Nastavak pustošenja

Autor: Vladimir Jurišić, Izvor: Novosti

Prije trideset godina, tik iza Oluje, započela je gotovo sistemska pljačka banijskih i kordunskih sela koja su stanovnici mahom srpske nacionalnosti u panici napuštali, strahujući za gole živote. Tragovi tog ratnog i poratnog pustošenja vidljivi su u tim zapuštenim i zabačenim krajevima do dana današnjeg.

Pljačka imanja i imovine izbjeglih hrvatskih Srba započela je stokom puštenom iz štala, a nastavila se čišćenjem kuća i drugih nekretnina, posebice onih koje nisu bile uništene ratnim paležom i teškim oružjem.

U mnogim se slučajevima odnosilo sve iole vrijedno, od poljoprivrednih strojeva, bijele tehnike, namještaja i ostale kućanske opreme do građevinskih i strukturnih dijelova poput vanjske i unutarnje stolarije, utičnica i priključaka, podnih obloga. Nakraju, a to se još uvijek sporadično dešava, raznosi se i ono bazično preostalo: cigle i opeke, crijepovi i drugi krovni pokrovi.

Prije par godina pisali smo o Stojanu Jeliću, povratniku u Bijele Vode kraj Gline, koji nas je među prvima upozorio na to da bezočne poratne pljačke i devastacije tuđe imovine još nisu dovršene. Taj nam se čovjek ovih dana iz istog razloga ponovno obratio: s takvim se lupeštvom još ne prestaje, dapače – lopovi i dalje, tvrdi Stojan, intenzivno i nesmetano operiraju po zabačenim krajevima, posebice pod okriljem noći.

Nekad se za krađe optuživalo Rome, a danas su, siguran sam, za njih krivi svi, Srbi i Hrvati i Bošnjaci… Štoviše, djeluju zajednički, tvrdi Stojan

– Naše prilično zabačeno selo, udaljeno nekoliko kilometara od ceste što spaja Glinu i Dvor, već je tri desetljeća na meti pljačkaša i lopova. Danas ruše zidove napuštenih kuća da se domognu stare cigle koja na ilegalnom tržištu postiže dobru cijenu jer služi za gradnju krušnih peći, rustikalnih roštilja i pekara. Davno sam o tome obavijestio policiju, pa je nadzor oko Bijelih Voda pojačan: imali su pritom i uspjeha. Nekolicina pljačkaša je otkrivena i radi krađe se vode sudski procesi. Ali lopovluk ne prestaje. Još ima cigle po napuštenim kućama, pa mi se sve čini da je riječ o organiziranom kriminalu, koji više nema veze s nacionalnošću ni vlasnika ni pljačkaša. Nekad se za takve krađe optuživalo Rome, a danas su, siguran sam, za njih krivi svi, Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Štoviše, djeluju zajednički pa vjerojatno svoje rabote pomno dogovaraju i planiraju – tvrdi nam Stojan Jelić.

Oluja je Milana Metikoša s cijelom obitelji – suprugom, sinom i kćeri – odnijela sve do Valjkovca kraj Valjeva. Ondje su se skrasili, pa Milan tek povremeno obilazi rodnu kuću u zaselku Bijelih Voda po kojem nosi prezime: okrči imanje, obnovi i popravi što može, a sve kako bi drvenoj ljepotici podignutoj prije više od stotinu godina vratio bar dio nekadašnjeg sjaja.

No jedan poziv komšije iz zavičaja sledio mu je, kako se kaže, krv u žilama: on mu je dojavio da je nepoznat netko izrezao i odnio gotovo sve drvene zidove prizemlja i kata, čime je kuća doslovce uništena. Milan se u nevjerici već sutra obreo pred njom, odnosno ostacima doma u kojem se rodio.

– Drvene planke stare više od stoljeća odrezane su motornom pilom i odnesene u nepoznatom smjeru. Presjek na rezu potvrdio je da su bile potpuno zdrave, čvrste kao da su jučer postavljene. Zurio sam tupo u svoju oskrnavljenu kuću bez ikakvih misli i osjećaja, kao u kakvom snu. Dugo je trebalo da shvatim da je sve zauvijek uništeno. U njoj se više ne može živjeti, ne mogu je prodati, a sve ideje o povratku srušene su kao kula od karata – ne krije Milan svoj očaj.

Stojan jelic
Stojan Jelić (Foto: Vladimir Jurišić)
– Ima puno ljudi u Srbiji koji sanjaju povratak, ali vijesti koje pristižu o nepravdi i povratničkim poteškoćama u Hrvatskoj odvraćaju ih od toga. Čulo se i za ovo pustošenje moje kuće, pa se mnogi pitaju bi li ovdje sami naišli na mrvu sigurnosti – kaže Metikoš.

Stojan Jelić pokazao nam je za ovog susreta desetak nedavno opljačkanih kuća, odnosno onoga što je od njih ostalo. Prije desetak godina s njim smo bili obišli kuću Sofije Jelić koja danas živi u Srbiji, a tada nam je u telefonskom razgovoru izjavila sljedeće.

– Čuli smo da nam je kuća oštećena i da je dosta građe pokradeno, što nas je iznenadilo i ogorčilo, posebice stoga što sam u nju došla udajom davne 1957. pa sve do Oluje, dakle punih 38 godina, živjela u njoj. Doduše, moj suprug je umro 1982. i od tada sam samovala, ali sam barem bila svoja na svome. Posjetila sam Bijele Vode poslije rata nekoliko puta, sve se nadajući da ću jednoga dana, bez obzira na svoje pozne godine, ponovno otključati vrata naše kuće i još se jednom, makar nakratko, u njoj nauživati. Taj se san rasplinuo kad su mi dojavili da je raznesen i odnesen cigleni zid, čime je kuća postala skroz neupotrebljivom i do kraja obezvrijeđenom – kazala nam je, među ostalim Stojanova prezimenjakinja tada.

Stojan Jelić u debele bilježnice svojim čitkim i urednim rukopisom pomno bilježi sve što smatra važnim za povijest, sadašnjost i budućnost svoga sela: tu je popis nekadašnjih seljana, datumi njihova rođenja i eventualnog povratka na ognjište, ali i drugi egzistencijalno važni podaci – od čega žive, primaju li zasluženu mirovinu ili, možda, tek socijalnu pomoć. Redovito s tog popisa križa one koji su umrli, zapisujući datum smrti, ponekad i bolest koja im je presudila.

Zapisuje, dakako, i imena onih rijetkih pridošlica, koji su u Bijele Vode doselili nakon kupnje imanja izbjeglih ili umrlih. Bilježi i događaje, od toga da se nečija krava otelila a da su nekome veprovi požderali ljetinu ili im jastreb odnio ono malo preostalih koka, pa sve do toga kakva je zima bila, kad je pao prvi snijeg i jesu li šljive rodile. Bilježi naravno i kada ujedinjene lopuže unište ostatke nekad živih i bogatih kuća.

Tekst prenet sa portala Novosti.