam igrao i rukomet i nogomet. Bio sam odličan u svemu s loptom. Prijatelj koji je igrao rukomet za Mladost nagovorio me je da idemo na trening rukometaša. Došli smo na Savu, malo ranije, i vidio sam da kolege igraju košarku. Rekoh prijatelju “hajde ti, ja ću se zabaviti malo ovdje”, i tako sam ostao na košarci.

I Aco Petrović je rekao da smo 1992. osvojili srebrnu medalju u Barceloni zbog škole i igre iz jugoslavenskog razdoblja. Zašto gospoda koja vode hrvatski sport ne žele priznavati rezultate nas sportaša iz naše države? Sve republike drže se tih rezultata, jedino ih se Hrvatska odriče

Ta generacija Mladosti bila je iznimno talentirana. Igrali ste zajedno s mladim Damirom Šolmanom, u klubu je igralo pet juniorskih reprezentativaca Jugoslavije.

Mladost je akademsko sportsko društvo, nije imalo novaca i nije moglo dovesti potrebnog nam igrača. Nama je jako nedostajala visina. Najviši igrač nam je imao dva metra, što nije bilo dovoljno za jaču konkurenciju, za prvu ligu u kojoj je igrala pedesetih godina. Bio sam član omladinske, pa seniorske selekcije i onda su rekli da bih morao promijeniti klub i prijeći u jači nivo takmičenja.

Pročitao sam da ste u jednoj utakmici za Mladost zabili 114 poena?

To je bila juniorska utakmica na Tuškancu protiv malo mlađe ekipe Lokomotive. Da, zabio sam 114 poena. Čudno je to, kao da smo igrali samo na jedan koš.

Nakon igranja za juniore Mladosti prešli ste u Lokomotivu.

U Lokomotivu sam prešao u jesen 1966., a 1967. sam registriran. Tada se košarka igrala na proljeće i ljeto, bila je sport na otvorenom. Te 1966. počeo sam nastupati za Lokomotivu na Tuškancu, završio na operaciji srednjeg uha, a nakon Olimpijskih igara u Meksiku odlučeno je da košarka prelazi u dvoranu, igra se u zimsko-proljetnom periodu.

Prve utakmice u dvorani odigrali ste u Vatrogasnom domu na Mihaljevcu.

Tako je. Godine 1969. pokojni Ivan Arapović koji je igrao košarku u Trešnjevci, poslije Industromontaži, a u toj je firmi bio direktor, izgradio je dvoranu.

Izgradio je Kutiju šibica bez papira, bez dozvola?

Da. Bio je kažnjen godinu dana uvjetno zato što nije imao građevinsku dozvolu za dvoranu. Nažalost, društvo je tu dvoranu pretvorilo u rukometnu, a ona mjerama ne odgovara za to. To pokazuje u kakvoj mi državi živimo: da netko može donijeti odluku da košarkašku dvoranu koju je napravio košarkaš i u kojoj je Lokomotiva osvojila svoj prvi trofej, Kup Jugoslavije 1969. kada je bilo i otvorenje dvorane, u kojoj je osvojila i prvi međunarodni trofej, Kup Radivoja Koraća 1972., prenamjeni u rukometnu. Grad Zagreb dozvoljava da se košarka iz te dvorane izbaci, što je nedopustivo.

Za prvi trofej, Kup Jugoslavije. Lokomotiva je u finalu pobijedila Olimpiju 78-77. Šezdesetih godina jugoslavenskom košarkom dominiraju Daneuova Olimpija, Đerđin Zadar i Koraćev OKK Beograd. To je prvi košarkaški trofej koji dolazi u Zagreb. Postali ste veoma popularni.

Mi osvajamo te prve trofeje i košarka postaje sve popularnija. Reprezentacija osvaja 1968. srebrnu medalju na Olimpijskim igrama. To srebro potvrdili smo na Europskom prvenstvu u Napulju, a ogroman bum napravili smo 1970. osvajanjem naslova svjetskog prvaka u Ljubljani. Košarka tada eksplodira, maltene svako dvorište gradi košarkaško igralište. Mi, igrači koji smo bili članovi reprezentacije i koji su osvajali ta silna odličja postajemo izuzetno popularni. Od mojih sedam velikih medalja nemam ni jednu broncu, sve je srebro i zlato, sve su finala. Svojevremeno kad se pričalo o košarci znale su se tri države: SAD, Sovjetski Savez i Jugoslavija, a ostali kako budu. Da bismo danas doživjeli to što smo doživjeli i da ne možemo proći ni pretkvalifikacije. Zaboravljamo da je 1970. godine, a i prije i kasnije, 50 posto od 12 igrača u reprezentaciji bilo iz Hrvatske.

Vratimo se malo na Meksiko 1968. To je prva olimpijska košarkaška medalja. Vi ste tada mladić od 20 godina. Što za vas to znači?

To je vrijeme kada dolazi generacija na čelu s Krešom Ćosićem, Šolmanom, Draganom Kapičićem, Ljubodragom Simonovićem, sa mnom i drugima. Još je igrao s nama, odnosno mi s njim, Radivoje Korać. Na kvalifikacijama u Sofiji, prve i jedine koje smo igrali uopće, pobjeđujemo Bugarsku (tada jaku košarkašku zemlju, op. a.), u odlučujućoj utakmici za odlazak na Olimpijske igre, 25 razlike. Pamtim detalj. Večer prije utakmice s Bugarskom šećemo pokojni Žučko (Korać, op. a.), Krešo, Damir, Ranko i ja. Žućko se volio družiti s nama mladima, podržavao nas je i savjetovao. Primio je Ranka za rame i pitao što “što si utučen? Pa nemoj se bojati. Ako dođe do problema, ti samo mene i ovu djecu pusti i nemaš problema.” Tako je i bilo. Ivo (Ivo Daneu, op. a.) odigrao je odlično i dobili smo 25 razlike, otišli na Igre, osvojili srebrnu medalju, vratili se kući. Nažalost, Radivoje je 1969. poginuo u prometnoj nesreći, inače bi sigurno igrao i na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani.

Utakmica s Portorikom

Spomenuli ste da je to prvenstvo imalo nevjerojatan utjecaj na daljnji razvoj košarke u Jugoslaviji. Kako je ono izgledalo? Pod kolikim ste bili pritiskom? Jugoslavija je domaćin, i politika ima svoja očekivanja. Reprezentaciju vodi Žeravica, ne više Aleksandar Nikolić.

Aleksandar Nikolić povukao se jer nije imao snage starijim kolegama, s kojima je krčio put jugoslavenske košarke i stvarao rezultate, reći da je dosta. Čika Aca 1961. osvaja srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Beogradu. To je strašno velik uspjeh, ako znate da Jugoslavije dotad nema u atlasu košarke. Čika Aca u nemogućnosti da svojim igračima, koje je vodio, kaže da je prošlo njihovo vrijeme nagovara Ranka da je preuzme. Ranko je bio njegov pomoćnik i zadužen za mlađe kategorije. Ranko ubacuje nas mlade u reprezentaciju, stvara kombinaciju iskusnijih i nas mlađih. Vodi nas na turnire i prvenstva. Priznaje da je 1967. na Europskom prvenstvu na kojem je Jugoslavija bila deveta napravio kiks i nakon toga neki igrači više nikada nisu pozvani u reprezentaciju. Vizija Žeravice kod stvaranja ekipe bila je da zove igrače koji mogu igrati protiv Sovjetskog Saveza i SAD-a. To je bio uvjet. Ako je smatrao da igrač, bez obzira na to koliko bio kvalitetan i dobar u državnom prvenstvu, nije adekvatne kvalitete da bi igrao protiv te dvije selekcije, nije bio pozvan u reprezentaciju.

Nakon zlata u Ljubljani i Tito prima reprezentaciju.

Prvu utakmicu na prvenstvu igrali smo protiv Italije. Ne ide nas, mučimo se jako. Ulazimo u drugo poluvrijeme, svi šute, pazi se. Tito na tribinama, a nama ne ide. Tu tešku i mučnu utakmicu na kraju smo uspjeli dobiti da bismo drugi dan razbili Brazil 25 razlike i onda nam se otvorilo. U međuvremenu je Brazil pobijedio Sovjetski Savez, kao i Amerika. Sovjeti su imali dva poraza, Amerika i mi bez poraza i ta utakmica je odlučivala o prvaku svijeta. Pobijedili smo i postali smo prvaci svijeta.

Spomenuli ste 1972. Dva su važna događaja za vašu karijeru bila te godine. S Lokomotivom osvajate Kup Radivoja Koraća koji se igra prvi put. U finalu igrate protiv Žućkovog OKK Beograda kojima je iznimno stalo da oni budu prvi pobjednici. Gubite prvu utakmicu u Beogradu, OKK Beograd je dobar. Na kraju osvajate prvi europski klupski trofej nekog jugoslavenskog kluba, a u toj ste utakmici zabili 40 poena.

Izuzetno sam cijenio Žućka. Bio je divan, genijalan čovjek i košarkaš. Osvojiti trofej koji ima njegovo ime nije imalo samo sportski značaj. Iako smo imali negativan rezultat iz Beograda, sve smo učinili da pobijedimo. Meni je lično taj trofej izuzetno drag zbog toga što ima ime Radivoja Koraća. Nažalost, to ništa ne znači ljudima iz Košarkaškog saveza i rukovodstvima kluba, jer to nije Cibona, jer se događalo u vrijeme koje bi današnji sportski rukovodioci sporta željeli izbrisati jer je to bilo prije 1992. I Aco Petrović je rekao da smo 1992. osvojili srebrnu medalju u Barceloni zbog škole i igre iz jugoslavenskog razdoblja. Zašto gospoda koja vode hrvatski sport ne žele priznavati rezultate nas sportaša iz naše države? Sve republike drže se tih rezultata, jedino ih se Hrvatska odriče. To mi nikako ne ide u glavu.

Završavam igračku karijeru, tražim posao, u Zagrebu ga ne mogu dobiti. Moj veliki prijatelj Rajko Marković iz Valjeva, tadašnji direktor Akumulatora u tvornici Krušik, otvara predstavništvo u Zagrebu da bi mene zaposlio

Godina 1972. neugodna je za reprezentaciju. U više od 10 godina to je jedini put da odlazi na veliko natjecanje, Olimpijske igre, i vraća se bez medalje, a odlazi kao svjetski prvak. Postoji priča o utakmici s Portorikom.

To je godina kada se priprema smjena na vrhu FIBA-e. Borislav Stanković dolazi na mjesto pomoćnika generalno sekretara Williama Jonesa, kasnije će ga Stanković zamijeniti. Nažalost, Košarkaški savez Jugoslavije nas prodaje. Gospodin Boris Bakrač, član Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), daje nam potvrdu pozitivnog doping testa igrača Portorika od kojeg smo izgubili u grupi. Ta utakmica treba biti poništena i registrirana za Jugoslaviju i s tom pobjedom bismo išli u borbu za medalje. Taj papir dajemo predsjedniku KSJ gospodinu Radomiru Šaperu. Nakon tri dana sreće nas Bakrač, opet u olimpijskom selu, i pita što je bilo s time. Kažem mu da nismo dobili nikakvu informaciju. Srećemo predsjednika KSJ i pitamo što je s time, a on nam kaže “nismo imali vremena porazgovarati s organizatorom”.

Dakle nisu htjeli imati vremena?

Nisu htjeli. Nastaje buna. Mi hoćemo odustati od daljnjeg takmičenja. Događa se Crni rujan, teroristički napad u kojem su pobijeni izraelski sportaši, pitanje je hoće li Olimpijske igre uopće biti nastavljene. Portoriko je domaćin sljedećeg Svjetskog prvenstva, gospodin Stanković treba biti generalni sekretar FIBA-e, gospodin Šaper postaje tehnički direktor FIBA-e, gospodin Nebojša Popović postaje član FIBA-e, gospodinu Mirku Novoselu obećaje se da će biti trener reprezentacije. Ne događa se ništa, nama prijete da će nam kompletan Savez kazniti, što znači i ženske selekcije, pomladak, sve, s dvije godine zabrane nastupa na međunarodnim natjecanjima, ako ne nastavimo takmičenje. Dogovaramo se da ćemo ipak nastaviti zbog svih ovih mlađih generacija i zbog ženske selekcije. Trebamo igrati utakmicu za peto mjesto protiv Portorika, Simonović se pobuni i kaže da neće igrati. Kao igrač ga u potpunosti ga razumijem. KSJ pravi veliku grešku, kada kažem Savez mislim na ljude koji su se udomili na sjajne pozicije. I Simonovića izbacuju iz reprezentacije. Trebali su reći “u redu”, dogovoriti se s Rankom da se Duci skine, sjedi na klupi, ne igra i sve bi završilo u miru. Ali, da bi bili veliki, oni Ducija izbacuju iz reprezentacije. I tu nije kraj. Završe Igre, Žeravica se neće više kandidirati za trenera reprezentacije, jedini kandidat je gospodin Novosel.

U Zagrebu ste bili veoma popularni, bili ste Sveti Nikola. Je li vam to išta donijelo? Koja je bila razlika, socijalna ili ekonomska, između vas i čovjeka koji je radio solidno plaćen posao? Danas su te razlike ogromne.

Razlika je bila jedino u tome što sam bio više isturen u medijima nego moje kolege. Više se pokušavalo sa mnom komunicirati i razgovarati nego s mojim kolegama iz kluba. U Zagrebu sam bio prepoznatljiv, vidjeli ste i danas da me ljudi prepoznaju na ulici. (Dok smo šetali gradom Plećaša je zaustavilo nekoliko ljudi, prepoznalo, zahvaljivalo mu na onome što je kao košarkaš učinio, op. a.) To je nešto što mi čini zadovoljstvo u svoj ovoj bijedi u kojoj živimo i gdje nas ne cijene.

Je li vam tada bilo tko pomogao na neki način, rekao da je košarka službeno amaterski sport, ali da vam treba riješiti stambeno pitanje.

Da. Htio sam napustiti Lokomotivu i da bih ostao vjeran klubu, dogovorio sam se s Gradom i dodijeli su mi stan.

U reprezentaciju od 1973. dolaze neki novi igrači.

To je bilo normalno. Daneu je 11 godina stariji od mene. Čovjek se zasiti, ne može više pratiti pripreme. Dolaze Kićo (Dragan Kićanović), Moka (Zoran Slavnić), Mirza Delibašić, Dalipagić, Radovanović, Jerkov, Žižić. Sedamdesetih nastaje bum koji traje sve do devedesetih. Danas postoje pojedinci koji nešto urade. Ne znam kako će se isplivati iz ove krize i doći na nekakvu normalnu vrijednosti ondašnjih igrača.

Imali ste velike obaveze su u klubu, reprezentaciji, a reprezentativne pripreme su tada trajale i po sto dana. Stalno ste na putu. Je li moguće tadašnje obveze igrača usporediti s današnjim?

Sport se totalno profesionalizirao. Danas sportaši ako hoće biti i zarađivati, moraju biti u top formi, kondiciono spremni, samo je pitanje koliko razumiju sport kao takav. Razumljivo je da pripreme nisu više tako duge. Tu su Euroliga, NBA, sve to treba na neki način uskladiti. Nema vremena za duge pripreme. Sva ta takmičenja događaju se u eri klupskih takmičenja i klubovi se ne mogu odreći svojih kvalitetnih igrača. Reprezentacije postaju uskraćene za najbolje igrače. Mi nekada nismo imali problem kvalitete igrače, bilo ih je jako puno, konkurencija za reprezentaciju je bila velika. Situacija kod nas danas nije takva. Pauzu koju imaju tokom ljeta igrači ne iskoriste kvalitetno. Zanemarimo kvalitetne igrače, koji igraju u velikim klubovima. Međutim, ne radimo dovoljno na razvoju mladih igrača. Njih ostavljamo bez treninga u ljetnim danima. To je velika greška.

Izbacivanje iz Cibone

U reprezentaciji ste igrali s tri generacije. Isprva još s Koraćem i Daneuom, Ratom Tvrdićem, a potom je došla vaša generacija u kojoj su Ćosić, Šolman, Vinko Jelovac, Slavnić je godinu mlađi, a onda dolaze nešto mlađi Dalipagić, Kićanović, Delibašić. Možete li komparirati te generacije?

Sjajni su to igrači kojima se moralo naći mjesta u reprezentaciji. Mlađi su naslijedili rezultate koje smo imali, održavali kvalitetu, došla je ta sjajna generacija s Kićom, Dalipagićem, Delibašićem i drugima, kasnije su došli Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa i drugi. Rat nije dozvolio da se košarkaška natjecanja normalno odvijaju, a sa stvaranjem svega ovoga košarka na ovim prostorima nažalost stagnira.

Godine 1976. prestajete igrati za reprezentaciju. Priča je poznata, ali treba je ponoviti. Službena verzija kaže da ste za potrebe Lokomotive koja je u teškoj financijskoj situaciji snimili reklamu za Franckov čaj i nakon toga niste pozvani u reprezentaciju jer bi ta reklama bila tumačena kao profesionalizam. Te su godine Olimpijske igre u Montrealu i tvrdi se da bi SSSR inzistirao na diskvalifikaciji Jugoslavije ako vi nastupite. U toj reklami bio je i mladi Andro Knego koji je nastupio u Montrealu i osvojio srebrnu medalju.

Ironija je u tome svemu da su izbornik i budući član MOK-a režiseri i scenaristi te reklame.

Mirko Novosel i Antun Vrdoljak?

Da. U istoj je reklami i Andro Knego. Nisam nikad pročitao da ga je itko pitao je li bio sa mnom u reklami. Znam ja što je službena verzija. Međutim, dvije godine prije toga, 1974., tadašnji predsjednik MOK-a, Avery Brundage, mijenja pravila i preporuča da se vrhunski igrači mogu reklamirati u svrhu dobivanja materijalnih sredstava za poboljšanja uvjeta pripreme selekcije, kluba.

Ovim našim trenerima velim – ja sam bio svjetski prvak, državni reprezentativac, kada je završio kolektivni trening onda bi Ranko Žeravica jednom od svojih pomoćnika rekao da pola sata sa mnom radi vođenje lopte

Zašto ste onda eliminirani iz reprezentacije?

Zato što je to htio gospodin Novosel. To morate njega pitati. Ali ga treba pitati i zna li za tu odluku Brundagea. KSJ i njegovi vodeći ljudi morali su znati za tu odluku. Zašto su se onda dogovorili da me izbace?

Te 1976. nakon Montreala Novosel preuzima i Cibonu koja se nedugo prije toga zvala Lokomotiva. Vi odlazite tada i iz Cibone.

To su ružne priče. On je trener i mene izbacuje iz Cibone.

Godinama vas je trenirao u reprezentaciji. Prije toga vas je godinama trenirao u Lokomotivi. Dolazi ta 1976. kada ste eliminirani i iz reprezentacije i kluba.

Morate njega pitati zašto. Otkud ja znam.

Prelazite u riječki Kvarner, perspektivnu ekipu koja ulazi u Prvu ligu. Ostajete dvije godine, a u Rijeci se traži karta više za utakmice. Igrate odlično, u konkurenciji ste za najboljeg igrača lige.

I to su namjestili. Jedan čuveni novinar namjestio je da u predzadnjoj utakmici dobijem tehničku grešku zbog čega nisam mogao igrati u zadnjoj utakmici prvenstva i da tako namjeste trofej za najboljeg igraču Pinu Đerđi. Meni je trebala dvojka na zadnjoj utakmici da bih bio proglašen igračem prvenstva. Najbolji igrač birao se po prosjeku ocjena u cijeloj sezoni. U košarci sam imao puno neugodnosti zbog pojedinaca koji nisu mogli trpjeti istinu. Ja sam im u principu otvoreno prigovarao za njihove negativnosti i loše stvari što im nije bilo drago, ali ne mogu si pomoći.

Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali?

Teško je reći. Najbolji igrači uvijek su bili članovi reprezentacije. Svi su oni sjajni. Bilo koga izdvojiti, počev od Žućka, Daneua, Ćosića, Simonovića, Šolmana, Pere Skansija, Tvrdića, Dragutina Čermaka. Ne mogu izdvojiti nikoga. Sjajno sam igrao i u klubu s Većeslavom Kavedžijom, Milivojem Omašićem, Eduardom Bočkajem, Matanom Rimcem. Nisam imao problem suradnje sa suigračima. Bilo mi je lijepo igrati sa svima njima, ne znam kako je bilo njima sa mnom. Uživao sam u igri. Volio sam taj sport, a onda sam i uživao jer sam puno mogao napraviti na igralištu. Zato mi je bilo lijepo.

Završavate igračku karijeru 1981. Jeste li imali ideju što poslije?

Ružno je to. Završavam igračku karijeru, tražim posao, u Zagrebu ga ne mogu dobiti. Moj veliki prijatelj Rajko Marković iz Valjeva, tadašnji direktor Akumulatora u tvornici Krušik, otvara predstavništvo u Zagrebu da bi mene zaposlio. Ja u Zagrebu ne mogu dobiti posao, a direktor čija firma 80 posto proizvodnje izvozi u inozemstvo otvara radno mjesto, koje mu ne treba, da bi mene zaposlio. To traje do rata, tada prestajem raditi i sljedećih 14 godina se ne mogu zaposliti u državi.

Uoči rata, 1990. godine, kao trener ste preuzeli banjalučki Borac.

Prihvatio sam da budem šef struke u Borcu. Nažalost, 1991. je vrijeme kada se ruše mostovi, više se ne može putovati. Ne želim familiju preseliti, ostajem u Hrvatskoj. U to što se događalo za rata ne želim ulaziti i o tome pričati. Činjenica je da mi gospoda koja mi nisu omogućila zaposlenje u Zagrebu nisu imala pravo prigovoriti zato što sam prihvatio biti šef struke u Banja Luci.

Ali radite u Banja Luci 1990-91. U to vrijeme Prosinečki igra nogomet za Zvezdu.

Znate šta, to je vrijeme koje je najbolje zaboraviti. Ne želim o tome pričati, ima puno ružnih detalja, uopće nisu za raspravu. Činjenica je da u Hrvatskoj, u Zagrebu ne mogu dobiti posao. To je vrijeme kada određeni ljudi smetaju, određeni narodi smetaju i žele ih se riješiti. Danas se to ne želi danas javno priznati, ali to je činjenica. Nije zbjeg 1995. bio slučajan. Šta je vodilo sve do 1995. to su opet druge priče, druge stvari. Nitko ne želi prihvatiti svoju odgovornost i svoju krivicu, svi su nevini jer jako dobro žive. Pazite, kada dođete do toga da vam vrh države govori da ih interesira samo 200 familija, a da ostali nisu važni, suvišno je bilo što reći. Ružno je. Današnji vrh države zamjera jednoumlje, a u njemu su sve postigli: fakultete, poslove, pozicije, sve su napravili, a danas im to ne valja, da bi danas došli u jednu autoritarnu državu u kojoj jedna organizacija koja je sudski proglašena kriminalnom vodi i diktira nam kako trebamo živjeti u ovoj državi. To sve govori. Paradoksi. Previše je bilo šta reći o tome.

Kažu da vas je u cijeloj karijeri koštao karakter – nikada niste imali problema da ljudima kažete što mislite, pa ste kod moćnih poradili na vlastitoj nepopularnosti.

Demokracija je vrlo čudna stvar. Netko tko je na određenoj vlasti diktira demokraciju. Primjer: 1975. Krešo Ćosić i ja smo članovi Upravnog odbora Košarkaškog saveza Hrvatske. Sve ideje koje su proizašle od Kreše ili mene, da pokušamo nešto malo promijeniti, predsjednik saveza demokratski je dao na glasanje. Uvijek je bilo 3-2 protiv nas dvojice. Demokratski 3-2. Prijedlozi koje damo ne prolaze. Nakon dvije godine sjeli smo na piće, da se dogovorimo što dalje. Zaključili smo da je suviše za nas da smo u organizaciji u kojoj baš ništa ne možemo učiniti. Obojica smo izašli iz Upravnog odbora jer smo vidjeli da ne možemo ništa. Tako je i danas. Vladajući imaju demokratski izbor i ne prolazi ništa osim onoga što oni žele.

Neshvatljivo čekanje

Nakon 14 godina konačno ste dobili posao.

Milan Bandić mi ga je dao na nagovor više ljudi, svog rukovoditelja, tadašnjeg pročelnika Marasa i Jose Čorka, Duška Ljuštine. Inzistirali su da me se zaposli i nakon toliko vremena sam zaposlen u Gradskom uredu za kulturu, prosvjetu i sport.

Igrali ste u Mladosti, Lokomotivi, Kvarneru, završili ste karijeru u Industromontaži, odnosno Montingu. Najveći dio u Lokomotivi, današnjoj Ciboni. Spominjete da među umirovljenim dresovima pod krovom dvorane nema vašeg, a prvi ste doista iznimno popularan košarkaš u gradu.

Cibona nikada nije priznala što se događalo prije Cibone. Spomenu dva trofeja, to su ipak trofeji, ali nikada nisu nas, Lokomotivu, prihvaćali i priznavali. Zna se tko je bio glavni u Ciboni i moje pozicije ne postoje. I neka im.

Kako gledate na hrvatsku košarku danas? Bila je iznimno uspješna u sklopu Jugoslavije, stvarala je vrhunske igrače. Reprezentacija u zadnjih 28 godina ima jedno četvrto mjesto na europskim prvenstvima.

Bojim se da je to greška u načinu rada. Prihvatili smo profesionalizam. Međutim, da bi on bio izuzetne kvalitete i dobar, mora se raditi s mladima. Preko ljeta se ne radi. Tada ima jako puno prostora i može se raditi s mladima. Svi uzimaju odmore. Meni je jasno da NBA igrači moraju imati odmor. Neki u nekoliko mjeseci odigraju i 110 utakmica. Naši ne odigraju toliko, što rade ljeti? Pa i NBA igrač ljeti radi na snazi. Ne smije se baviti košarkom, ali mora održavati fizičku snagu. Tko nama brani da se bavimo košarkom? Od šestog mjeseca do polovine osmog se ne bavimo košarkom. Zašto? Zar naši mladići ne trebaju učiti? Ovim našim trenerima velim – ja sam bio svjetski prvak, državni reprezentativac, kada je završio kolektivni trening onda bi Ranko Žeravica jednom od svojih pomoćnika rekao da pola sata sa mnom radi vođenje lopte. A mi dva i po mjeseca ne radimo ništa.

Je li se odustalo od u svakom pogledu veoma uspješnog jugoslavenskog košarkaškog modela? Spomenuti Jones rekao je da su ljudi s ovih prostora prirodno predisponirani za košarku. Za početak, imamo mnogo visokih.

Točno. U to vrijeme stalno se treniralo, stalno. Kada je košarka bila sport na otvorenom i sezona je trajala od proljeća do jeseni, trenirali smo po zimi, po nemogućim uvjetima. Sada se radi u sjajnim uvjetima i zanemarujemo ljeto. Našim igračima fali tehnika, zašto se ne trenira ljeti.

Rekao bih i da slabije izvode slobodna bacanja. Svojedobno je Radovanović bio pojam za ne baš dobrog izvođača slobodnih bacanja, danas bi bio dobar. A to je stvar treninga.

A tko ih čuva kada izvode bacanje? Govore o dobrim obranama, pa tko ih čuva kada izvode bacanja. Amerikanci nam se rugaju i kažu da je Europa od deset loših stvari američke košarke usvojila njih devet. Ne znam što gledamo kada gledamo košarku. Netko mi priča o ovim centrima koji igraju izvan reketa. Kada gledam NBA, osim Jokića, svi drugi centri igraju pod košem, ne idu na deset metara da prave blok vanjskom igraču. Možda ja gledam neku drugu košarku. Ova današnja je sve samo ne košarka. Mogu prihvatiti da je postala materijalizirani sport i da se gledaju samo rezultati. Ali, ako gledamo košarku kao takvu, ne gledamo više sport kojim sam se bavio.

Spomenuli ste Ameriku, a NBA ligom dominiraju neamerički igrači posljednjih godina: Dončić, Jokić, Antetokounmpo.

Ovaj Grk im je rekao da je njemu puno lakše igrati u NBA nego u europskoj košarci. NBA ne gledam baš previše. To je čisti komercijalizam. Imaju sjajan marketing i skidam im kapu da uspijevaju puniti dvorane takvim načinom igranja. Imaju pojedince koji su sjajni, genijalni i masa ljudi zbog njih ide na utakmice. Gledati Dončića, Jokića, Antetokounmpa stvarno je lijepo, ali gledaš samo njih, a ne sport kao takav. Volim gledati prenose NCAA.

Ima li košarka globalni problem. Svi – NBA, FIBA, NCAA – igraju prema svojim pravilima, a ona nisu unificirana.

FIBA ide sve više prema NBA i meni se to ne dopada. Više ne razumijem kada su koraci, kada je nošena lopta. Da su meni dozvoli da mogu tako nositi loptu, gdje bi mi bio kraj. Igrač ponese loptu, napravi dva koraka i tek onda ide u dribling. Znate koja je to prednost?

Nedavno ste dobili Nagradu Franjo Bučar za životno djelo.

Jesam i od HOO-a sam dobio Nagradu Matija Ljubek, isto za životno djelo. Lijepo je to kada vas kolege nagrade, ali pitao sam zašto? Imam 75 godina i sada sam dobio te nagrade. To su više priznanja za moj minuli rad, a ima 40 godina da sam prestao igrati. Zar 40 godina treba čekati da čovjek bude nagrađen za nešto što je radio. Sa 65 godina se ide u mirovinu i to je već određena starost, a ja još deset godina nakon mirovine moram čekati da bih bio nagrađen za nešto što sam radio prije 40 i više godina. Lijepo je imati tu nagradu, ali mi je neshvatljivo zašto čekati. Razumljivo je da je Ante Kostelić nedavno dobio nagradu koja je tek ustanovljena. Dosad je nije bilo i normalno je da će on dobiti prvu. Zaslužuju takve nagrade već i Janica i Ivica. Franjo Bučar je na ovim prostorima stvarno genijalac, a mi nismo sposobni poštivati ni njegov datum rođenja. Mi smo država koja zanemaruje tradiciju i s njome radimo što hoćemo.

Mislite da dominira mentalitet da vrijeme počinje od onoga trenutka kada sam “ja” zasjeo na vlast.

Da i to je greška, “bit će onda kada ja kažem da će biti”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.